‘Kuća nade’ – tako Cori Salchert i njezina obitelj nazivaju svoj dom, onaj u kojem primaju malene bebe koje boluju od neizlječivih bolesti i koje su svi napustili. Ta djeca u posljednjim mjesecima svoga života tako iskusuju više ljubavi nego neki drugi za cijeli svoj život.

Nevjerojatna, prekrasna priča o predanju i ljubavi objavljena je nedavno u američkim medijima i sada je svi prenose. Iza nje stoji Cori, medicinska sestra koja je cijelu svoju profesionalnu karijeru posvetila hospicijalnoj skrbi za djecu na samrti. Amerikanka je već dugo aktivna u organizaciji Hope after loss (HALO), koja se bavi pomaganju roditeljima čija djeca boluju ili su umrla od neizlječivih bolesti. Dok je bila aktivna u toj organizaciji, puno je puta uzimala u ruke djecu na samrti, u trenucima kada roditelji više ne bi imali snage držati na rukama svoje najdraže kojima puls slabi. Susretala se i s “bebama iz hospicija”, onima koje su roditelji ostavili u raznim institucijama jer nisu mogli izdržati tu situaciju. Bebe s neizlječivim dijagnozama koje svoje kratke živote provedu u krevetu, na cijevi za hranjenje.

Cori ovu tešku profesiju nije odabrala slučajno. To je njezin poziv. Iza sebe ima jednu obiteljsku tragediju koja ju je usmjerila prema njezinu poslu. Njezina mlađa sestra Amie oboljela je od meningitisa još kao malo dijete. Bolest joj je nepovratno oštetila mozak i ostavila mentalni i tjelesni hendikep. Obitelj ju je naposljetku smjestila u dom za teško oboljelu djecu. Kada je imala 11 godina, Amie je odlutala iz sobe i utopila se u obližnjem jezeru.

“Dobar dio svog života borila sam se s pitanjem gdje je bio Bog kada ga je moja sestra trebala”, ispričala je Cori.

cori salchert

Cori i njezina kći Johanna kupaju Charlieja. Foto: Facebook.

Osjećala je potrebu za pojašnjenjem, za otkupljenjem. Sjeća se kako je jednom u molitvi svu svoju bol i razočaranje stavila pred Njega, rekla Bogu: Evo, ti uzmi sve ovo i otkupi.

I njezin je život nakon toga postao duhovna priča neprestanog otkupljenja, Božje ljubavi koja se predaje drugome i za drugoga.

“Osjetila sam kako želim biti uz obitelji koje prolaze kroz tragediju. Druge su sestre izbjegavale raditi s djecom koja umiru, a ja sam željela biti tu za te ljude i pomagati im”, ispričala je.

U kolovozu 2012. i sama Cori se razboljela. Oboljela je od nekoliko autoimunih bolesti i nije mogla raditi. Bila je očajna. Ali, tada je došao jedan poziv koji je promijenio sve. Bog je opet djelovao.

“Pitali su me jesam li spremna primiti u svoj dom bebu staru dva tjedna rođenu bez lijeve moždane polutke. Djevojčica nije imala ime i nikoga da brine za nju.”

Cori i njezin suprug Mark, koji imaju osmero svoje djece, pristali su. U njihov dom došla je Emmalyn.

“Mogla je umrijeti u bolnici, omotana u deku i hranjena na cijev. Ali, doveli smo ovu prekrasnu bebu kod nas kako bi živjela. I živjela je s nama”, rekla je Cori.

cori salchert

Mala, pokojna, Emmalyn u naručju Cori. Foto: Facebook.

Živjela je doista, kao deveto dijete bračnog para Salchert. Tih preostalih 50 dana svog života provela je okružena ljubavlju i molitvama. Do svoje smrti.

“Omotala sam je u svoj kućni ogrtač, držala je na grudima i pjevala joj ‘Isus me voli’. Odjednom, shvatila sam kako ne diše već dulje vrijeme. Otišla je. Umrla je slušajući otkucaje moga srca”, priča Cori o tom trenutku.

Emmalyn je ostavila neizbrisiv trag u njihovim životima. U listopadu 2014. odlučili su usvojiti još jednu bebu koja boluje od teške bolesti. Tako je u njihovu kuću došao četveromjesečni Charlie, koji boluje od teškog oštećenja mozga uzrokovanog nedostatkom kisika u mozgu i neprestano je na cijevima za hranjenje i aparatima koji ga održavaju na životu. Djeca oboljela od te bolesti obično umiru do druge godine života.

cori salchert

Cori i njezina kći Mary Elisabeth s Charlijem. Foto: Facebook.

“Kao i u slučaju Emmalyn, činimo sve što možemo da pokažemo ljubav Charlieju i svugdje ga vodimo sa sobom”, priča Amerikanka.

Činjenicu da ima prigodu biti dijelom života ove djece smatra velikim darom. Olakšati im njihove patnje, čak i po cijenu velike boli koju osjete nakon smrti djeteta.

“Puno trpimo kada ova djeca umru. Ali, naše je srce poput vitraja. Sastavljeno od razbijenih i ponovno slijepljenih komadića stakla, postaje još ljepše i jače”, kaže Cori.

Dao nam Bog svima takvo srce.

Goran Andrijanić | Bitno.net