PRIČE IZ ŽIVOTA HRVATSKIH SVETACA I UZORNIH VJERNIKA (6)

Marica Stanković – pet godina komunističke robije učinilo je da još vjernije služi Kristu Kralju

U pet godina zatvora koji je Marica odrobijala bila je to najstrašnija noć. Tiha ljetna noć bez zraka koji bi donosio svježinu, noć bez zvijezda jer su se samice nalazile pod tavanskim mrakom. Prva noć u pasjoj kućici, tj. samici. Tiho je vapila u svom srcu: “Kamo si me to doveo, dobri Oče?”

marica stanković

Na trenutak Marica je posve klonula. Morala se suočiti i s tom stvarnošću da i ona može klonuti. Ta jaka i odvažna žena koja je u godinama krvave komunističke poslijeratne osvete hrabro stupila u obranu napadnutoga nadbiskupa Stepinca, upravo ona koja je na suđenju 1948. godine u zgradi Sudbenoga stola u Petrinjskoj energično uzviknula: “Živio Krist Kralj!”, ona koja je godinama kratkim pisamcima, koja su se krišom iznosila iz logora, hrabrila svoje kod kuće, sada se osjetila shrvanom. Sve se odjednom srušilo na nju: strah, nepravda, umor od naporna života, prezirno držanje komandirke itd. Počeli su raditi živci, kroz glavu je neprestano strujila misao kako nikad neće izaći iz toga logorskog pakla.

Što treba raditi u takvim trenucima? Moliti i samo moliti! Razmatrati da bi se našao mir. Bile su to prave duhovne vježbe, ali ipak strah se nije smanjivao. U jednom trenutku Marica je zavapila: “Ne, ne mogu više! Ni mrvicu ne traži, Gospodine, od mene! Moji su živci potpuno izmrcvareni.” A onda, upravo tada kada je strah bio najjači, Isusov lik postao joj je posve bliz. Gledala je u njemu ne samo svoga Boga, spasitelja, učitelja, dobroga Pastira, golgotsku žrtvu i kralja neba i zemlje, već nešto posve blisko, posve blizu – Isusa čovjeka, njezina supatnika u zatvoru, i suborca, Isusa prijatelja.

Nakon toga iskustva Marica je još žarče molila neka je primi za ruku i neka je čvrsto drži da ne propadne: “Drži me, Isuse, za desnu ruku, baš za desnu. Sveti Josipe, drži me za lijevu ruku jer ću inače posrnuti. Gospo, zaštiti me svojim plaštem jer ću se inače izgubiti.” Marica je zatvorila oči i razmišljala kako bi bilo divno da čuje tiho šuštanje Marijina plašta ili na lijevoj ruci dobru staračku ruku, to bi odmah uništilo njezine duševne patnje… Ali ništa od toga, nebo je šutjelo. Pitala se bolno i zbunjeno: “Zašto taj muk, taj stravični muk? Pa ipak nisam tako zla! Pa ipak sam cijeli život revnovala za kraljevstvo Kristovo! Pa ipak sam cijeli život nastojala ljubiti Boga. Zašto onda ta zapuštenost, ta osama, taj strah, divlji strah?”

Tada to nije mogla vidjeti. Trebalo je sve to proći i pogledati unatrag na te godine teške i bolne, na stravičnu tjeskobu posljednjih robijaških dana da se uvjeri o velikoj dobroti  Božjoj. Znala je Marica da ne bi normalna izišla iz zatvora da je zaista Isus nije držao za desnu ruku, da je sveti Josip nije primio za lijevu, da je Marija nije zakrilila svojim plaštem.

I nakon izlaska iz samice Marica je bila neprestano u strahu hoće li je pustiti kući nakon isteka kazne. Ili će možda inscenirati novi proces? Petnaest dana pred izlazak pozvao ju je upravitelj požeškoga zatvora Hećimović, poznat po okrutnosti i zloći. Između ostaloga, htio je vidjeti plodove komunističkog “preodgoja”. Pitao je: “Da li se vi za svoj čin smatrate krivom?” Uslijedio je kratak odgovor: “Ne!” “Tako, dakle”, nastavio je upravitelj, “Ni to! Iza 5 godina robije niti to! Onda naši sudovi samo onako sude. Ako niste neprijatelj ove zemlje, održite predavanje o pogubnom utjecaju križarstva…” Marica je jasno odgovorila: “Ja sam u križarstvu zastupala uvijek čisto kršćanski pravac i zato nemam što opozvati.” Hećimović se ironično podsmjehivao: “Da, čisto kršćanski pravac, znamo mi to. Uostalom naš je razgovor gotov. Protiv vas postoji čitava masa materijala, i kad bude trebalo provest ćemo novu istragu.”

Nakon toga razgovora Marica je otišla u svoju ćeliju sva izbezumljena od straha. Nije više mogla gospodariti sobom, zazivala je Gospodina: “…Bože, što kaniš sa mnom? zar doista moram podivljati? Zar doista tu moram izgubiti živce? Umrijeti kao pas a ne kao kršćanin?… Zar nije već dosta pet godina?… Pokaži Gospodine da me ljubiš! Da ne ostavljaš svoje! Da uslišavaš molitve! Da si naš Bog! Da ne možeš zatvoriti uši na molbe naše!” U tišini zatvorske ćelije kao da je zapuhao neki povjetarac koji je donio rashladu i Marici donio riječi utjehe: “Što se plašite, malovjerni?” Bio je to vrhunac njezine kalvarije kada se osjetila najsličnija svome Spasitelju u tami i napuštenosti Velikoga petka. Ali ne samo u sličnosti trpljenja, već i po unutarnjoj nakani žrtve: trpjeti za druge.

Marica je izišla iz zatvora 1. rujna 1952. godine. Patnje koje je proživjela u zatvoru narušile su njezino zdravlje, ali je njena duša bila preporođena i obdarena mnogim milostima za službu koja ju je čekala. Ipak ni tada nije je ostavio križ. Iza blaga osmijeha i vedrih očiju krilo se plaho srce koje se grčilo na svaki zvuk motora, bicikla ili na pogled nepoznata muškarca koji je prolazio njezinom ulicom. Do posljednjega dana bojala se Udbe. No sad je trebalo prionuti na posao i nastaviti tamo gdje je stala pred pet godina.

Davne 1938. godine Marica Stanković s prvih pet suradnica osniva zajednicu suradnica Krista Kralja. Uspjela je ostvariti Merzovu ideju “civilnoga reda”. Nakon robije nastavila je svoj rad odgajajući nove suradnice i prilagođujući pravila novim prilikama u Crkvi. Godine 1953. Duhovni stol na Kaptolu kanonski je ustanovio i odobrio svjetovnu ustanovu suradnica Krista Kralja. Nekoliko godina kasnije i kongregacija za redovnike odobrila je ustanovu koju je Marica pokrenula. Bio je to prvi svjetovni institut u hrvatskoj. Kolikim je blagoslovom Bog nagradio njezino trpljenje, kolikom profinjenošću duha izoštrio njezin smisao za življenje evanđelja i u teškim prilikama. U svojim Pravilima Marica piše: “Nositi radost svuda to je poziv suradnice. Ona je mora nositi i onda, kad joj je u duši bol ili kad je umorna, jer je i Isus to činio.” Nakon godina teških i bolnih, nakon tolikih patnja iz nje je izbijala izvanredna duhovna energija koja je postajala snaga nove ustanove. Govorila je svojim sestrama: “Suradništvo traži svetost a isključuje polovičnost. Suradništvo traži jakost a isključuje prosječnost. Suradništvo traži konstruktivnost a ne bezličnost i beskrvnost. Suradništvo je oganj s neba a ne destruktivno kritizerstvo i dezerterstvo. Suradništvo traži dinamičnost a ne vječnu anemiju i apatiju. Suradnica se apostolatu potpuno predaje kao što se njezin Kralj potpuno predao djelu koje mu je povjerio Otac. Ona u tom radu ne pozna granica. S njezinih se usana nikada ne čuje: samo dotle ću raditi. Samo toliko vremena utrošiti, a ostalo pripada meni. Sve u njoj pripada dušama i ona se Bogu predaje tako da tu ne pozna nikakvih ograničenja.”

Nakon što je sa svojim sestrama napravila prve korake, presudne za život ustanove, Marica Stanković bila je svjesna da je izvršila djelo koje joj je povjereno. Spremala se ozbiljno na preminuće. Bojala se Udbe, a nije se bojala smrti. Znala je da ide svome zaručniku Kristu Kralju za čije se kraljevstvo ovdje na zemlji borila do zadnjih snaga. To se dogodilo u utorak 8. listopada 1957. godine. Gospodin je primio njezinu žrtvu. Bila je zrela i spremna, bez ikakve smetnje, jer, kako je govorila: “Onaj koji je spreman na žrtvu za druge odrekao se najveće smetnje u čovjeku – egoizma… Sve što je na svijetu veliko, značajno, požrtvovno, herojski, počiva na ljubavi.”

Neki podaci iz života Marice Stanković

Rodila se 31. prosinca 1900. u Zagrebu. Nakon osnovne i srednje škole upoznaje se s idejama katoličkoga laičkog pokreta. Godine 1925. upisuje Višu pedagošku školu u Zagrebu. U to vrijeme angažira se u Savezu hrvatskih orlica te nakon nekoliko godina postaje i predsjednica saveza. Godine 1931. dobiva posao u građanskoj školi u Čakovcu, a nakon tri godine prelazi u Zagreb. Surađivala je s mnogim časopisima. Na prijedlog nadbiskupa Stepinca 1942. godine papa Pio XII. dodijelio joj je visoko crkveno odlikovanje “Pro ecclesia et Pontifice”. Marica je prva žena u povijesti naše domovinske Crkve koja je primila to visoko odličje. U tijeku rata, 1944., izlazi njezina knjiga Mladost vedrine u kojoj donosi svoje poglede na rad s katoličkom mladeži. U vrijeme komunističkoga režima, godine 1948., osuđena je na 5 godina robije u kazneno-popravnom domu za žene u Slavonskoj Požegi. Nakon izdržane kazne nastavlja svoj rad u organiziranju svjetovne ustanove Suradnica Krista Kralja koju je idejno zamislio Ivan Merz.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Doroteja Toića Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Ostale članke iz niza “Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika” možete pronaći na linku OVDJE.

Objavljeno: 8. listopada 2016.

Možda vam se svidi