Ono što je najsumnjivije, najspornije i nezadovoljavajuće u svim koncepcijama kršćanstva okrenutog svijetu, socijalnog kršćanstva i sličnih suvremenih pokreta – to je njihova neautentičnost i neusporedivost s idejom kršćanskog života kao odnosa s Bogom. Ove su koncepcije nešto što se može označiti kao druga klasa, kao nešto naknadno, pridodano, nešto što nije loše samo po sebi, ali što uopće nije nužno i što, u svakom slučaju, ne može obuhvatiti puninu kršćanskog života. A autentično kršćanstvo obuhvaća sve, zato što se ono oslanja na autentični duhovni život, to jest na odnos s Bogom. U ovakvoj ocjeni nedvojbeno ima istine, jer sve nama poznate struje socijalnog kršćanstva temelje se na određenom racionalističkom humanizmu i za ovaj svijet iz kršćanstva preuzimaju jedino načelo kršćanskog morala, ne tražeći duhovnu i otajstvenu osnovu za svoje teorije.

Da bi socijalno kršćanstvo postalo ne samo slično kršćanstvu, već istinski kršćansko, ono bi moralo pronaći još jednu dimenziju te iz prostora humanosti i dvodimenzionalnog moralizma ući u dubinu višedimenzionalne duhovnosti, mora se temeljiti duhovno i mistički.

Primjećuju se dvije prividne krajnosti vezane uz odnos prema svijetu. S jedne strane, svjetovni su ljudi po svojoj bȋti odvojeni od svijeta visokim zidom. Ma koliko se oni predavali užitcima ovoga svijeta, kolikim god poslovima bili opsjednuti, u njihovoj svijesti uviek zjapi provalija: s jedne strane nalazi se moje ja, a s druge – svijet koji mi služi, koji me zabavlja, koji me žalosti, umara i sl. Što je čovjek egoističniji, to jest, što je dublje uronjen u svijet, to je više odvojen od stvarnog života u svijetu i svijet je za njega samo neki apstraktni komfor ili apstraktno mučenje, kojima je suprotstavljeno njegovo, za njega jedino konkretno i živo – ja. Kada on voli svijet, nauku, umjetnost, obitelj, prijatelje, politiku, to je ono što bi se moglo nazvati pohotnom ljubavlju – moja obitelj, moja umjetnost, moja priroda, moja politika. U svemu tome se prikazujem, utjelovljujem, ogledam, ostvarujem – ja, jedinstveni, neizmjerni ja. U takvom poimanju svijeta prisutan je najjači i najveći mogući zid, koji čovjeka dijeli i od drugog čovjeka, i od prirode, i od Boga.

Može se slobodno reći da je čovjek koji je najpotpunije ogrezao u svijet, zapravo najviše odvojen od života kojim svijet živi i potpuno otuđen od njega. Međutim, mi i u kršćanstvu, upravo ondje gdje bi se najglasnije trebale čuti obje Božje zapovijedi – o ljubavi prema Bogu i o ljubavi prema bližnjemu, često susrećemo isto takvo otuđenje od čovjeka i od svijeta. Na prvi pogled, ne može se očekivati da kršćanin kaže: “Ja volim Boga i zato me čovjek ne zanima.” Takvima apostol Ivan strogo odgovara: “Rekne li tko: ‘Ljubim Boga”, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti?’” (1 Iv 4,20)

No, ako se to i ne kaže, ipak postoji izvjesna mogućnost da se, iz ljubavi prema Bogu, zakine na ljubavi prema čovjeku. Ljubav prema Bogu – to je ono što je glavno i jedino. Sve ostalo je – samo dužnost, samo usputni posao, koji ni u kojem slučaju ne bi smio nauditi onome što je glavno. Tako ispada da čovjek ima svoj samostan – u svom duhu, iza visokih zidina. U njemu on prebiva u punini i čistoći odnosa s Bogom i odatle se snishodljivo spušta u grešni svijet koji pati. On izvršava svoj dug poslušnosti pred njim, dug koji ima vrlo strogu i jasnu granicu i koji nipošto ne smije narušiti unutarnji ritam njegova života u Bogu, njegov sveti komfor. Ta dužnost ne smije ga obuzeti do najdubljih sfera njegova duha, zato što u tim dubinama prebiva božanska sila Svetinje. Sažaljenje, ljubav, trud, odgovornost za ljudsku dušu, žrtva – sve su to obvezni elementi dužnosti, ali u njima treba znati mjeru. Ne smije im se dopustiti da zapljuskuju i uznemiravaju dušu. Sve je to, u usporedbi s onim glavnim, samo njegova  imitacija. U suprotnom, čovjek može izgubiti svoje ja, koje bi se u svijetu rastvorilo i nestalo. A to ja u izvjesnom je smislu suprotstavljeno svijetu. A svijet je takav da – ili leži u zlu, ili je pod našim patronatom i mi u njemu upražnjavamo svoje vrline. U svakom slučaju, on je izvan onoga što omeđuju granice mojega ja. 

Da, postoji posao koji se može nazvati usputnim. Kada su pustinjaci pleli prostirke i izrađivali posuđe – to je bio usputni posao. Kada mi čistimo krumpir, krpamo rublje, obračunavamo troškove ili se vozimo autobusom – i to je usputni posao; ali, kada su drevni monasi, u vidu dužnosti, sahranjivali pokojne, njegovali gubavce, propovijedali posrnulim ženama, kritizirali nedoličan život i davali milostinju – to nije bio usputni posao. Kada mi, u ovom suvremenom svijetu, posjećujemo bolesnike, hranimo nezaposlene, učimo djecu, kada ulazimo u odnos sa svim vrstama ljudske patnje i posrnuća, kada se bavimo pijancima, zločincima, ljudima poremećene psihe, onima koji su pali u očaj, depresiju ili apatiju – kada se susrećemo s duhovnom gubom našeg vremena – to nije usputni posao, to nije puko odrađivanje dužnosti, već pravo, ključno nutarnje djelovanje, neodvojivi dio naše glavne zadaće. Što više uranjamo u svijet, što više sebe dajemo svijetu – to mu manje pripadamo, jer oni koji su zaista od svijeta – sebe uopće ne daju svijetu.

Pokušat ćemo ovo teološki, duhovno i mistički obrazložiti. Najveći i jedini utemeljitelj svetosti u svijetu bio je Krist, Sin Božji, koji je sišao u svijet i koji se u svijetu utjelovio potpuno i bez ikakvog ostatka. Je li On čuvao svoje božanstvo i sebe? Je li bio samo Očev poslušnik u ovome svijetu?

U svojim zemaljskim dužnostima on je dao čitavog sebe i njegovo davanje jedini je primjer koji trebamo slijediti. Bog koji je postao djetetom, Bog koji je bježao od Heroda, Bog koji je u svijetu tražio prijatelje i učenike, Bog koji je iz dubine svojega Duha plakao za Lazarom, Bog koji je razotkrivao farizeje, koji je prorokovao o sudbini Jeruzalema, koji je izgonio zloduhe, liječio bolesne, uskrisivao mrtve i, konačno, ono što je najbitnije – Bog koji je svijetu dao svoje Tijelo i Krv: “Uzmite i jedite!” Bog koji je uzdigao svoje Tijelo na križ, između dva razbojnika. Kada je i u kojem trenutku taj i takav Bog svojim primjerom pokazao da u sebi moramo podići visoki zid koji će nas odijeliti od svijeta? On je bio prisutan u svijetu čitavim svojim bogočovječanskim bićem, a ne samo usputno. On se nije štedio, već se potpuno darivao. “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje” (Lk 22,19) i “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva” (Lk 22,20); krv koja se izlijeva do posljednje kapi. U tajni euharistije Krist je svoje bogočovječansko Tijelo potpuno dao svijetu, odnosno, on je po pričesti svijet sjedinio sa sobom. Od svijeta je načinio bogočovječanstvo. Svako nastojanje da pronađemo i izdvojimo nekog unutarnjeg, duboko skrivenog Krista, koji nije sudjelovao u bogočovječnom žrtvovanju, nerazumno je. Kristova ljubav ne zna se mjeriti i dijeliti, ne zna se štedjeti. Krist ni apostole nije učio takvoj štedljivosti i ograničenoj ljubavi – nije ih ni mogao tome učiti, jer je on i njih uključio u euharistijsku žrtvu, oni su postali Tijelo Kristovo i samim time darovani svijetu kao žrtva.

Čini nam se da je to Kristovo davanje svijetu najpotpunije shvaćeno i izraženo u ideji zajedništva. Zajedništvo nije puka apstrakcija, niti je neka viša realnost, koja ni na koji način nije povezana s pojedinačnim ljudskim ličnostima, a opet, s druge strane – zajedništvo je viša stvarnost, budući da svaki pojedini dio – kao dio Kristova Tijela – ima punu i realnu vrijednost, jer je on ta duša koja vrijedi kao čitav svijet. Još od vremena prvih starozavjetnih objava, svaki čovjek prikazan nam je kao slika Božja koja svoju bliskost s Bogom još jače i konkretnije iskazuje kroz Krista. Čovjek je zaista slika Božja, lik Kristov, ikona Kristova. I tko, nakon svega, može u ljudskoj duši načiniti granicu između zemaljskog i nebeskog? Tko može reći gdje prestaje slika Božja i počinje ljudska put.

U komunikaciji sa svijetom preko svakog pojedinca, mi smo svjesni da je riječ o odnosu s Božjom slikom i kontemplirajući tu sliku, mi ulazimo u odnos s Pralikom, sa samim Bogom.

Stupajući u različite odnose s ljudima, mi dolazimo u dodir ne samo s istomišljenicima, prijateljima, ljudima iste vjere, s onima koji su nam podčinjeni ili nadređeni – to jest, ne samo s objektima naše dužnosti i ljubavi – mi komuniciramo sa samim Kristom. Zato se naša nesposobnost da Krista sretnemo i prepoznamo i u najbanalnijoj svakodnevici i u najvećem ljudskom padu – može shvatiti kao svojevrsni materijalizam koji nije u stanju proniknuti u Kristov odnos prema svijetu i u njegovo prebivanje među nama. Ovdje nije riječ samo o simboličnom susretu s Kristom, o činu koji ima određene vremenske okvire, već o tome da bismo trebali stvarno osjećati svoju vezu s Kristovim Tijelom, da cijelo vrijeme budemo u Kristu, da budemo u neraskidivoj vezi s njim, koji bogočovječanski prebiva u svijetu. On je predvidio naše racionalističko i gordo malovjerje, kada je proročki govorio o tome da će ga ljudi u nedoumici pitati: “Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te?” (Mt 25,37) Kada bismo mi mogli vjerovati da nam se iz svakog prosjaka i svakog prijestupnika obraća sam Krist, mi bismo se drugačije odnosili prema ljudima. U tome i jest bit stvari, što mi, u većini slučajeva, međusobno komuniciramo samo u ravnini naših zemaljskih susreta, lišenih prave mistike, koja naše međuljudske odnose uzdiže na razinu bogoodnosa. Nama je potpuno realno darovana mogućnost da, odnoseći se u ljubavi jedni prema drugima, osjetimo kako smo u istinskom odnosu s Kristom.

Iz svega navedenog postaje apsolutno jasno kakav bi trebao biti naš odnos prema čovjeku, njegovoj duši, njegovim aktivnostima, njegovu životu i ljudskoj povijesti u cijelosti.

Za vrijeme liturgije, svećenik ne kadi samo ikone koje predstavljaju Spasitelja, Bogorodicu i svece, već i ljude – ikone, Božju sliku u ljudima. I kada iziđu iz hrama, crkve, ti ljudi ostaju Božje slike, dostojne kađenja i poštovanja. Naš odnos prema ljudima mora biti istinsko i iskreno bogoslužje. U pravoslavlju postoje neke ideje koje su nam vrlo privlačne, ali nam nisu uvijek jasne ili su nam nedovoljno jasne. Nama se sviđa misao o sjedinjenju našeg života sa životom Crkve, ali malo tko shvaća što to doista znači. Jesmo li dužni prisustvovati svim crkvenim službama kako bi naš život postao crkven? Ili smo dužni u svakoj sobi postaviti ikonu i pred njom upaliti kandilo? Ne, naš život će biti sjedinjen sa životom Crkve onda kada osjetimo da je čitav svijet – jedan veliki hram, urešen ikonama, kojima se treba klanjati, koje treba poštovati i voljeti, jer su te ikone – istinske Božje slike na kojima počiva svetost živoga Boga.

Vrlo lijepo, mada i zagonetno, zvuči izraz izvancrkveno bogoslužje. Izraz crkveno bogoslužje daje nam ključ za razumijevanje. Mi na bogoslužju čujemo riječi: “Ljubimo jedan drugoga, da bismo složno ispovjedili…”, a zatim: “Tvoje (darove) od Tvojih (darova) Tebi prinosimo, od svih i za sve.” Ti drugi koje smo zavoljeli u crkvenoj slozi, postoje i izvan crkve – oni s nama rade, raduju se i tuguju, s nama žive. Oni, koji su Njegovi i od Njega, oni koji mu prinose od svih i za sve – oni su, zaista, svi, odnosno svi oni koje susrećemo na svojem putu, svi oni koje nam Bog šalje. Crkveni zidovi ne postoje kako bi se nekakvo maleno stado ogradilo od tih svih. S druge strane, mi vjerujemo da se, za otkupljenje ljudskih grijeha, u tajni euharistije kao žrtva prinosi Jaganjac Božji, Tijelo Kristovo. Mi koji se pričešćujemo tom Žrtvom i sami postajemo žrtva – “od svih i za sve”. U tom smislu, izvancrkveno bogoslužje predstavlja naše žrtveno služenje u svijetu, a svijet je veliki hram, urešen Božjim ikonama. To naše služenje dio je zajedničkog, općeg služenja, sveljudskog žrtvovanja u ljubavi, veliki čin našeg sjedinjenja s božanskim, to je zajednička molitva našeg zajedničkog bogočovječanskog duha. U toj bogoslužnoj komunikaciji i odnosu s ljudima, mi postajemo i dio bogoodnosa, zaista postajemo jedno stado i jedan Pastir, jedno Tijelo čija je glava Krist. 

Kako bi sve bilo jasno, trebalo bi dati nekoliko napomena. Naši kontakti sa svijetom neće rastresati našu pažnju i isprazna ljudska svakodnevica neće uništiti našu duhovnu usredotočenost samo pod uvjetom da svijetu i čovjeku pristupamo na gore opisani način. To jest, našu cjelovitost razjeda naša vlastita grešna rastresenost i obuzetost banalnim svakodnevnim problemima i zadovoljstvima. Mi i od svijeta i od čovjeka dobivamo samo ono što u njima tražimo.

Možemo dobiti neugodnog susjeda ili pretjerano živahnog partnera za ispijanje dobre kapljice; možemo dobiti razmaženog i nesposobnog učenika, nametljive dame ili prosjake i propalice itd. Primoranost na kontakt s njima može nas fizički iscrpiti i djelovati razdražujuće na našu dušu ili nas duhovno otupjeti. Ali, mi kroz Kristov lik, koji živi u čovjeku, možemo postati dio Kristova Tijela. Ako ljudima pristupimo pravilno i duhovno, bit ćemo u prilici ne samo udijeliti im ponešto od svojeg duhovnog siromaštva, već i neusporedivo više primiti od Kristova lika koji živi u njima, od odnosa s Kristom i od svijesti da smo i mi dio Njegova Tijela. 

Čini mi se da samo ovakvo shvaćanje mistike međuljudskih odnosa može biti autentični duhovni temelj za bilo kakvu kršćansku aktivnost u još uvijek nepostojećem socijalnom kršćanstvu, tj. kršćanstvu koje bi bilo okrenuto svijetu. Socijalna aktivnost morala bi biti isto onako crkveno bogoslužje kao što je to i svaki naš kontakt s čovjekom, ako se vrši u ime Kristovo. U suprotnom, ono će (čak i ako se temelji na kršćanskom moralu) biti samo nalik kršćanskom, neuvjerljiva sjena. U svijetu sve može biti kršćansko, pod uvjetom da je prožeto istinskim duhom bogoodnosa, a to može biti i u okvirima međuljudskih odnosa. Ako nema tog osnovnog – nema ni pravog kršćanstva.

Marija Skobcova (1891. – 1945.), poznata kao Mati Marija, bila je ruska pravoslavna redovnica, pjesnikinja i članica Francuskog pokreta otpora. Rodila se u Rigi 1891. godine, u aristokratskoj obitelji kao Jelisaveta Pilenko. U mladosti je ostala bez oca te postala ateistkinja. Nakon selidbe u Sankt Peterburg 1906. godine, uključila se u radikalne intelektualne krugove. Sklopila je brak s boljševikom Dmitrijem Kuzmin-Karavajevim i kretala se u pjesničkim krugovima te aktivno bavila pisanjem poezije. Od muža se razvela 1913. godine i potom se s kćeri preselila na jug Rusije. Nezadovoljna odlukom Lava Trockog da ugasi Socijalističku revolucionarnu partiju, planirala je atentat na njega. Od te odluke odgovorili su ju prijatelji te ju poslali u Anapu na jugu Rusije. Godine 1918., nakon boljševičke revolucije, izabrana je za gradonačelnicu Anape. Kada je vojska osvojila Anapu, Jelisaveta je izvedena pred sud zbog pripadnosti boljševicima, no oslobođena je odlukom suca Danijela Skobcova, njezina bivšeg učitelja s kojim je ubrzo sklopila brak.

Zbog političke situacije napustila je Rusiju te preko Gruzije i Jugoslavije godine 1923. s obitelji došla u Pariz. U Parizu se u potpunosti posvetila studiju teologije i socijalnom radu. Godine 1926. preminula je njezina kći Anastasija, a njezin se brak raspao. Jelisaveta se preselila u centar Pariza gdje je imala mogućnost izravno pomagati potrebitima. Smrt njezina djeteta potaknula ju je da postane majka svima kojima je bila potrebna majčinska ljubav i briga i tako je počela pomagati svima: od ruskih prognanika iz Sovjetskog Saveza, do lokalnih narkomana, alkoholičara, prostitutki, te raznoraznih beskućnika. Suočavajući se sa njihovim tragedijama, više nije sumnjala u to da je bit kršćanske vjere u ljubavi prema svakom ljudskom biću. Episkop ju je ohrabrivao da postane redovnica, što je ona bila spremna prihvatiti pod uvjetom da ne mora živjeti u nekom izoliranom samostanu, odvojena od svijeta. Nakon crkvene rastava 1932. godine, Jelisaveta je postala redovnica imena Marija, po svetoj Mariji Egipatskoj. Ispovjednik joj je bio glasoviti pravoslavni teolog Sergej Bulgakov. Svoju kuću u Parizu pretvorila je u samostan otvoren emigrantima, izbjeglicama i siromasima i središte intelektualnih i teoloških rasprava. Za Mati Mariju Skobcovu, služenje siromašnima i teologija išli su ruku pod ruku.

Nakon početka Drugoga svjetskog Mati Marija otvorila je vrata svojega samostana Židovima i pomagala im izdavanjem lažnih krsnih listova. Kad je Gestapo otkrio njezine aktivnosti, Marija je uhićena te zajedno sa svećenikom Dmitrijem i svojim sinom Jurijem, također svećenikom, deportirana u nacistički logor Ravensbrück. Dmitrij i Jurij preminuli su u koncentracijskom logoru, dok je Mati Marija Skobcova 31. ožujka 1945. godine, na Veliku subotu, ubijena u plinskoj komori nakon što je dobrovoljno uzela logoraški broj jedne mlade Židovke kako bi joj spasila život. Svetom ju je proglasio Sveti Sinod Carigradske patrijaršije 2004. godine, zajedno sa svećenikom Dmitrijem i njezinim sinom Jurijem.