659 “Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu” (Mk 16,19). Tijelo Kristovo proslavljeno je već od časa Uskrsnuća, kako dokazuju nova i vrhunaravna svojstva što ih ono otada trajno uživa. Ali za četrdeset dana, dok on s učenicima prijateljski jede i pije i poučava ih o Kraljevstvu Božjemu, njegova slava ostaje još zastrta pod prilikom obična čovještva. Zadnje ukazanje Isusovo završuje konačnim ulaskom njegova čovještva u slavu Božju simboliziranu oblakom nebom, gdje on otad sjedi o desnu Bogu. Na posve izniman i jedinstven način on će se ukazati Pavlu “kao nedonoščetu” (1 Kor 15,8) u posljednjem ukazanju koje će samoga Pavla učiniti apostolom.

660 Zastrti značaj slave Uskrsloga za to vrijeme nazire se u njegovoj otajstvenoj riječi Mariji Magdaleni: “Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, k Bogu svomu i Bogu vašemu” (Iv 20,17). To ukazuje na razliku očitovanja između slave Krista uskrsloga i slave Krista uzvišenoga o desnu Ocu. Povijesni i ujedno transcendentni događaj Uzašašća označuje prijelaz od jedne slave k drugoj.

661 Ova zadnja etapa ostaje tijesno sjedinjena s prvom, to jest sa silaskom s neba u Utjelovljenju. Samo onaj koji je “izašao od Oca” može se “vratiti k Ocu”: Krist. “Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba” (Iv 3,13). Prepušteno svojim naravnim silama, čovještvo nema pristupa u “dom Oca” (Iv 14,2), u život i u sreću Božju. Samo je Krist mogao otvoriti taj pristup čovjeku i dati mu nadu da ćemo “kao udovi njegova Tijela biti s njime u istoj slavi gdje je on, naša Glava i prvijenac.”

662 “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (Iv 12,32). Uzdignuće na Križ označuje i navješćuje uzdignuće u Uzašašću na nebo. Ono je ovomu početak. Isus Krist, jedini Svećenik novoga i vječnog Saveza, “ne uđe u rukotvorenu svetinju (…), nego u samo nebo, da se sada pojavi pred licem Božjim za nas” (Heb 9,24). U nebu Krist trajno vrši svoje svećeništvo; “zato i može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu – uvijek živ da se za njih zauzme.” (Heb 7,25). Kao “Veliki svećenik budućih dobara” (Heb 9,11), on je središte i glavni vršitelj bogoslužja kojim se časti Otac nebeski.

663 Krist sada sjedi o desnu Ocu: “Pod desnom Očevom razumijevamo slavu i čast božanstva, gdje je onaj koji je prije svih vjekova postojao kao Sin Božji, kao Bog i istobitan Ocu, tjelesno sjeo nakon što se utjelovio i njegovo tijelo bilo proslavljeno”.

664 Sjesti o desnu Ocu znači početak Kraljevstva Mesijina, ispunjenje viđenja proroka Danijela u pogledu Sina čovječjega: “Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna, nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti” (Dn 7,14). Od toga časa, apostoli su postali svjedocima “Kraljevstva kojemu neće biti kraja”.

Krist već sada djeluje po Crkvi…

668 “Ta Krist zato umrije i oživje da Gospodar bude i mrtvima i živima” (Rim 14,9). Uzašašće Kristovo na Nebo znači sudjelovanje njegova čovještva u moći i vlasti samoga Boga. Isus Krist jest Gospodin: posjeduje svu moć na nebesima i na zemlji. On je “iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i gospodstva”, jer Otac “mu sve podloži pod noge” (Ef 1,20-22). Krist je Gospodar svemira i povijesti. U njemu povijest čovjeka kao i sve stvoreno nalazi svoju “rekapitulaciju”, svoje nadnaravno dovršenje.

669 Kao Gospodin, Krist je i Glava Crkve koja je njegovo Tijelo. Uzdignut u nebo i proslavljen, ispunivši tako potpuno svoje poslanje, on ostaje na zemlji u svojoj Crkvi. Otkupljenje je izvor vlasti koju Krist, snagom Duha Svetoga, vrši nad Crkvom. “Kraljevstvo Kristovo već je otajstveno prisutno u Crkvi”, koja je “klica i početak toga Kraljevstva na zemlji”.

670 Od Uzašašća naum je Božji ušao u svoje dovršenje. Mi smo već “u posljednjem času!” (1 Iv 2,18)”Tako su dakle posljednja vremena za nas već prispjela. Obnova svijeta definitivno je zadobivena i, u potpunoj zbiljnosti, anticipirana već sada: zaista, već na zemlji Crkva je ukrašena nesavršenom ali pravom svetošću.” Kraljevstvo Kristovo već očituje svoju prisutnost čudesnim znacima što prate njegovo naviještanje po Crkvi.

…Očekujući da mu sve bude podloženo.

671 Kraljevstvo Kristovo, već prisutno u Crkvi, ipak nije još dovršeno “u velikoj moći i slavi” (Lk 21,27) dolaskom Kraljevim na zemlju. To kraljevstvo još napadaju zle sile, premda su one u osnovi Vazmom Kristovim već pobijeđene. Dok mu ne bude sve podvrgnuto, “do časa kad se budu ostvarila nova nebesa i nova zemlja gdje pravda prebiva, hodočasnička Crkva nosi u svojim sakramentima i svojim ustanovama, što pripadaju ovom vremenu, lik svijeta što prolazi; ona sama živi među stvorenjima koja i sad stenju u bolovima rađanja i očekuju očitovanje sinova Božjih”. Stoga kršćani, osobito u Euharistiji, mole za uskorenje povratka Kristova, govoreći mu: “Dođi, Gospodine” (1 Kor 16,22; Otk 22,17.20).

672 Prije Uzašašća Krist je ustvrdio da još nije čas slavne uspostave mesijanskoga Kraljevstva što ga je Izrael očekivao, i koje je, po prorocima, imalo svim ljudima donijeti konačni red pravde, ljubavi i mira. Sadašnje je vrijeme, po Gospodinu, vrijeme Duha i svjedočenja, ali i vrijeme još obilježeno “nevoljom” (1 Kor 7,26) i kušnjom zla koja ne štedi Crkvu i započinje borbe posljednjih vremena. To je vrijeme iščekivanja i bdjenja.

Slavni dolazak Krista, nade Izraela

673 Nakon Uzašašća, Kristov dolazak u slavi je neminovan, premda “nije naše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti” (Dj 1,7). Taj eshatonski događaj može se zbiti svakoga časa, premda je “zadržan”, i on i konačna kušnja koja će mu prethoditi.

674 Dolazak slavnog Mesije ovisi u svakom času povijesti o tom da bude priznat od “cijelog Izraela” (Rim 11,26; Mt 23,39), kojega je “jedan dio otvrdnuo” (Rim 11,25) nevjerom prema Isusu. Sveti Petar rekao je to jeruzalemskim Židovima nakon Pedesetnice: “Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši pa od Gospodina dođu vremena rashlade te on pošalje vama unaprijed namijenjenog Pomazanika, Isusa. Njega treba da nebo pridrži do vremena uspostave svega što obeća Bog na usta svetih proroka svojih odvijeka.” (Dj 3,19-21). A sveti mu Pavao odgovara: “Ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, što li će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih? (Rim 11,15). Ulazak “punog broja” Židovâ (Rim 11,12) u mesijansko spasenje, nakon “punine poganâ”, dat će narodu Božjemu da “ostvari puninu Kristovu” (Ef 4,13) u kojoj će “Bog biti sve u svemu” (1 Kor15,28).

Posljednja kušnja Crkve

675 Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će “otajstvo bezakonja” pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.

676 Ta Antikristova obmana već se ocrtava u svijetu svaki put kad se hoće u povijesti ispuniti mesijansku nadu koja se može dovršiti samo onkraj povijesti kroz eshatonski sud: Crkva je, i pod njegovim ublaženim oblikom, odbacila krivotvorenje budućeg Kraljevstva Božjega pod imenom milenarizma, osobito pod političkim oblikom jednoga sekulariziranog mesijanizma, “u svojoj bîti izopačenoga”.

677 Crkva će ući u slavu Kraljevstva samo kroz taj posljednji Vazam, u kojemu će ona svoga Gospodina slijediti u njegovoj smrti i njegovu Uskrsnuću. Kraljevstvo Božje neće se dakle ostvariti nekim povijesnim triumfom Crkve po nekom uzlaznom napretku, nego pobjedom Božjom nad posljednjom navalom zla, pobjedom koja će učiniti da Zaručnica Kristova siđe s Neba. Triumf Božji nad pobunom zla poprimit će oblik Posljednjega Suda nakon posljednjeg kozmičkog potresa ovoga svijeta koji prolazi.

Katekizam Katoličke Crkve (www.hbk.hr)