Gospodine, proničeš me svega i poznaješ (Ps 139)

Gospodine, proničeš me svega i poznaješ,
ti znaš kada sjednem i kada ustanem,
izdaleka ti već misli moje poznaješ.
Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,
znani su ti svi moji putovi.

Riječ mi još nije na jezik došla,
a ti, Gospodine, sve već znadeš.
S leđa i s lica ti me obuhvaćaš,
na mene si ruku svoju stavio.

Znanje to odveć mi je čudesno,
previsoko da bih ga dokučio.
Kamo da idem od duha tvojega
i kamo da od tvog lica pobjegnem?

Ako se na nebo popnem, ondje si,
ako u Podzemlje legnem, i ondje si.
Uzmem li krila zorina
pa se naselim moru na kraj
i ondje bi me ruka tvoja vodila,
desnica bi me tvoja držala.

Reknem li: “Nek’ me barem tmine zakriju
i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!”
– ni tmina tebi neće biti tamna:
noć sjaji kao dan
i tama kao svjetlost.

Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.