Svojim nas djelovanjem Duh Sveti neće uvijek obogaćivati, ponekad će nas i osiromašiti. Ne otvara nam uvijek obzore i srca, ponekad nas vodi kroz vrlo uska vrata… To će Petar najjače iskusiti u najgorem trenutku svoga života, u trenutku kad je zatajio Isusa. Njegovo će zatajivanje, zahvaljujući božanskom milosrđu, izazvati dubok izljev Duha Svetoga koji će se izraziti u suzama. U tim će suzama apostolski prvak osjetiti svu svoju bijedu i sav svoj grijeh, ali i nadu da mu može biti oprošteno.

Kad je zatajio Isusa, Petar je doživio dubok pad. Samo nekoliko sati ranije pred svima je tvrdio da će Isusa slijediti i u tamnicu, čak i u smrt. Bio je glava apostola i kao takav bio je svjestan svoje posebne dužnosti da vodi skupinu, da svima bude dobar primjer. Isus ga je izabrao zbog toga i sigurno nije pogriješio u svom izboru! Petar se svim srcem posvetio tom i takvu poslanju. A eto, sve lijepe izjave i Petrov snažan osjećaj odgovornosti prema drugim učenicima ruše se u nekoliko sekundi! Dovoljno je da mu neka mala sluškinja u dvoru velikog svećenika postavi pitanje: „Zar nisi i ti učenik ovoga čovjeka?“ Tri će puta Petar zatajiti svojega Učitelja zaklinjući se da s Njim nema nikakve veze… Koji strmoglavi pad! Prvi je postao posljednji! Ali Duh Sveti, koji je Otac siromaha, poslužit će se ovim bijednim padom kako bi iznova u dubini taknuo srce Apostola: Petar susreće Isusov pogled i u tom pogledu shvaća svu strahotu svoje izdaje, vidi svu svoju bijedu, ali istovremeno predosjeća da nije osuđen, nego da je ljubljen, nježnije nego ikada, i da ima nade za pridizanje i spasenje. I Petar se rasplače, i u tim je suzama njegovo srce već očišćeno. Petrova je šansa bila u tome što je prihvatio susresti Isusov pogled… Zašto si ti, Juda, bježao od toga pogleda, zašto si propao u beznađe? I za tebe je, sve do zadnjeg trenutka, postojala nada u spas i praštanje! Tvoj grijeh nije bio gori od Petrova grijeha…

U tom je Učiteljevu pogledu Petar doživio izljev Duha Svetoga. To je jedan od onih bolnih izljeva koji osiromašuju i radikalno razodijevaju, ali su u konačnici beskrajno korisni jer čovjeku pokazuju svu njegovu nemoć, radikalnu bijedu i apsolutnu ništavnost, i prisiljavaju ga da se više ne oslanja na vlastite snage, na navodne kvalitete i vrline koje misli da ima, nego da se osloni samo na Božje milosrđe i Njegovu vjernost i tako uđe u istinsku slobodu.

Pustinjski oci nisu se bojali reći: „Tko vidi svoj grijeh, veći je od onoga koji uskrsava mrtve.“ Duh je Sveti u Petru izveo bitan preokret: Petar je prešao s povjerenja u sebe na povjerenje u Boga, s taštine na ufanje. Može se reći da je u trenutku zatajivanja Petar izgubio sve vrline koje je prije iskazivao i koje je mislio da posjeduje: gorljivost, vjernost Učitelju, hrabrost itd. Sve se raspalo u nekoliko sekundi. Sada, prvi put u životu, Petar je počeo živjeti jednu drugu vrlinu koju prije nije poznavao: krepost ufanja. Sve dok se čovjek oslanja na samoga sebe i na svoje snage, sve dok ne postane radikalno siromašan, ne može doista živjeti ufanje, zato što je ufanje krepost koju živi čovjek koji zna da je beskrajno slab i krhak, koji ne računa na svoje snage, nego se čvrsto oslanja na Boga, koji s beskrajnim povjerenjem sve očekuje samo i isključivo od Boga. Kad je susreo Isusov pogled i bio potresen do suza, Petar je prvi put u životu učinio istinski čin ufanja: Ono što nisam sposoban učiniti svojim snagama, očekujem od tebe, moj Bože, ali ne zbog svojih zasluga, jer ih uopće nemam, nego samo i isključivo zbog Tvojega milosrđa.

Ovaj događaj iz Petrova života sadrži jednu temeljnu pouku: istinsko bogoslovno ufanje (koje nas doista povezuje s Bogom) proizlazi samo iz iskustva posvemašnjeg siromaštva. Kad smo bogati, računamo na svoje bogatstvo; ne možemo drukčije, to nam je “ušlo pod kožu”. Kako bismo naučili ufanje, koje se sastoji u tome da računamo samo na Boga, moramo iskusiti radikalno osiromašenje. To je, pak, osiromašenje izvor velike sreće jer predstavlja dionicu koja prethodi izvanrednom iskustvu dobrote, vjernosti i snage Božje. “Blago siromasima duhom”, moglo bi se prevesti – onima koje je osiromašio Dah Sveti, „jer njihovo je kraljevstvo nebesko.“

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jacquesa Philippea “Unutarnja sloboda”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.