Otajstva Isusova javnog života

Isusovo krštenje

535 Početak Isusova javnog života jest njegovo krštenje od Ivana u Jordanu. Ivan je propovijedao ” krštenje obraćenja na otpuštenje grijeha” (Lk 3,3). Mnoštvo je grešnika, carinika i vojnika, farizeja i saduceja i bludnica dolazilo da ih on krsti. Tako pristupi i Isus. Krstitelj oklijeva, Isus traži i prima Krštenje. Tada Duh Sveti, u liku goluba, siđe na Isusa a “glas s neba” zaori: “Ovo je Sin moj, ljubljeni”. To je očitovanje (“Epifania”) Isusa kao Mesije Izraelova i Sina Božjega.

536 Krštenje je, s njegove strane, prihvaćanje i početak poslanja Sluge patnika. On pristaje da se uvrsti među grešnike;[239] on je “Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta” (Iv 1,29), već anticipira “krštenje” svoje okrutne smrti. Zapravo dolazi da izvrši “svu pravednost” (Mt 3,15), tj. da se podvrgne posve volji svog Oca: prihvaća s ljubavlju krštenje smrti za oproštenje naših grijeha. Na to prihvaćanje odgovara glas Oca koji se naslađuje u Sinu. I Duh, kojeg Isus posjeduje u punini već od začeća, dolazi i ostaje na njemu. Isus će mu biti izvor za cijelo čovječanstvo. Pri njegovu krštenju “otvaraju se nebesa” (Mt 3,16) koja Adamov grijeh bijaše zatvorio; silaskom Isusa i Duha posvećene su i vode, kao predznak novoga stvaranja.

537 Krštenjem se kršćanin sakramentalno suobličuje Isusu, kojemu je krštenje bilo predokus smrti i Uskrsnuća; kršćanin treba ući u to otajstvo poniznog sniženja i skrušenja, treba sići u vodu s Isusom da s njim uzađe, ponovo se rodi iz vode i Duha, da u Sinu postane ljubljeni sin Očev i “hodi u novosti života” (Rim 6,4):
Po krštenju silazimo u grob zajedno s Kristom, da mognemo s njim i uskrsnuti; silazimo s njim da bismo mogli i uzaći s njim; uzlazimo s njim da bismo mogli biti i proslavljeni s njim. Sve sto se zbilo u Kristu daje nam shvatiti da, nakon uranjanja u vodu, Duh Sveti s nebesa nad nama lebdi te, posvojeni Očevim glasom, postajemo sinovi Božji.

Napastovanje Isusa

538 Evanđelja govore o razdoblju Isusove samoće u pustinji neposredno nakon što ga je Ivan krstio: “Poveden” od Duha, Isus ostade u pustinji četrdeset dana posteći; bijaše sa zvijerima a anđeli mu služahu. Kad je to vrijeme završilo, Sotona ga je tri puta napastovao tražeći da iskuša njegovo sinovsko držanje prema Bogu. Te napade, koji obnavljaju napastovanja Adama u raju i Izraela u pustinji, Isus je odbio te se i đavao od njega udaljio “do druge prilike” (Lk 4,13).

539 Evanđelisti ističu spasenjski smisao toga otajstvenog događaja. Kao novi Adam, Isus je ostao vjeran dok je prvi popustio napasti. Isus savršeno ispunjava poziv Izraelov: nasuprot onima koji su nekoć Boga tijekom četrdeset godina iskušavali u pustinji, Krist se objavljuje kao Sluga Božji u svemu poslušan božanskoj volji. Tako je Isus pobjednik đavla: on je “svezao jakoga” da mu otme plijen. Isusova pobjeda nad napasnikom u pustinji nagovješćuje pobjedu muke, posvemašnju poslušnost njegove sinovske ljubavi prema Ocu.

540 Napastovanje Isusa očituje kakvo je mesijanstvo Sina Božjega, suprotno onome što mu ga predlaže Sotona i koje mu ljudi žele pripisati. Zato je Krist pobijedio napasnika za nas: “Nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego koji je u svemu iskusan kao i mi, osim grijeha”. (Heb 4,15). Crkva se svake godine četrdesetdnevnom Korizmomsjedinjuje s Isusovim Otajstvom u pustinji.

“Kraljevstvo Božje je blizu”

541 “Pošto je Ivan bio predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: ‘Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!'” (Mk 1,15). “Krist je, da izvrši Očevu volju, osnovao nebesko Kraljevstvo na zemlji”.  A volja je Očeva, “ljude učiniti dionicima božanskog života”.  I to čini sabirući ljude oko svoga Sina, Isusa Krista. Taj zbor je Crkva, koja na Zemlji predstavlja “klicu i početak” Kraljevstva Božjega.

542 Krist je u središtu toga ujedinjavanja ljudi u “Božju obitelj”. Oko sebe ih saziva svojom Riječju, svojim “znakovima” koja očituju Kraljevstvo Božje, slanjem svojih učenika. Dolazak svoga Kraljevstva On će ostvariti nadasve velikim Otajstvom svoga Vazma: svojom smrću na križu i Uskrsnućem. “Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (Iv 12,32). “Svi su ljudi pozvani na ovo sjedinjenje s Kristom”.

Navještaj Kraljevstva Božjega

543 Svi su ljudi pozvani da uđu u Kraljevstvo. Naviješteno najprije sinovima Izraela,  mesijansko je Kraljevstvo određeno da primi ljude svih naroda. Za pristup u Kraljevstvo, potrebno je prihvatiti Isusovu Riječ:
Gospodinova se riječ uspoređuje sa sjemenom koje se sije u polju; oni koji slušaju s vjerom i pripadaju malom Kristovom stadu, primili su samo Kraljevstvo; a sjeme svojom snagom niče i raste sve do vremena žetve.

544 Kraljevstvo pripada siromašnima i malenima, tj. onima koji ga primaju ponizna srca. Isus je poslan da bude “blagovjesnik siromasima” (Lk 4,18). Njih proglašava blaženima jer je “kraljevstvo nebesko njihovo!” (Mt 5,3); “malenima” se Otac dostojao objaviti ono što mudrima i umnima ostaje skriveno. Isus, od jasala do križa dijeli život siromaha, poznaje glad, žeđ i oskudicu. Štaviše, poistovjećuje se sa svakom vrstom siromaha i djelotvornu ljubav prema njima čini uvjetom za ulazak u Kraljevstvo.

545 Isus poziva grešnike na kraljevsku gozbu: “Nisam došao zvati pravednike, nego grešnike” (Mt 2,17). Pozivajući ih na obraćenje, bez kojeg nema ulaska u Kraljevstvo, riječima i činima Isus im pokazuje neizmjerno milosrđe svoga Oca i neizmjernu “radost” koja biva “na nebu zbog jednog obraćenog grešnika” (Lk 15,7). Najviši dokaz takve ljubavi bit će žrtva vlastitog života “na otpuštenje grijeha” (Mt 26,28).

546 Isus poziva na ulazak u Kraljevstvo služeći se prispodobama, koje su osobit izraz njegova naučavanja. Njima poziva na kraljevsku gozbu, ali traži i korjenito opredjeljenje: za postignuće Kraljevstva potrebno je “prodati” sve,[ ne dostaju riječi, nužna su djela. Prispodobe su kao ogledalo čovjeku: prima li Riječ kao sto ga prima kamenito tlo ili kao dobra zemlja? Kako se služi primljenim talentima?[270] U srcu prispodobe prikriveno stoji Isus i Kraljevstvo prisutno u svijetu. Treba ući u Kraljevstvo, tj. postati Kristovim učenicima da se upoznaju “otajstva Kraljevstva nebeskoga” (Mt 13,11). Za one koji ostaju “vani”, sve i dalje ostaje zagonetno.

Znakovi Kraljevstva Božjega

547 Isus popraćuje svoje riječi silnim “čudesima, djelima i znamenjima” (Dj 2,22), koja očituju da je u njemu prisutno Kraljevstvo. Dokazuju da je Isus naviješteni Mesija.

548 Znakovi što ih Isus čini svjedoče da ga je Otac poslao. Oni pobuđuju vjeru u njega. Onima koji mu se obraćaju s vjerom, on daje ono što traže. Tada čudesa učvršćuju vjeru u onoga koji vrši djela svog Oca: svjedoče da je on Sin Božji. Ali mogu biti povod i sablazni Ne idu za tim da zadovolje znatiželju i želje nečega magijskog. Premda su mu čudesa tako očita, Isus je od nekih odbačen; optužuju ga čak da djeluje uz pomoć demona.

549 Oslobađajući neke ljude od zemaljskih zala gladi, nepravde, bolesti i smrti, Isus je pokazao mesijanske znakove; on nije dakako došao da ukloni odavde sva zla, nego da ljude oslobodi od najgorega ropstva: grijeha, koji ih priječi u njihovu pozivu djece Božje i uzrok je svih ljudskih porobljenja.

550 Dolazak Kraljevstva Božjega poraz je kraljevstva Sotonina: “Ako ja po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje” (Mt 12,28). Isusovi egzorcizmi oslobađaju neke ljude od demonskog mučenja. Oni unaprijed označuju veliku pobjedu Isusovu nad “knezom ovoga svijeta” (Iv 12,31). Kraljevstvo će Božje biti konačno uspostavljeno križem Kristovim: kad “Bog zavlada s drveta”.

“Ključevi Kraljevstva”

551 U početku javnog života Isus je izabrao dvanaest ljudi da budu s njim i sudjeluju u njegovu poslanju; zato im je dao udjela u svojoj vlasti i poslao ih “propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesne” (Lk 9,2). Oni ostaju stalno pridruženi Kraljevstvu Krista, koji po njima vodi Crkvu:
Ja vam stoga u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu i sjedite na prijestoljima sudeći dvanaest plemena Izraelovih (Lk 22,29-30).

552 U zboru Dvanaestorice Šimun Petar zauzima prvo mjesto. Isus mu je povjerio jedinstveno poslanje. Zahvaljujući objavi primljenoj od Oca, Petar je ispovjedio: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga”. Tad mu je Gospodin rekao: “Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati” (Mt 16,18). Krist, “kamen živi” (1 Pt 2,4) jamci svojoj Crkvi utemeljenoj na Petru pobjedu nad silama smrti. Poradi vjere koju je ispovjedio, Petar će ostati neoboriva stijena Crkve. Poslanje će mu biti čuvati vjeru u njezinoj cjelovitosti i utvrđivati svoju braću.

553 Isus je predao Petru osobitu vlast: “Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima” (Mt 16,19). “Vlast ključeva” označava autoritet upravljanja kućom Božjom, što je Crkva. Isus, “dobri Pastir” (Iv 10,11), tu je zadaću potvrdio nakon Uskrsnuća: “Pasi ovce moje” (Iv 21,15-17). Vlast “vezanja i razrješivanja” označuje autoritet opraštanja grijeha, prosuđivanja u području nauke i disciplinskih mjera u Crkvi. Isus je taj autoritet predao Crkvi po službi apostola, napose Petra, kojemu su jedinomu izričito povjereni ključevi Kraljevstva.

Predokus Kraljevstva: Preobraženje

554 Od dana kad je Petar ispovjedio da Isus jest Krist, Sin Boga živoga, Učitelj “poče upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi(…) da bude ubijen i treći dan da uskrsne” (Mt 16,21). Petar se toj najavi usprotivio, drugi je nisu razumjeli.[294] U tom je kontekstu smješten tajanstveni događaj Isusova preobraženja na visokom brdu, pred trojicom od njega izabranih svjedoka: Petra, Jakova i Ivana. Lice i Isusova odjeća zablistaše sjajem, pojaviše se Mojsije i Ilija govoreći “o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu” (Lk 9,31); uto ih oblak zasjeni a glas s neba zaori: “Ovo je Sin moj, izabranik! Njega slušajte” (Lk 9,35).

555 Na trenutak, Isus očituje svoju božansku slavu, potvrđujući tako Petrovu ispovijest. Objavljuje da “za ulazak u svoju slavu” (Lk24,26) mora proći preko križa u Jeruzalemu. Mojsije i Ilija bijahu vidjeli slavu Božju na brdu; Zakon i proroci bijahu nagovijestili Mesijina trpljenja. Isusova je Muka upravo volja Očeva: Sin djeluje kao Sluga Božji. Oblak označuje prisutnost Duha Svetoga; “Pokazalo se čitavo Trojstvo: Otac u glasu; Sin u čovjeku, Duh u svjetlom oblaku”:
Preobrazio si se na gori, Kriste Bože, i učenici tvoji vidješe slavu tvoju koliko im to bijaše moguće, da znadu, kad te budu gledali kako te razapinju, da dragovoljno podnosiš muku, a svijetu propovijedaju, da si ti doista Očev odsjev.

556 Na pragu javnoga života: Krštenje; na pragu Pashe: Preobraženje. Isusovim krštenjem “očitovano je otajstvo prvog preporođenja: naše krštenje”; Preobraženje je “sakrament drugog preporođenja: našeg uskrsnuća”. Već sada, po Duhu Svetomu koji djeluje u sakramentu Tijela Kristova, mi imamo udjela u Gospodinovu Uskrsnuću. Preobraženje nam pruža predokus slavnog Kristova dolaska, “kada će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnome” (Fil 3,21). Ali nas podsjeća i na to da “nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje” (Dj 14,22):
Petar to još nije shvaćao kada je na brdu poželio živjeti s Kristom. Tu sreću ti je, Petre, Krist osigurao poslije smrti. A sada ti kaže: Siđi da se trudiš na zemlji, da služiš na zemlji, da budeš prezren i razapet na zemlji. Sišao je Život da bude ubijen; sišao je Kruh da ogladni; sišao je Put da se od puta umori; sišao je Izvor da ožedni; a ti odbijaš da trpiš?

Isusov put u Jeruzalem

557 “Kad je došlo vrijeme da bude uzet, Isus odlučno krenu u Jeruzalem” (Lk 9,51). Tom je odlukom pokazao da ulazi u Jeruzalem pripravan da umre. U tri navrata najavio je svoju muku i svoje uskrsnuće. Krečući prema Jeruzalemu kaže: “Ne priliči da prorok umre izvan Jeruzalema” (Lk 13,33).

558 Isus podsjeća na mučeništvo proroka koji su bili usmrćeni u Jeruzalemu. Ipak, ne prestaje pozivati Jeruzalem da se okupi oko njega: “Jeruzaleme (…) koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, ali vi niste htjeli! ” (Mt23,37b). Kad je stigao na domak Jeruzalemu, Isus plače nad gradom i još jednom očituje želju svoga srca: “O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je skriveno tvojim očima” (Lk 19,41-42).

Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem

559 Kako će Jeruzalem primiti svoga Mesiju? Pošto se uvijek otimao pokušajima naroda da ga zakralji, Isus izabire vrijeme i do u pojedinosti pripravlja svoj mesijanski ulazak u grad “Davida, oca svoga” (Lk 1,32). Klicali mu kao sinu Davidovu, onome koji donosi spasenje (“Hosana” znači: “Oh, spasi nas!”, “daj nam spasenje!”). Sada “Kralj slave” (Ps 24,7-10) ulazi u svoj grad jašući na magaretu: ne zadobiva Kćer Sionsku, sliku svoje Crkve, niti lukavošću niti nasiljem, nego poniznošću koja svjedoči za Istinu. Zato podanici njegova Kraljevstva, toga dana, jesu djeca i “siromasi Božji”, koji mu kliču kao što su ga anđeli navijestili pastirima. Njihovo klicanje “Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje” (Ps 118,26) preuzela je Crkva u “Svet” euharistijskog bogoslužja kao uvod u spomenčin Gospodinove Pashe.

560 Isusov ulazak u Jeruzalem očituje dolazak Kraljevstva koje će Kralj-Mesija uskoro ostvariti Pashom svoje smrti i Uskrsnuća. Slavljem ulaska Isusova u Jeruzalem, na Cvjetnicu, Crkva započinje Veliki Tjedan.

Katekizam Katoličke Crkve (www.hbk.hr)