‘Moj Gabriel živio je samo 10 dana, ali nam je svima dokazao – svaki život je bitan’

Posvjedočila bih kako je svaki život dar, dostojan da ga se brani. Nije nam obećana određena kvaliteta života ili broj dana koje ćemo ovdje provesti. Dano nam je samo obećanje o tome kako su naši životi Božji dar, te kako njihova duljina ili dan smrti nije na nama da odredimo. To su istine koje sam prigrlila od onog trenutka kad sam se osjetila pozvanom biti aktivnom članicom pokreta za život.

Onda, jednog dana bila sam pozvana posvjedočiti životom. U hladnoj, sterilnoj sobi za ultrazvučne pretrage, jedna liječnica koja nije čak ni bila moja liječnica, nego samo netko tko se tu našao, posve je uzdrmala moj svijet rekavši mi da moje dijete, tada nepoznatog spola, ima stanje koje je ona opisala kao “nespojivo sa životom.”
Moja majka je plakala, moj bivši suprug je samo stoički tiho držao moju ruku, a moj um se naprezao dok sam pokušavala pratiti ono što je liječnica govorila. Moje dijete, fetus star 21 tjedan, koji će kasnije postati mojim sinom, imalo je anencefaliju (tešku urođenu malformaciju zbog koje bi trebalo biti rođeno potpuno ili djelomično bez mozga, op. prev.). Ako se dijete rodi živo, ubrzo potom će umrijeti.

Nije bilo odluke koju je trebalo donijeti, samo je trebalo smoći snage nositi se s neizbježnim ishodom svega toga. Trebala sam doživjeti noćnu moru svakog roditelja i doživjeti smrt svoga djeteta, no to ne bi bila smrt od moje ruke. Živjet ću kako sam živjela i dopustit ću Božjoj volji da se izvrši za moje dijete. To je bio put na koji sam stala, i uskoro ću shvatiti kako sam, moleći se 19 tjedana za čudo, ustvari molila za milost da prihvatim Božju volju, kakva god ona bila.

Moja obitelj i ja živjeli smo s tom velikom tajnom duže od jednog mjeseca. U tom razdoblju imala sam pregled kod specijaliste koji je samo potvrdio dijagnozu. Napravila sam još jedan ultrazvuk kako bismo saznali spol djeteta. Slike su samo potvrdile ono što sam u svom srcu već osjećala, sve od dana kad sam saznala da sam trudna.

Nosila sam dječačića o kojem sam maštala toliko dugo. Postupno smo našoj široj obitelji i prijateljima priopćili te najnovije vijesti i tako je teret postajao lakši jer su nam ljudi pritjecali u pomoć. Primili smo više potpore no što sam očekivala i počinjala sam shvaćati kako je moj sin, koji nikad neće biti bacač u nacionalnoj ragbi momčadi ili pak sudac Vrhovnog suda, zapravo činio ono što politika ne može – mijenjao je srca i umove ljudi.

Ipak, ostatak trudnoće donio je sa sobom i teške i usamljene trenutke. Nepoznata osoba bi mi se nasmiješila vidjevši moj trudnički trbuh, a meni bi taj prijateljski osmijeh parao srce. Dok bih bila sama kod kuće sa svojim bivšim suprugom, ponekad bih osjećala kako nas je ova situacija samo dodatno jačala, a ponekad kako postoji nevjerojatna razlika u našem reagiranju na novonastalo stanje.

Gabriel Michael Gerard Cude rodio se 10. lipnja 2011. godine. Njegovo ime, Gabriel, izabrali smo zbog njegove simbolike. Naravno, Gabriel je arkanđeo koji je donio blaženu vijest o rođenju spasitelja ljudi. A sve od svog rođenja, Gabriel je utjelovio poruku koju sam ja samo mogla izreći a on ju je živio: Svaki život je bitan. Ime  Gabriel znači “Bog mi je snaga”, i znam kako me Bog nosio onda kad sam bila slaba.

Mora da je i Božja snaga napajala Gabriela, jer je on nadmašio sva predviđanja i sve predodžbe o svojoj bolesti. Sati nakon njegova rođenja su protekli brzo u dolasku naših prijatelja i obitelji koji su se htjeli s njim upoznati. Sati, a kasnije dugo razdoblje od 24 sata u kojem je on stoički izdržavao i tiho živio svoj život. Nakon dva dana su nas otpustili iz bolnice i sjećam se oproštajnih riječi sestre u bolnici koja nam je rekla: “Vi ste troje najsretnijih ljudi koje sam ikad upoznala.” U takvim očito nesretnim okolnostima, znala sam kako je bila u pravu. Živjeli smo ono o čemu bi svaki roditelj na mom mjestu sanjao, jer gotovo nitko od njih nije nikada dijete s dijagnozom anencefalije uspio dovesti doma.

Gabriel se držao na životu deset dana. Desetog dana smo moj bivši suprug i ja u suzama rekli svome sinčiću kako ga volimo i kako nam je dao više no što smo mogli ikad tražiti i kako znamo da je vrijeme da on ode od nas. Na našim rukama, Gabriel je zadnji put uzdahnuo. Okupali smo ga i držali u rukama njegovo beživotno tijelo sve dok nisu stigli predstavnici pogrebnog društva. Njegovo maleno tijelo je s najvećim poštivanjem smješteno u vozilo i gledali smo za njim sve dok se vozilo nije izgubilo na dnu ulice.

Točno godinu dana kasnije, gledala sam kako istom ulicom odlazi kombi pun stvari koje su pripadale mom bivšem mužu, sve nakon teškog rastanka i mnogo suza koje su uslijedile nakon Gabrielove smrti. Onda kad smo se odlučili da ćemo iznijeti na svijet našeg smrtno bolesnog sina nitko me ne bi mogao uvjeriti da naš brak neće preživjeti to sve.

Dok sam istraživala statistike prije Gabrielova rođenja, naučila sam kako je netočno mišljenje da većina brakova ne preživi smrt svoga djeteta. Štoviše, u slučajevima kao što je bio naš, odluka da iznesemo trudnoću do kraja, kada se 92 od 98% roditelja s istom dijagnozom radije odluči za pobačaj, sugerira kako mi već imamo vjeru koja će nam kasnije pomoći u obrani braka. Moj brak nije završio jer je moj sin umro, kao što ni brakovi ne opstanu kada dijete ostane živo. Moj brak je okončao jer smo kroz smrt našeg sina, koja se dogodila manje od dvije godine nakon što smo bili u braku, otkrili da su se naše razlike samo dodatno uvećale.

Uzmemo li gubitak djeteta i gledamo to mikroskopski, dopustili smo da nas ta smrt dovede do točke tolike frustriranosti odakle je više bilo nemoguće vratiti se na staro.
Tijekom procesa poništenja braka u Katoličkoj Crkvi, ja sam shvatila kako niti jedno od nas dvoje nije imalo emocionalnu snagu da uopće stupi u brak, čime je emocionalna trauma gubitka Gabriela samo tu situaciju još više intenzivirala.

To je dio naše priče koji vjerojatno izaziva najviše nelagode. Neki ljudi žele samo razmišljati o životu našeg sina Gabriela, te o tome kako smo prevladali sve time što smo odlučili donijeti ga na svijet gdje je živio deset dana. Ne žele razmišljati o stotinama dana koje smo imali nakon toga. Drugi pak gledaju samo na konačni rezultat i krivo zaključuju kako bi odluka da pobacimo Gabriela dala bolje izglede našem braku, te propituju bismo li mi imali veći prioritet nad nama samima ili je to prvenstvo trebalo dati smrtno bolesnom djetetu koje bi “svakako umrlo”. Obje strane zaboravljaju bitno.

Gabriel nikad nije bio izbor. On je uvijek bio sin. On će uvijek biti naš sin. Zasigurno smo u mnogome pogriješili, ali Gabriel je jedna od stvari koju smo najbolje učinili.
Iskustvo mi govori da nam život ne obećava sreću, samo priliku za sreću. S otežanim stopalima pokušavala sam proći hod života. U svojoj boli nakon gubitka sina, kasnije u razrješenju braka, uopće nisam ni slutila što mi život nosi. Činilo se da život i nema baš puno smisla. Morala sam se podsjećati i dopuštati drugima da me podsjete kako je život dar, čak i kada je tragičan i pun izazova. Morala sam se prisiliti da nastavim jer velik dio mene to uopće nije htio.

U međuvremenu sam se udala, baš kao i Gabrielov otac. Oboje s našim supružnicima imamo djevojčice. Život je dobar – više no dobar. Život je bolji no što sam ikad mislila da će biti u trenutcima svog očaja. Ona medicinska sestra je bila u pravu. Mi smo bili troje najsretnijih ljudi koje je ona ikad imala priliku upoznati, iako sreća nije izgledala kao što sam ja očekivala. Sreća izgleda kao moj suprug, moja prekrasna kćerkica Eden, te spoznaja da je i Gabrielov otac to isto pronašao s nekim drugim na drugom kraju države. Nama je život samo obećan, ne dani, ne ishod, ne lakoća, a niti sreća. Mi izabiremo hoćemo li i kako ćemo ostvariti najviše od onoga što nam je obećano. Mi izabiremo život.

Andrea L. Lopez | liveactionnews.org

Prijevod: T.S. | Bitno.net