„Vrijednost iskustva nije u tome da vidimo mnogo, nego da vidimo mudro.” – William Osler

„Jedan trn iskustva vrijedi čitavu pustoš upozorenja.” – James Russell Lowell

„Pustolovina vrijedi.” – Ezop

Prije mnogo godina, kao „friški” student treće godine medicine konačno na slobodi (od dvije godine ubitačnih predavanja u učionici), lutajući bolničkim odjelima prepune bolnice u Minneapolisu, osjetio sam kako mi netko stavlja svoju toplu ruku na rame. Okrenuo sam se i vidio nepoznato lice jednoga staroga liječnika, pravoga veterana. Sijede kose, poguren i s naočalama, nasmiješio mi se i pokazao prstom na brojne skripte i podsjetnike što su bili natrpani u prepune džepove moje bijele kute. „Jednoga dana”, namignuo je, „nećeš morati ništa od toga nositi sa sobom.” Dok je on odlazio svojim putem, pitao sam se mrmljajući: „A kada će to biti?”

O čemu to on govori, i kako ću ja ikada doći na točku takvoga samopouzdanja, na takvu visinu?

Govorio je o iskustvu.

Neobična je stvar to što za svakoga tko prođe kroz neki oblik intenzivne obuke iz medicine, prava, ekonomije, obrazovanja, vodoinstalaterskoga i mehaničarskoga zanata (popis je beskonačan), prava obuka dolazi nakon što se knjige zatvore, dobiju se ocjene, i svi se šareni baloni s promocije ispušu. Kada sam iza sebe ostavljao dvije godine učenja iz knjiga na medicinskome fakultetu, bio sam naučio toliko toga, ali nisam znao ništa od toga primijeniti. Nisam imao iskustva.

Jedan mentor s početka mojega medicinskoga studija jednom je prilikom usporedio učenje činjenica kao male, šarene lopte. Netko vam pruži zanimljivu činjenicu, poput lopte, a vi je s fascinacijom i znatiželjom promatrate. Dok je okrećete u svojoj ruci i gledate u nju, pruže vam drugu činjenicu, a zatim još jednu. I još jednu. Dok se ne snađete, držite te nevjerojatne, ali bezbrojne činjenice pod rukama, u krilu, pod bradom. Čini se da više nemate mjesta gdje biste ih stavili. Jednostavno ste zatrpani činjenicama. Ali nakon toga dođe vaše kliničko iskustvo, kada vidite kako te činjenice izgledaju u praksi, i što je važno, a što nije. Shvatite kako se činjenice uklapaju jedne s drugom, i kako ih pamtite. Počinjete imati kliničke kategorije – sjećanja na pacijente – koje vam služe kao vreće u koje stavljate činjenice. Zatajenje srca? O da, ona je pacijentica imala nisku ejekcijsku frakciju na ultrazvuku srca, natečene noge, nabrekle vene u vratu, i teško je disala ležeći na leđima. Cap-cap-cap! Loptice činjenica posložile su se u vreću „zatajenje srca”.

No iskustvo zahtijeva vrijeme. A tu se ne radi samo o tjednima ili mjesecima (iako je nevjerojatno koliko se toga nauči u kratko vrijeme), nego o godinama i desetljećima. Sjećam se kako sam pročitao jednu knjigu o tome kako preživjeti na medicinskome fakultetu, i u njoj se spominjalo glavno pitanje (jedno po godini), koje čovjeka dovodi do studija medicine i njegova početka: Hoću li se upisati? Hoću li ostati? Želim li ja uopće biti ovdje? Pitanje koje je uslijedilo nakon tih ranih pitanja napola se kroz šalu ponavljalo svake godine koja je uslijedila: Hoću li ikada znati dovoljno? Odgovor je, naravno, bio: „Možda, ali treba ti još iskustva.” Moja najveća frustracija kao mladoga liječnika (i frustracija mojih revnih, ali ne uvijek uspješnih studenata medicine i specijalizanata) bila je to što ne mogu dovoljno brzo steći iskustvo. Nisam više htio biti nesigurni dečko s džepovima punima skripti, nego opušteni liječnik koji mi je stavio ruku na rame. Nisam htio biti trubač-početnik, koji klimavo svira skladbe za početnike, nego Miles Davis, koji bez napora svira cool jazz. I htio sam to odmah. No kako nas podsjeća mudri pjesnik Rainer Maria Rilke, ponekad moramo „za sada živjeti s pitanjima”, jer „prije nego što se rodi, sve mora sazreti”.

Što iskustvo čini za nas? Rekao bih, tri stvari: disciplinira nas, ohrabruje nas, i formira nas.

Iskustvo disciplinira. Kada god bih u svojoj mladosti u nečemu počeo biti arogantan, moj bi tata proročki citirao Mudre izreke, govoreći: „Pred slomom ide oholost i pred padom uznositost.” (Izr 16,18) Ta je uzrečica ukorijenjena u iskustvu da čim pomislite da ste sve shvatili, svijet vam padne na glavu. Iskustvo nas podsjeća da je praksa mnogo neurednija od teorije. Stvarnost se pokazuje pomalo kompliciranijom, kaotičnijom i nepredvidljivijom. Mi jednostavno ne znamo sve, i zato moramo skupljati iskustvo. Hamlet, prestrašen kada ugleda duh svojega oca, upozorava svojega dobroga, ali arogantnoga prijatelja: „Moj Horacije, ima više stvari / Na zemlji i na nebesima no što se / I sanja u vašoj filozofiji.” (1. čin, 5. prizor; prijevod Milana Bogdanovića, op. prev.) Iskustvo nam pokazuje naše manjkave prosudbe i nenamjeravane posljedice. Ono nam također pokazuje naše skrivene snage i uvide u nastajanju. Iskustvo nas čini malo manje oštrima, i čini da malo više opraštamo. Neiskustvo je Kraljica herc u „Alisi u zemlji čudesa”, koja uvijek viče: „Skinite mu glavu!” čim netko napravi ma i najmanji prijestup. Iskustvo je kada Kralj herc shvati hirove svoje supruge, namigne, i nasamo – svakoga pomiluje. „Uvjerenje bez iskustva”, upozorava Flannery O’Connor, „dovodi do grubosti”. Iskustvo ublažava naše užarene strasti i žestoka raspoloženja. Ono pogleda prije nego što skoči, i zna hodati u tuđim cipelama. Naivnost je ponekad bezobzirno crno-bijela. Iskustvo je često crno i modro – pomalo izubijano, i oprezno, jer je bilo tamo; oklijeva u svojemu entuzijazmu i preferira rezerviranost. Iskustvo nije manje vjerno istini, nego razumije „istinu na terenu” dok se ista odvija u svoj svojoj slavi i borbi. Iskustvo disciplinira.

Iskustvo ohrabruje. Iskustvo stvara sjećanje i crta zemljovid. Budući da zna, smirenije je s onime što ne zna. To nas dovodi na sljedeću razinu zrelosti. Iskustvo čini ono što je važno jasnijim, odvaja žito od kukolja. To je ono što Krist nudi farizejima kada u njihovoj prisutnosti liječi slijepca, oprašta preljubnici, i prosvjetljuje usporedbom o dobrome Samarijancu. Upravo Hamletovo iskustvo držanja klete lubanje njegove lude iz djetinjstva Yoricka kristalizira kako će on osvetiti svojega ubijenoga oca. Winstonu Churchillu upravo je njegovo iskustvo u političkoj džungli pomoglo da hrabro sklepa konsenzus kojim se oduprlo Hitlerovoj prijetnji. A Šimuna je upravo njegovo iskustvo slijeđenja Krista – uz bljeskove briljantnosti i trenutke jada – pretvorilo u Petra, Stijenu. Iskustvo ohrabruje.

Iskustvo formira. Netko je rekao da „dobra prosudba proizlazi iz iskustva, a iskustvo proizlazi iz loših prosudbi”. Bilo da je stečeno dramatičnim neuspjehom, uspjehom zasluženim napornim radom, ili jednostavno time što ste „bili prisutni”, iskustvo usavršava te nedokučive vještine, vještine u međuljudskim odnosima. Izoštrava intuiciju i oblikuje zdrav razum. Poznati liječnik William Osler inzistirao je da „učiti medicinu bez knjiga znači ploviti morem kojega nema na zemljovidima, ali učiti medicinu jedino iz knjiga znači uopće ne otići na more”. U filmu „Dobri Will Hunting” Robin Williams poučava arogantnoga, ali neiskusnoga Matta Damona postavljajući izazov njegovoj naivnoj samouvjerenosti: „Kada bih te zapitao o umjetnosti, vjerojatno bi mi ukratko ispričao o svakoj knjizi o umjetnosti ikada napisanoj. Michelangelo – mnogo znaš o njemu: o njegovu opusu, političkim težnjama, odnosu prema papi, spolnoj orijentaciji… Baš sve, zar ne? Ali kladim se da mi ne možeš reći kako miriše u Sikstinskoj kapeli. Nikada nisi zapravo stajao tamo i pogledao gore, u taj prekrasni strop.” Neprekidni svakodnevni napori jednoga svećenika koji služi na župi, učitelja u učionici, liječnika u klinici, i majke s njezinim djetetom – to čovjeka formira svake minute svakoga dana. Ta formacija je nezamjenjiva. Iskustvo formira.

Naravno, netko će postaviti pitanje – može li biti protraćenoga iskustva? Naravno da može. Beskonačno bavljenje repetitivnim zadatkom, koji satire dušu i umrtvljuje um nije dobro iskustvo. Može li se dobro iskustvo protratiti? Nesumnjivo da može. Oni koji ignoriraju sve što im nude briljantni mentori i formativni trenutci neće doći do neophodne mudrosti.

No iskustvo – i bogato i dramatično – proživljeno s poniznošću i ciljano, i jest razlog zašto smo ovdje. Ne trebamo se skrivati u kutovima ili živjeti mlakim, nedefiniranim životom. Pozvani smo pjevati i rikati, uzvraćati udarce i letjeti, ljubiti besplatno i moliti žarko. Bit ćemo odgovorni za korištenje svojih darova. „Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati”, kaže nam Isus. „Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.” (Lk 12,48) Potiče nas se da živimo hrabro. Kada je Petar nervozno upitao Isusa može li on riskirati sve i s njim hodati po vodi, Krist je jednostavno rekao: „Dođi.” Pozvani smo brinuti o drugima. Kada su učenici primijetili da se mnoštvo koje im ne da jesti treba razići, Isus se nije složio: „Ne treba da idu, dajte im vi jesti.” (Mt 14,16) I uvijek iznova, Krist potiče učenike da žive, da zađu duboko u životna iskustva, i da šire kraljevstvo Božje. „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.” (Lk 5,4) „Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove.” (Lk 10,3) „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” (Mt 28,19) To isto traži od nas. Odgovarajući na njegov poziv mi hodimo svojim putem u nebo.

Mnogo je godina prošlo otkada se taj sijedi, pogureni liječnik nasmiješio i stavio mi ruku na rame. Na neki način i dalje je osjećam kako stoji tamo. „Bit će dobro”, uvjeravao me je, „samo ti treba iskustva.”

Bio je u pravu.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.