O takvoj krizi govori roman “Ime čovjeka”. U javnim se raspravama kriza svećeničkih zvanja najčešće povezuje s manjkom novih kandidata. U njegovu je središtu svećenik koji je u službi već desetljećima. Feliks ima pedeset godina, a iza sebe bogosloviju, nekoliko župa, predavanja i bezbroj susreta. Izvana se njegov život nije raspao. Pitanje je što se dogodilo u njemu. Na jednom svećeničkom sastanku nižu se poznate riječi o obiteljima, mladima i pastoralnim izazovima. Za ručkom razgovor oživi: spominju se automobili, župne kuće, premještaji i kolege kojih nema za stolom. Feliks sluša i osjeća kako ga takvi prizori prazne. Ipak se ne može postaviti iznad njih. I on šuti, a u drugom bi društvu možda ispričao istu šalu. Njegova se kriza zato ne pretvara u udobnu optužbu protiv drugih. Vraća mu pitanje koje bi najradije odgodio: kakav je svećenik postao?

Odgovor ne donose velike ispovijesti. Gospođa Barać dolazi u župni ured sa svojim brigama, a Feliks najprije pomisli da će mu razgovor s njom oduzeti vrijeme i snagu. Kad njezin sin Damir završi u bolnici, više se ne može praviti da nije primijetio koliko je zakasnio. Bolnički hodnik i susret s majkom vraćaju ga onomu što je služba trebala značiti: biti uz čovjeka kojemu je teško, bez unaprijed pripremljene rečenice. U stanu don Pavla, staroga svećenika koji se povukao u samoću, Feliks pere posuđe i sluša priču o ženi koju don Pavao nije stigao posjetiti prije njezine smrti. Nad sudoperom se otvara razgovor o žaljenju koje je starcu ostalo. Mladi kapelan Luka u međuvremenu traži vlastiti put i razmišlja o usavršavanju u Beču. Feliksu bi bilo lakše kad bi Luka ostao, ali njegovu budućnost ne želi mjeriti samo potrebama župe.

U župnoj dvorani mladi izrađuju kartu kvarta za starije koji rijetko izlaze, ponajprije za gospođu Barać. Ona se drži uvijek istoga puta i ne zna gdje bi mogla predahnuti. Na karti su klupe, ljekarna, pekarnica, tramvajska stanica i prohodniji put, ali i ono što bi na običnoj karti promaknulo: neravan pločnik, prijelaz na kojemu se zeleno brzo gasi, zidić na koji se može sjesti ako nije mokar i pekarnica s boljim kruhom. Damir dodaje pojedinosti koje poznaje iz susjedstva. Gledajući te male poslove, Feliks u njima prepoznaje ono što je u sebi počeo gubiti: strpljenje da čuje što je čovjeku doista potrebno.

“Ime čovjeka” ne donosi brzu presudu o Crkvi niti jednostavan odgovor na pitanje treba li svećenik ostati ili otići. Prati čovjeka koji se pita može li nastaviti služiti, a da se više ne skriva iza vlastite službe. Njegova je kriza tiha, ali se vidi u susretima koje propušta i u imenima koja izgovara bez pažnje.

Roman se može nabaviti na stranici fidelissima.hr te u knjižarama Dominović i AGM.

* sponzorirana objava