Nije prvi put viđena pojava isječka nečijeg govora. Nije nepoznato i koliko je to nezahvalno u medijskom prostoru. Nije rijetko da se po nekom baca „i drvlje i kamenje“ kao što nije nova niti pojava brzog i plitkog zaključivanja, a sporog i presporog razmišljanja i traženja istine. Nije novo pod nebom da se često sluša, ne da bi se razumjelo, već da bi se iskoristilo. No Radosna je vijest da je život inače uvijek malo dublji od površine, od medija i od onoga što se vidi i čuje. Kome je do traženja istine, tako će i raditi. Kome nije, ne treba ni očekivati da će biti raspoložen zaroniti malo „ispod“.

Naime, propovijed o partnerskim odnosima od vlč. Krunoslava Karasa izrečena mladima od početka do kraja nosi prizvuk savjeta iz, kako sam vlč. govori, „bračnih nevolja“, kojih se, dodaje, naslušao. Ovaj službenik Crkve sam je priznao te ponovio dva puta da po njegovu mišljenju, a to svoje mišljenje objašnjava problemima kojih je nemalo vidio i iskusio u svojih dvadeset godina svećenstva, žena treba biti neovisna o muškarcu jer kad se dogode problemi, ona često nema izlaza. Njegov govor nije toliko mirisao na filozofska, teološka i antropološka traganja, nego se praktično dotiče područja zanimanja, financija i onog da je dobro biti neovisan jer imaš „kruh“ u svojim rukama ako se „ne daj Bože“ što dogodi. Nakon toga nastavlja savjetovati mlade da po početku zajedničkog života ne žive u suživotu s roditeljima, svekrvama i punicama jer je vidio previše razorenih brakova u takvim ispremiješanostima. Ovaj svećenik dakle govori u kontekstu ranjenih života, teških brakova i izvitoperenih slučajeva kojih se – ponavljam – naslušao. I točka, vrlo jasno. Je li to zahvalno govoriti? Nije. Je li zahvalno sjeći isječke? Nije. Može li biti nespretnosti iskorištenih kroz takav govor? Može.

Tko hoće unijeti nemir i navući vodu na svoj mlin, taj će uvijek naći još isječaka jer sve je ovo već poznata i viđena priča – puno buke nizašto. Zato ću usprkos svim skrolanjima koji su mogući samo za vrijeme crvenoga svjetla na semaforu i isječaka dovoljnih tek za espresso, podastrijeti nekoliko točaka iz nauka Katoličke Crkve, uvijek zahtjevnog, ali i onog u kojega se zaljubljuje i za kojega su mnogi kroz povijest pristali i krv dati.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Studentski Katolički Centar SB (@skac_sb)


Nema ljepšeg nego početi s onom sjajnom: „Od početka ne bijaše tako…“ (usp. Mt 19, 3-12) Žena i muškarac, kruna stvaranja, stvoreni su s istim dostojanstvom, ravnopravni kao osobe. Bog je doslovno „upuhnuo“ zajedništvo jedno drugome i to upisao u srca ljudi. Naš Katekizam u br. 2393 jasno govori o braku koji nije institucija ovisnosti, nego savez osoba. Svaka ljubav isključuje dominaciju. Žena i muškarac stvoreni su jedno za drugo, oni se nadopunjavaju već u samoj svojoj biti, drugim riječima, dar su jedno drugome. No posebno je to žena jer je njoj na jedinstven način dan dar divne sposobnosti voljenja, služenja, uočavanja, komuniciranja, rađanja drugoga i čuvanja života. Ona na poseban način može učiniti čuda s riječima: „Tu sam za tebe“, i zapravo se u najdubljoj biti ispunja i ostvaruje onda kada čini ono za što je stvorena – da se potpuno daje onom drugom, najčešće u braku suprugu i djeci, toliko da se ponekad čini da i samu sebe poništava. No, ona je službenica ljubavi, ona biva dragovoljno nekad njenim „robom“. To je toliko veliko da može prijeći u mistiku te se ponekad može razumjeti tek u dubokom i ispravnom prihvaćanju Božjeg nauma.

Kod tako velikih i dubokih istina, savršeno zamišljenih i predivnih, teško je govoriti tko treba zaraditi, privređivati i „imati svoje kruh“. No kada nije tako, kada zbog „tvrdoće srca“ dolazi do sve većih problema u brakovima, prije brakova, u životima ljudi, naravno da jedan svećenik zna i osjeća da ponekad treba reći ljudima da je pametnije imati barem svoje zanimanje i biti neovisan od onoga tko možda kocka, vrši nasilje ili te ugrožava tako da moraš gledati kako preživjeti. Gospodine dragi, sačuvaj nas od tih zala gdje u današnjim brakovima trebamo spašavati živu glavu.

Netko će reći da su sve istine katoličke tradicije lijepo zamišljene i možda mogu dobro funkcionirati u idealnim uvjetima života. Ali, naravno, na njih se uvijek i želimo vraćati. U duhu je naše Crkve da je, kad naiđu neki problemi i nejasnoće, najljepše zapravo iznijeti „Svjetiljku“ na stol  (usp. Lk 8) pa neka sama sve osvijetli. I želimo svijetu naviještati ideal. Što bi bilo i što bi bio korektiv da to ne radimo i da skrivamo istinu jer je ona „preidealna“?  Ni mi, poput vlč. Karasa, ne smijemo bježati od realnosti no tko će ti dati da uistinu budeš ispunjen, tko će ti donijeti pravi smisao, tko će ti reći savršen plan za život? O tome nitko ne govori: Isus je živ!

Što hoću reći? Ima predivnih mladih žena koje su kao studentice udale. Nisu jednostavno stigle završiti fakultet. Je li to bilo uvijek krivo? Mnogi brakovi pokazuju da ne. Ima i mnogo svjedočanstava onih koje su duboko u sebi osjećale da se trebaju i mogu i žele i smiju odreći svoje karijere i svo svoje vrijeme i sebe dati u svoj dom. Mnogo je takvih primjera ispunjenih života i divnih brakova. Ima mnogo djece koja su odrasla da nisu trebala nositi ključić oko vrata vraćajući se iz škole jer su njihove majke dragovoljno pristale biti „ovisne“ i odabrale čekati ih s toplim ručkom, imati možda manje novca u džepu, ali izgrađivati neprocjenjiva bogatstva u dušama i srcima svoje djece jer su imala prisutnost, utočište, razgovor, ljubav i toplinu. To su stvari o kojima se malo priča, a koje mogu biti presudne da u društvu bude manje suicida, manje hladnoće, manje zatvaranja u neobične svjetove, manje izolacije naše djece. Jedna žena i majka koja nekada žrtvuje svoju neovisnost može podići nove zdrave generacije i rodove.

S Isusom nema straha, on je savršeno bliz Bog Emanuel koji nam govori i koji blagoslivlja one koji su otišli raditi, druge koji su ostali doma, treće koji su se kao studenti udali i oženili te četvrte gdje možda samo majka radi. Ljudi moji, ima svega. Bilo je mnogo svetica kroz povijest Katoličke Crkve koje su se svega odrekle, kao i onih koje su bile vrlo učene i zarađivale i privređivale svoj „kruh“. Primjera ima svakakvih i Duh puše raznoliko, a Bog blagoslivlja razne puteve. Crkva definitivno nije protiv posla ili obrazovanja. No neke druge stvari mnogo su važnije. Crkva je, zapravo, protiv onoga što u ženi može zablokirati njen izvorni dar. I to su oni krivi feminizmi koji odvode u propast. Jer nijedno dostojanstvo ne dolazi od funkcija, titula i novaca, već od ljubavi i vjernosti. Ivan Pavao II. savršeno piše: „Dostojanstvo žene mjeri se redom ljubavi, a ne redom moći,“ kao i „Žena ne može pronaći sebe osim iskrenim darivanjem sebe drugima.“

Na kraju krajeva, i ptičice na grani znaju da nas novac i sigurnost ne mogu do kraja učiniti sretnima. Danas je mnogo važnije doći do one istinske i nutarnje slobode da bi bili zreli za brak, da bi znali živjeti u dvoje, darivati se, čuti prioritete, slušati Božji glas u okolnostima svog života. Ali teška je to besjeda i kruta hrana. Osobito nije podatna za viralne hitove. Zato je i nema i zato ona tamo ni ne završava.

Kršćanstvo nije skup pravila koja govore što jedino i isključivo moraš. Crkva je majka koja ti daje blago istina još dok te „doji“. Da, u mnogočemu djeluje na van kruto. No, ono je zapravo jedna odlična priča. I to živa. Zahtjevna, kao da ti želi uzeti sve, ali zapravo daje sve. Pokazuje ti duboke principe za tvoj život oko kojih ćeš kombinirati svoje okolnosti života, bez straha.

Želim nam svima da ju otkrivamo. Posebno u svijetu bez duha. Posebno u svijetu koji ne poznaje biblijski feminizam, posebno u svijetu koji živi od isječaka i ima vremena baviti se njima. Prave su stvari uvijek teže. Danas nije više popularno ništa za što ti treba bar produžena kava. Pa eto, tko nema vremena za nju, tko nema vremena malo zastati, pogledati, razmisliti, pročitati, neka se ni ne bakće isječcima. Takvi će zauvijek ostati s onom Horacijevom da se bave tuđim problemima jer nemaju svojih i na dobrom su putu da promaše poantu. Tko želi naći još rečenica i isječaka da žena treba biti neovisna i širiti takvu konotaciju koja gladi njegove krivo stvorene stavove, naći će ih još, no, budimo iskreni, što im to vrijedi? I da preokrenu svijet, nikad neće zasjeniti predivnu istinu o ženi u katoličkom nauku koja se daruje, koja često služi i koja tu pronalazi svoje ispunjenje te kao takva očito jako dira i izaziva.

Čak i da ima sve fakultete i dobra primanja, i od toga je veći njen poziv na darivanje, ona iskonska usmjerenost prema drugome gdje nekad, zbog njih, sve ostavi po strani – to je ono Gospino u ženi. To je samo znak koliko je lijepa, velika i moćna ova istina pa se lako nađe način da ju se kalja. No ne plašimo se! Tama svijeta samo je pas koji reži na lancu, a Svjetlo svijeta odavno je pobijedilo tamu i to iznova svaki dan u svakome od nas. Za slobodu nas Krist oslobodi, ne dajmo se natrag u jaram ropstva! (usp. Gal 5)