RAZMIŠLJANJE UZ NEDJELJNO EVANĐELJE

Od Sina Čovječjega do Sina Božjega

“Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: “Što govore ljudi, tko je Sin čovječji?” Oni rekoše: “Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.” Kaže im: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Šimun Petar prihvati i reče: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.” Nato Isus reče njemu: “Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.” Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.” (Mt 16,13-20)

Petar Krist

Kao pravi učitelj Isus je poučavao skupinu svojih učenika o Božjem životu i djelovanju, o životu vječnom i kraljevstvu nebeskom, ali ih je u pojedinim trenutcima i ispitivao o povjerenim sadržajima i istinama. Tako je jednom zgodom u blizini Cezareje Filipove iskoristio prigodu da im postavi neka pitanja. Radilo se o dva pitanja koja su se ticala prave spoznaje njegove osobe i biti. Prvo pitanje je bilo lakše, jer je tražio da mu samo referiraju što ‘govore ljudi, tko je Sin Čovječji’, dok je drugo pitanje bilo zahtjevnije jer je pretpostavljalo njihov osobni stav i izjašnjavanje glede njega. U svakom slučaju radilo se o vrlo važnom zahtjevu, o kojem je kasnije ovisilo mnogo toga. Svako daljnje zajedništvo s njim ili pak očekivanje od njega ovisilo je o tome tko je on bio. Ukoliko ga netko nije dovoljno dobro poznavao, nije mogao ni opisati bit njegove osobnosti, čime je upadao u zablude pogubne za daljnje ponašanje, to jest za ostvarenje djela spasenja.

U tom je duhu sveti Hilarije, biskup Poitiersa u 4. stoljeću, tumačeći ovaj tekst svojim vjernicima nastojao prenijeti koliko je važno ispovjediti pravu vjeru u Krista, jer je ona pretpostavljala razumjeti kako njegovu ljudskost, tako i božanstvo: „Savršena ispovijest je da je on uzeo tijelo i da je postao čovjekom, jer kao što je vječnost uzela tijelo naše naravi, tako valja i spoznati da je narav našega tijela mogla uzeti krepost vječnosti. A budući da je to najveće dobro u vjeri, traži od učenika da kažu za koga ga drže ljudi, ali je i dodao da je Sin Čovječji. Ovo je razlog ispovijesti koju treba držati, da kao što se prisjećamo da je Božji Sin, jednako tako i da je Sin Čovječji, jer jedan bez drugoga ne daje ništa nadi spasenja.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No da bi vjeroispovijest bila savršena i vjerodostojna nije dostatno iznijeti tuđe mišljenje o sadržajima vjere. Ispovijest treba biti osobna, te prelazi čak od ispovijesti istina vjere na stav pred Bogom objaviteljem. Bog nas vodi da vjeroispovijest oblikujemo prema njegovoj objavi, a ne prema tuđem ili vlastitom ljudskom mišljenju. Zato će Hilarije, uvjeren u božanstvo Krista objavitelja, i reći kako on sam vodi učenike prema ispravnom zaključku, što je Petar prvi razumio i posvjedočio da je Božji Sin: „Nakon što su iznesena različita ljudska mišljenja koja su postojala, traži da kažu što oni misle. Petar odgovara: Ti si Krist, sin Boga živoga. Ali Petar je izišao iz okvira postavke. Naime, Gospodin je rekao: Što ljudi kažu za me, Sina Čovječjega? Doista ‘Sina Čovječjeg’ očitovalo je promatranje tjelesnosti. Ali dodajući: što kažu tko sam ja, označio je da, mimo onoga što se činilo, valja ustvrditi da je nešto drugo, jer bijaše, naime, Sin Čovječji. Zašto je želio sud o tome što misle o njemu? Jer ne držimo o njemu ono što je sam o sebi ispovjedio, nego bijaše skriveno o čemu je tražio, i prema čemu se vjera vjernika trebala protegnuti.“

Upravo radi toga Hilarije će s oduševljenjem istaknuti Petrovu ispovijest koja ima tako čudesne učinke ne samo u Petrovu životu, nego u životu cijele Crkve i svakog vjernika pojedinačno. I to ne samo na zemlji nego na nebu, ne samo u vremenu, nego po svu vječnost: „A zaista Petrova ispovijest je zavrijedila nagradu, jer je u čovjeku vidio Božjeg Sina. Blažen je stoga, koji je pohvaljen da je gledao i vidio dalje od ljudskih očiju: ne ono što se bijaše razmatralo iz tijela i krvi, nego Božjeg Sina kojeg se promatralo objavom nebeskog Oca. I nazvan je dostojnim onaj koji je prvi spoznao što je bilo u Kristu Božjemu. O sretnog li temelja Crkve u izricanju novog imena, o dostojna li kamena po Isusovoj izgradnji, koji driješi paklene zakone i vrata podzemlja i sve zatvore smrti! O blaženi vrataru neba, čijom prosudom se predaju ključevi vječnog prilaza, čiji zemaljski sud je prosudbeni autoritet u nebu, tako da što je na zemlji ili svezano ili odriješeno, postigne i stanje iste odredbe i u nebu.“

Isus je tako svojim učenicima pokazao na Petrovu primjeru kako se trebaju osloniti radije na Očev glas i objavu, vodeći se tim glasom prema pravim spoznajama, nego vjerovati glasovima, to jest glasinama ljudi koje nas mogu samo zbuniti i odvesti u zabludu. Ni mi, poput apostola, ne možemo biti gluhi i ne čuti što ljudi govore, ali isto tako ne bismo se smjeli oglušiti na ono što Otac objavljuje o svome Sinu, na ono što nam Duh šapće tihim glasom u dubinama srca uvodeći nas u svu spoznaju o otajstvu utjelovljene Božje ljubavi. Držimo se Petrove ispovijesti kako bi se i nama, po pripadnosti Katoličkoj Crkvi, jednom otvorila vrata kraljevstva Božjega, čije je ključeve Isus stavio u ruke Šimuna Sina Ivanova, dajući mu zadaću da dovijeka bude vjerodostojan svjedok prave vjere na zemlji koja svoje konačno ostvarenje ima u nebu po sve vijeke vjekova.

dr. don Ivan Bodrožić

Objavljeno u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 24. kolovoza 2014.

Možda vam se svidi