JA SAM SRETNIK...

Pismo Bogu svećenika na samrti: Postoji jedna riječ u kojoj mogu sažeti sve što ti imam za reći…

Ponekad pomislim da sam sretnik. Sveci su ti prinosili velike stvari. Ja nisam nikad imao mogućnost ništa ti ponuditi. Bojim se, kad budem umirao da ću se osjećati kao moja mama: umrijet ću praznih ruku jer mi nikad nisi poslao ništa, zaista teško, što bih ti mogao ponuditi…

muškarac, čovjek, samoća, tuga, pismo svećenika na samrti

Foto: www.hdwallpapersrocks.com

Hvala. U toj riječi bih mogao sažeti ovo pismo, o Bože, „ljubavi moja“. Jer je to sve ono što ti imam reći: hvala, hvala. Ako pogledam unatrag ovih svojih pedeset i pet godina mojeg života, što bih mogao u njima pronaći ako li ne beskrajan niz tvoje ljubavi? Ne postoji nijedan dio moje povijesti u kojoj nisam osjetio tvoje milosrđe na sebi. Nije postojao nijedan trenutak u kojem nisam osjećao tvoju ljupku prisutnost i očinsko maženje moje duše.

Jučer sam primio pismo od jedne moje prijateljice koja je tek saznala za moje zdravstvene probleme. Napisala mi je ljutita: „Veliki gnjev obuzima cijelo moje biće, protivim se još više Bogu koji dopušta da osobe poput tebe pate.“ Sirota! Njena briga joj ne dopušta vidjeti istinu. Jer – na stranu to što ja nisam važniji ni od koga – moj život pruža svjedočanstvo o dvjema stvarima: u mojih pedeset godina patio sam, ne malo, zbog ljudi. Nanijeli su mi rane i uvrede, i zbog njih sam osjetio samoću i nerazumijevanje. Ali od tebe nisam doživio ništa takvo, nego samo neizmjerne geste ljubavi, a moja posljednja bolest je samo jedna od tih gesti.

Dao si mi, prije svega, postojati. Omogućio si mi čudo – biti čovjek i darovao sreću udisati ljepotu svijeta te osjećati se dobro u ljudskoj obitelji. Svjestan sam da, nakon svega, kad bih trebao usporediti sve zadobivene rane, one bi bile mnogo manje u odnosu na veliku ljubav koju su jedni te isti ljudi stavili na drugu stranu vage mojeg života. Jesam li bio sretan čovjek i neobičan? Vjerojatno. Ali u ime čega bih se mogao smatrati mučenikom ako sam u konačnici imao više podrške i razumijevanja negoli poteškoća.

Tekst nastavlja ispod oglasa

A zatim, ti si dar mojeg postojanja popratio i darom vjere. U djetinjstvu sam u svakom trenutku osjećao tvoju prisutnost. Za mene, to je uvijek bila slika jednostavnog Boga. Nikad se nisam plašio tvojeg imena. I u svojoj duši sam zasadio onaj bajkoviti osjećaj znanja da sam volio, da sam se osjećao voljeno i da sam, dok su prolazili sati, svakodnevno osjećao tvoju prisutnost. Bio sam među ljudima koji su proklinjali dan svojeg rođenja, koji su vikali da se nisu htjeli roditi. Ni ja nisam to tražio jer prije nisam postojao. Ali sam spoznao ono što bi bio moj život te sam vikao tebi moleći te za život i upravo je to ono što si mi ti zaista i darovao.

Vjerujem da je bilo apsolutno presudno za mene to što sam se rodio  u obitelji koju si izabrao za mene. Danas ne bih imao sve ovo što sam postigao da nisam imao roditelje i braću koju sam imao. Svi oni su bili živi svjedoci prisutnosti tvoje ljubavi. Od njih sam, na jednostavan način, naučio da ti jesi. Od tada sam počeo ljubiti tebe, a onda i sve stvari i ljude. Bilo bi apsurdno ne voljeti te. Bilo bi teško živjeti u gorčini. Sreća, vjera i povjerenje su mi u životu bili poput jednog ukusnog jela koje bi mi mama pripremila za ručak. To je bilo nešto što je bilo prisutno u potpunosti. A ako ne bi bilo tako, razlog tomu bi bilo jednostavno to što su taj dan jaja bila skuplja, a ne zato što bi me manje ljubila. Poslije sam također naučio da je i bol bila sastavni dio života. Ne jedno prokletstvo, nego nešto povezano sa životom, nešto što u svakom slučaju ne bi nikad moglo oduzeti potpunu sreću.

Zahvaljujući svemu tome – osjećam se postiđeno to i reći – bol mi ne čini zlo, niti mi gorčina čini bol. Ne zato što sam hrabar, nego jednostavno što sam se od malena naučio usredotočiti na pozitivne strane života. A i zbog toga što sam bio prisiljen očekivati crno, pa stoga kad stigne neka nevolja, za mene bi ona bila samo lagano siva. Jedan drugi prijatelj mi je napisao ovih dana da ja mogu podnijeti dijalizu „opivši se Bogom“. A meni se sve to činilo pomalo preuveličano i melodramatično. Zato što zbog različitih razloga ja se uvijek u tebi osjećam zaštićen nekakvim oklopom protiv patnje. Ili možda moja prava bol još nije stigla.

Ponekad pomislim da sam sretnik. Sveci su ti prinosili velike stvari. Ja nisam nikad imao mogućnost ništa ti ponuditi. Bojim se, kad budem umirao da ću se osjećati kao moja mama: umrijet ću praznih ruku jer mi nikad nisi poslao ništa, zaista teško, što bih ti mogao ponuditi. Čak ni samoću. Oprosti mi. Ali što mogu činiti kad me nikad nisi napustio? Nekad zadrhtim pri pomisli da bih mogao umrijeti a da nikad nisam bio s tobom u Maslinskom vrtu, da nikad nisam osjetio vlastitu agoniju u Getsemaniju. Ali ti si taj koji – ne zna se zašto – nisi mene poveo sa sobom na Cvjetnicu. Jednom sam čak – u svojim herojskim snovima – mislio da bih volio proživjeti jednu duboku krizu vjere kako bih mogao pokazati tebi i sebi da sam ju imao. Kaže se da se prava vjera stavlja na vatru kušnje. A ja nisam susreo nikad ništa drugo osim tvojih ruku koje me miluju.

Ne radi se tu biti bolji od drugih. Grijeh se nastanio i u meni, a ja i ti dobro znamo na kojoj dubini. Ali istina je da ni u vremenu kušnje nisam osjetio u potpunosti crni plamen zla jer si u mene ti donio mnogo svjetla. I u bijedi sam ostao tvoj. Stoga mislim da je tvoja ljubav puno nježnija od svih djetinjastih stvari koje sam ikad učinio.

Svidjelo bi mi se hvaliti se pretrpljenim patnjama i teškoćama. Ali ti znaš da si me uvijek okruživao predivnim osobama, a ne izdajicama, i da sam za svako nerazumijevanje dobivao zauzvrat deset osmijeha. Bio sam sretan da mi zlo nikad nije uzrokovalo štetu i da mi nikad nije ostavilo gorčinu unutar mene. I s onim s kojim se nije dobro postupalo, ja sam uspio biti najbolji prijatelj, nekad i na misteriozan način.

Darovao si mi i čudo poziva. Biti savršen je nemoguće, ti to znaš. Ali sve to je tako čudesno, to ja znam. Danas nemam, jasno, entuzijazam i zaljubljenost prvih dana. Ali na sreću slaviti misu nije za mene postala rutina i čak svaki put drhtim kad se ispovijedam. Osjećam također sreću zbog mogućnosti pomaganja drugima i navješćivanja tvojeg imena. Znaš li da još uvijek plačem kad čitam prispodobu od izgubljenom sinu? Ipak, zahvaljujući tebi, ne uspijevam pričati o tvojoj muci i smrti bez ganuća.

Jer, normalno, tvoj najveći dar je bio tvoj sin Isus. Ako bi bio najnesretniji od svih ljudi i da me nesreća snađe u svakom trenutku mojeg života znam da bi mi bilo dovoljno sjetiti se Isusa kako bih nadvladao svaki teški trenutak. Činjenica da si ti bio jedan od nas pomiruje me sa svim mojim padovima i greškama. Kako se može biti tužan znajući da su po ovoj planeti koračale tvoje noge? Može li se željeti neka veća ljubav od one koja se dobije razmatrajući Marijino lice?

Bio sam sretan, naravno. Kako to ne bi bio? Bio sam sretan ovdje, i ne očekujući slavu neba. Gledaj, znaš da nemam straha od smrti, ali se ne žurim ni da ona stigne. Hoću li biti ondje među tvojim rukama više nego što sam sada? Jer ovo je iznenađenje: nebo već imamo na zemlji od onog trenutka u kojemu možemo ljubiti. Ima pravo moj prijatelj Cabodevilla, mi ćemo i umrijeti ne saznavši koji je tvoj najveći dar nama: činjenica da nas ti voliš i da dopuštaš da i mi tebe volimo.

Zbog toga sam tako nesretan zbog osoba koje ne cijene svoj život. Ali da, činimo nešto što je neizmjerno veće od naše naravi: volimo te, surađujemo s tobom u izgradnji velikog zdanja ljubavi.

Teško mi je reći da ti ovdje dajemo slavu. Bilo bi to previše. Zadovoljavam se vjerujući da moja glava, koja u tvojim rukama počiva, dala ti je mogućnost voljeti me. Nasmijem se kad pomislim da se ići u raj smatra kao nekakva nagrada. Nagrada za što? To je zabuna: ti nam daruješ nebo, a mi mislimo da smo ga zaslužili. Ljubav, i ti to vrlo dobro znaš, jedina je tvoja nagrada. I sreća nije posljedica niti plod ljubavi. Ljubav je, već sama po sebi, sreća. Znati da si ti Otac već je raj. Naravno, više ne želim, jer želim tebe. Voljeti tebe već je dar. Ne bi mi mogao dati više od toga.

Zbog ovog svega, moj Bože, želio sam pričati o tebi i s tobom na ovoj zadnjoj stranici moje knjige „Razlozi za ljubav“. Ti si zadnji i jedini motiv moje ljubavi. Ne postoje drugi. Kako bih se mogao nadati bez tebe? Na čemu bi se temeljila moja sreća, ako ne na tebi? Kakva neukusna kaša bi bile sve moje ljubavi kad ne bi bile odsjaj tvoje ljubavi? Ti si onaj koji daje snagu i silu svemu. I znam dobro da je moja zadaća kao čovjeka ponavljati i ponavljati tvoje ime. I povući se.

o. José Luis Martín Descalzo

Izvor: Aleteia.org

Tekst nastavlja ispod oglasa

Prijevod: s. Maja Ivković | Bitno.net

——–

José Luis Martín Descalzo izabrao je život jednog „bosonogog svećenika“ i s dubokom jednostavnošću trudio se biti vjeran svojem pozivu. Još od mladosti patio je od ozbiljne bolesti srca i bubrega zbog koje je morao ići na dijalizu tijekom mnogo godina. Svaki trenutak života živio je ispunjeno sve do svoje smrti koja ga je zatekla 11. lipnja 1991. u Madridu. Napisao je brojna literarna djela od kojih izdvajamo „Život i otajstvo Isusa iz Nazareta“ i „Razlozi: za živjeti, za imati nadu, radost, ljubav i druge stvari“. U tim knjigama je sažeo članke iz novina bazirane na stvarnim događajima iz svakodnevnog života.

Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 7. travnja 2016.

Možda vam se svidi