Cisterciti

Sestro Marie-Bernard de Wilde d’Estmael, vi ste cistercitska monahinja, odnosno trapistkinja u Belgiji. Hvala vam što ste ljubazno pristali na ovaj intervju namijenjen hrvatskoj javnosti gdje su red cistercita i trapistička reforma gotovo nepoznati.

Hrvatska je zemlja gotovo 14-stoljetne kršćanske tradicije. Njezina je duga povijest proživjela mnoga burna razdoblja, ali je isto tako upoznala bogato nasljeđe samostana Reda sv. Benedikta, a zatim mnogo kasnije osnovano je i nekoliko vrlo poznatih cistercitskih samostana kao na primjer opatija u Topuskom, zatim opatija “Valis aurea” u Kutjevu te u Zagrebu i okolici. Ti su samostani nestali tijekom proteklih stoljeća čime je naša Crkva u svojoj srži postala siromašnijom za izuzetno važnu dimenziju kontemplativnog života. Kakvo je vaše mišljenje o ulozi monaštva benediktinske, cistercitske ili trapističke tradicije u Crkvi i suvremenom društvu Europe?

Benediktinci i cisterciti sudjelovali su u duhovnom i kulturnom stvaranju Europe. Njihov se utjecaj vidi u arhitekturi, poljoprivrednom razvoju, pa čak i u društvenim i političkim ustanovama. Sveti Benedikt jedan je od zaštitnika Europe. U današnje vrijeme, mislim da je uloga monaštva malo skromnija.

Monasi i monahinje svjedoci su Božje apsolutnosti. Njihova osnovna uloga je molitva. Oni u Crkvi neprestano oživljavaju nadu u vječni život i svjedoče bratsku ljubav moguću među svim ljudima koji su djeca istog Oca. Oni su u današnjem svijetu prisutni na diskretan način, tako što nude gostoprimstvo u svojim gostinjcima samostana i zrače duhovnom snagom. Monaštvo također može pridonijeti ekumenizmu i dijalogu među religijama.

Vratimo se još na trenutak u prošlost i na temu monaštva u Hrvatskoj. Doista je interesantno da su u Zagrebačkoj biskupiji, u blizini glavnog grada Hrvatske, cistercitske monahinje osnovale prvi ženski samostan u Kloštar Ivaniću 1232. godine. Mislite li da bi u današnje vrijeme bilo moguće osnovati novu cistercitsku kuću u Hrvatskoj?

Zašto ne? Potrebno je pronaći žensku zajednicu Reda koja bi prihvatila postati Glavna Kuća novoosnovane zajednice i upustiti se u taj projekt. Zatim postoji uvjet da lokalni biskup odobri buduću monašku kuću koja će moći primiti lokalna zvanja – hrvatske djevojke koje žele živjeti životom cistercitskih monahinja.

Predstavite nam malo povijest Reda sv. Benedikta, oca monaštva na Zapadu te reforme iz Citeaux-a i iz La Grande Trappe.

Sveti je Benedikt rođen oko 480. godine u Nursiji. Studirao je u Rimu, međutim želio je jedino ugađati Bogu. Povukao se stoga u Enfide, zatim u Subiaco gdje je živio sam u spilji. Kao pobjednik u kušnjama, izgradio je samostan u blizini Subiaca, a zatim na Montecassinu. Njegovo je pravilo i dalje norma za mnoge monahe i monahinje danas. O njegovom životu znamo iz druge knjige Dijaloga svetog Grgura Velikog koji spominje nekoliko čuda. Sveti je Benedikt jednom godišnje susretao svoju sestru Skolastiku, također monahinju. Umro je 21. ožujka 547. godine.

Upravo su 21. ožujka 1098. godine, Robert de Molesme i njegova subraća stigli u Citeaux u pokrajini Burgonji kako bi osnovali Novi Samostan. Ova se reforma bilježi kao monaška obnova 11. i 12. stoljeća, u želji povratka k izvoru. Sveti će Bernard dati novi poticaj Redu snagom svojeg propovijedanja i osnivanjem brojnih samostana diljem Europe. U 17. stoljeću Opat de Rance započet će novu reformu u samostanu La Trappe, naglašavajući pokoru i tišinu.

Kako biste nam opisali specifičnost cistercitskog reda strogog opsluživanja na njegovom početku i danas?

Osnivači iz Citeauxa, Robert de Molesme, Alberic i Etienne Harding željeli su ponovo pronaći autentičnost Pravila svetog Benedikta. Osnovali su Novi Samostan kako bi živjeli na način kako to poručuje sveti Pavao, kao novi ljudi, uskrsli s Kristom. Željeli su ponovo pronaći ravnotežu između službe Božje, lectio divina (Božanskog čitanja) i manualnog rada. Najviše su se usredotočili na kvalitetu života u zajednici i na odnose među subraćom, zatim na ljubav prema životu u zajednici i među različitim zajednicama. Jedan od prvih dokumenata Reda je “Povelja o Ljubavi“.

Formacija na početku i kasnije vrlo je važna kako bi se živjele cistercitske vrijednosti u današnjem svijetu, u jednostavnosti i vjerodostojnosti. Mnoge zajednice sve su manje brojne te napuštaju poljoprivredni rad kako bi otvorile gostinjac i prodavaonicu monaških proizvoda. U usporedbi s ostalim kontemplativnim redovima, specifičnost cistercitskog reda je molitva utemeljena na lectio divina.

Kako izgleda svakodnevni život jednog monaha, odnosno monahinje od ulaska u samostan? Čemu dajete prednost i koje su najvažnije okosnice u vašemu životu? Što je u stvari monaški život?

Ulaskom u samostan započinje postulatura koja traje oko 6 mjeseci. Ukoliko je iskustvo pozitivno, slijedi novicijat koji započinje oblačenjem habita i eventualno primanje novog imena. Moguće je također zadržati svoje krsno ime. Monahinju se uvodi u monaški način života: Božje djelo, lectio divina, molitva i manualni rad. Nakon dvije godine novicijata, uz pristanak zajednice te ukoliko novakinja doista traži Boga i sposobna je živjeti odnose u zajednici u samoći i tišini, moći će dati privremene zavjete (na tri godine ili na godinu dana što može dva puta obnoviti). Formacija se prvenstveno odvija uvođenjem u cistercitsko nasljeđe. Nakon ove tri godine (koje se mogu obnoviti), mlada zavjetovanica potpuno slobodno daje svoj zahtjev za vječnim zavjetima. Ukoliko opatica prihvati njezin zahtjev, uz suglasnost samostanskog Kapitula, sestra obećaje stabilnost, životno obraćenje i poslušnost do smrti.

Monaški život je kršćanski život koji se po krštenju živi do kraja i u punini. To je život koji nasljeduje Krista, siromašnog, čistog i poslušnog. Život u zajednici kojeg vodi pravilo i opatica te koji je u školi služenja Gospodinu. Cistercitski samostan je škola ljubavi u kojoj se uči ljubiti Boga i svoga bližnjega.

Molitva je važan dio dana u cistercitskom samostanu Klaarland.
Kako se Drugi vatikanski koncil odrazio na život vašega Reda?

Velika se promjena događa na razini liturgije. Nakon Drugog vatikanskog koncila, latinski jezik se sve više napuštao. Trebalo je također mnogo ulagati u liturgiju na narodnom jeziku. Na Generalnom Kapitulu 1969. godine dva su važna teksta razrađena: Deklaracija Kapitula 1969. godine na temu “Cistercitskog života“ te “Statut o jedinstvu i pluralizmu“. Željeli smo sačuvati temeljne vrijednosti monaškog života cistercita, a da se ne nameće uniformnost u detaljima gdje legitimna raznolikost može postojati.

Bratski odnosi unutar zajednice također su se poboljšali te sada postoji na razini formacije bolja suradnja među samostanima.

Kako su strukture Reda organizirane, jedan samostan na primjer?

Svaki je cistercitski samostan autonoman. S obzirom da sam monahinja, govorim u ženskom rodu. Opatica (ili Priora) koju bira zajednica je Vrhovna poglavarica. Ona odabire prioru, odgajateljicu novakinja i ekonomu koja upravlja materijalnim dobrima. Određene se odluke donose na Samostanskom Kapitulu koji se sastoji od monahinja koje su dale vječne zavjete i koje imaju stabilnost u zajednici. Opatici pomaže vijeće sastavljeno od nekoliko članova samostanskog kapitula. Samostani Reda su među sobom ujedinjeni vezom ljubavi. Poglavari zajednički izvršavaju svoju pastoralnu zadaću kada se okupe na Generalnom Kapitulu (svake tri godine). Prema Povelji o Ljubavi, samostani su međusobno povezani vezom direktnog porijekla. Svaka je zajednica na poseban način povezana s jednom zajednicom monaha čiji je opat Direktni opat. On redovno posjećuje kuće-kćeri, predsjeda izborima opatice i vječnim zavjetima.

Mogu li Pravilo svetog Benedikta i vaše Konstitucije biti nadahnuće jednoj mladoj osobi?

Da, mislim da Pravilo svetog Benedikta i naše Konstitucije mogu biti izvorom nadahnuća mladima danas. Sveti je Benedikt vrlo blizak ljudskome biću koje ostaje u svojoj srži isto kroz sva povijesna razdoblja. U svojemu pravilu, on daje pravce vodilje koje lokalni poglavar može prilagoditi. On vodi računa o različitim temperamentima i ne želi da se itko osjeća loše u Božjoj kući. Naše su konstitucije odobrene 1990. godine što je u stvari nedavno. Prva dva dijela tiču se cistercitske baštine i kuće Božje (Samostan) te opisuju naš duhovni život.

Recite nam malo o sebi, o vremenu prije ulaska u samostan te razvoj koji pratite u zajednici i Redu? Koje su Vaše funkcije u Redu, u zajednici i što činite za svoju dušu?

Rođena sam u katoličkoj obitelji praktičnih vjernika. Primila sam kršćansko obrazovanje u kući i u školi. Kada je trebalo odabrati studij, odlučila sam se za Religijske znanosti na Katoličkom sveučilištu Louvain la Neuve. Čitajući Novi zavjet na grčkom, jako sam željela pročitati Stari zavjet na hebrejskom te me je to dovelo do studija Biblijske filologije. Svoj sam diplomski rad pripremila na temu duhovnog puta svetog Pavla prema poslanici Filipljanima (u 3. poglavlju). Odmah nakon studija, ušla sam u samostan. Imala sam 22 godine. Prijelaz iz studentskog života u monaški život nije bio lagan. Morala sam naučiti živjeti svakodnevnim životom jedne vrlo brojne zajednice. Nakon 15 godina, odlučila sam prijeći u manju zajednicu.

Već 12 godina radim za jedan list monaške duhovnosti, Collectanea Cisterciensia, koji objavljuje temeljne članke. Bilten je monaške duhovnosti koji recenzira gotovo sve što je izdano na osnovnim jezicima o ovoj temi. Ovaj list izlazi na francuskom, obraća se prvenstveno monasima i monahinjama, ali isto tako i svima onima koji su, više ili manje, zainteresirani za monaški život. Bilten (bibliografski dio) služi studentima i istraživačima.

Zatim sam bila tajnica za francuski jezik za dva posljednja Generalna Kapitula našega Reda, 2002. godine u Rimu i 2005. godine u Asizu. Ponovo se vraćam u Asiz u rujnu 2008. godine. U svojoj zajednici zadužena sam za gostinjac i sakristiju. Također pomažem u računovodstvu te držim predavanja o Bibliji sestrama koje se školuju. Zatim odabirem čitanja tijekom obroka u blagovaonici te dva puta tjedno dajem pregled vijesti (događanja iz života svijeta i Crkve). A za svoju dušu… molim i čitam i razmatram Bibliju i djela cistercitskih Otaca. Kada osjećam nadahnuće, pišem. I također pjevam svome Bogu.

Postoje li stvari ili trenuci u vašemu životu koje je teško nositi? Odnosno, živite li radost i blisku povezanost s “tražiteljima Boga“ u monaškoj zajednici?

Ima dana kada je život u zajednici teško nositi, ali Isus nam je rekao da je breme njegovo slatko i lako nositi. I sveti Benedikt od nas traži da u dosljednoj strpljivosti podnosimo tjelesne i duševne slabosti drugih.

Što vas nosi, što vam daje radost da budete ono što jeste?

Nosi me ljubav Kristova prema meni, njegov pogled koji me prati, koji mi je rekao : “Dođi i slijedi me, dođi, ne boj se“. Njegova prisutnost koja je uvijek nova i koja se uvijek daje u Bibliji i u sakramentima. I moja braća i sestre Reda koji su primili isti poziv. Neka nas Krist sve zajedno vodi u vječni život.

Što biste poručili mladima u Hrvatskoj? 

Željela bih im prenijeti plamen nade i pozvati ih da žive radost uskrslog Krista. U ovoj godini posvećenoj svetom Pavlu, pozivam ih da čitaju njegove Poslanice te da u njima otkriju osobnost koja je bila oduševljena Kristom i koja je dopustila da ju On “obuzme“.

Razgovarao: vlč. Antun Pećar

S dopuštenjem autora preuzeto sa stranice www.trapisti.com