Ja, zatvorenik, ovdje sam kako bih svjedočio kako je Božje milosrđe promijenilo moj život

Dobar dan svima.

Zovem se Zhang Augustin Jianqing, imam trideset godina i dolazim iz Kine, točnije iz Zhe Jianga. Može zvučati strano da jedan Kinez nosi ime Augustin, ali malo kasnije ćete shvatiti zašto. Moju tradicionalno budističku obitelj čine dobre osobe koje su se uvijek pošteno ponašale i radile u Kini i Italiji. Godine 1997. u dobi od 12 godina stigao sam sa svojim ocem u Italiju u kojoj je moja mama već živjela dvije godine. Od 1997. prošlo je već 18 godina od kojih sam većinu proveo u zatvoru, gdje sam i sada.

Stigavši u Italiju išao sam u školu nekoliko godina, ali ondje sam se dosađivao, izostajao s mnogo sati te bježao iz škole bez znanja roditelja. Kako su godine prolazile postajao sam sve gori. Počeo sam se svađati s roditeljima jer mi nisu davali novac kako bih se mogao zabavljati. U 16-oj godini slagao sam da idem raditi daleko od mjesta stanovanja kako bih mogao ostati vani što duže. Često sam provodio noći u diskotekama, zanimalo me samo kako se zabaviti i osjećati se moćnim tako da sam u vrlo kratkom vremenu postao osoba nasilnog i plitkog karaktera. Ukratko, zanimalo me samo skitanje, novac i djevojke.

Počinio sam potom veliku pogrešku. I tako s 19 godina po drugi put sam završio u zatvoru s osudom na 20 godina. Nisam pričao niti razumio talijanski jezik, a uz to u zatvoru u Bellunu gdje sam proveo prve prve dvije godine zatvoreništva, bio sam jedini Kinez. Bio sam u velikoj nevolji jer nisam znao ni na koji način pitati za pomoć. Bio sam očajan, a jedina stvar zbog koje bih se osjećao bolje bila je kad bih uzimao u ruke olovku i pisao svojoj obitelj moleći za oprost zbog sve boli i tuge koju sam im prouzročio – na poseban način mojoj majci koja je u tom periodu svakog tjedna prelazila 700 kilometara kako bi me posjetila u zatvoru. Svaki put kad bi me vidjela, plakala bi. Promatranje tih suza koje padaju niz njeno lice pomoglo mi je pogledati unatrag i uočiti sve zlo koje sam prouzročio obitelji i žrtvi mojeg nasilja. Moje srce je drhtalo od boli i osjećalo se slomljenim. Iznenada, u meni se rađala želja promijeniti se nabolje kako ne bih više nanosio bol mojoj dragoj majci. Rađala se u meni želja da se ova bol preobrazi u sreću.

U međuvremenu, prije preseljenja u zatvoru u Padovu, upoznao sam i sklopio prijateljstvo s jednim volonterom koji se zove Gildo i koji je 2015. godine bio moj krsni kum. Shvatio sam, ali nakon dugog hoda na putu vjere, da je ovaj čovjek bio prvi dar kojeg mi je Gospodin dao.

Nakon krštenja shvatio sam sve to milosrđe koje me okruživalo, a da toga nisam bio ni svjestan. I ova knjiga pape Franje mi je pomogla bolje razumjeti ono što mi se dogodilo.

Eto zašto ime Zhang Augustin. Augustin, jer me misleći na svetog Augustina i njegovu povijest posebno dotaknula njegova majka Monika sa svim svojim suzama koje je prolila nadajući se da će ponovno pronaći izgubljenog sina. To je malo nalik i na moju situaciju, na moju mamu i rijeke suza koje je prolila nadajući se da ću ja moći pronaći smisao života.

Vraćam se opet na volontera iz Belluna. Ono što me se kod njega najviše dojmilo bilo je njegovo lice, njegov pogled koji mi je odmah izgledao tako blizak. U njemu sam pronašao utjehu i unutarnji mir koji nikad prije nisam osjećao. U tom razdoblju još uvijek nisam niti pričao niti razumijevao talijanski, stoga bi mi ove dvije godine bile nepodnošljive da nisam imao sreću upoznati takvu jednu osobu.

U našim susretima govorili smo puno o onome što se dogodilo u prošlosti. Imao sam želju i potrebu izbaciti sve zlo iz sebe, ali nisam u tome uspijevao. Njegov jednostavni pogled pun suosjećanja tijekom ove dvije godine ohrabrivao me je u mojim nevoljama.

Godine 2007. premješten sam u zatvor u Padovu. Prva osoba koju sam tamo susreo bio je moj zemljak Je Wu, kasnije Andrea. Bio je to jedan kineski zatvorenik, poput mene, koji je počeo raditi u zatvoru u Padovi, a koji mi je uvijek bio blizu i pomagao mi. Nekoliko mjeseci nakon dolaska počeo sam i ja raditi u sklopu Udruge Giotto, najprije sastavljajući nakit, a potom kofere. Danas u zatvoru radim u odjelu digitalizacije. Moj prijatelj Wu pričao mi je kako osobe u toj Udruzi ne gledaju samo na posao, nego žele dobro zatvorenicima te se stoga odnose prema njima kao prema osobama, a ne kao prema zatvorskom broju pod kojim su zavedeni.

Promatrao sam kako je moj prijatelj iz dana u dan postajao sve sretniji, a na kraju je odlučio postati kršćanin i krstiti se. Vidjevši sve ovo tijekom rada s takvim osobama i u meni se javila želja postati sretan kao oni.

Promatrajući kako se moji prijatelji vraćaju sretni s mise, i ja sam odlučio otići vidjeti što se tamo događa pitajući se ima li možda što korisno i za mene. Slušajući riječi Evanđelja i pjesme, u meni se javljala sreća koju nikad prije nisam osjećao. Činilo mi se kao da su pjesme i riječi Evanđelja napisane samo za mene. Nisam mogao dočekati kad će doći nedjelja jer je ova želja bila u meni svakog dana. Zbog toga sam odlučio sudjelovati na tjednim susretima s nekim prijateljima zatvorenicima i onima iz Udruge. Na tim susretima mogao sam podijeliti ono što jesam i zavoljeti svoj život. Zbog ovih susreta u meni se rodila i želja postati kršćaninom.

Ali ova moja želja se sukobljavala s mojom brigom da ću tako mojoj obitelji ponovno nanijeti veliku bol, pogotovo mojoj mami, velikoj budističkoj vjernici. Zbog toga sam proživljavao vrlo dramatične trenutke ne znajući što je ispravno učiniti. Tražio sam savjet od mojih prijatelja i samog dobrog Boga sam molio da mi pokaže koji je put ispravan za mene i moju obitelj.

A sad vam želim prepričati jedan događaj koji je za mene bio kao poziv. Na Veliki petak 2014. na poziv mojih prijatelja sudjelovao sam na križnom putu i poljubio sam Isusa na križu. Na kraju obreda svi moji prijatelju su išli poljubiti križ. I u meni se također javila želja poljubiti Isusa, ali misleći na moju mamu nisam se usudio to učiniti jer mi se činilo kao da ju po drugi put izdajem.

Molio sam stoga Gospodina da mi oprosti. Nakon što je završio obred, izašao sam iz kapele i odjednom moje raskajano srce je plakalo jer nisam išao poljubiti Isusa na križu.

U tom trenutku, u toj boli shvatio sam da sam se zaljubio u Isusa, da je to istinito i nisam mogao više to poricati. Tako sam skupio hrabrost i nazvao moju obitelj te ih zamolio da me čim prije dođu posjetiti u zatvor. Dan poslije moja mama je došla i ispričao sam joj sve što se dogodilo dan prije rekavši joj da nisam mogao više držati u tajnosti moju ljubav prema Isusu i pitao sam je za dopuštenje da postanem kršćanin i krstim se.

Čuvši ove riječi, moja mama je pet minuta ostala nepomična. Činilo mi se to pet najdužih minuta u mom životu nakon čega mi je sa suzama u očima rekla: “Ako ti smatraš da je to ispravno za tebe, učini to. Inače, ja ću patiti još više.” Nakon ovih njenih riječi, oboje smo počeli plakati kao djeca i zagrlili smo se. Osjetio sam Gospodinovu prisutnost kao i jednu drugu vrstu ljubavi moje mame, poput one Marijine.

Dan krštenja bio je za mene jedna dodatna potvrda ispravnosti mojeg izbora jer čuvši riječi Evanđelja: “Bio sam u zatvoru i došli ste me posjetiti” shvatio sam da je Isus poslao svoje učenike tražiti me, da su Njegovi posrednici bili svi ti prijatelji koje sam susreo prilikom rada u zatvoru te tijekom vjeronauka te da su oni svi bili tamo prisutni.

11. travnja 2015. godine sam se krstio, krizmao i primio prvu svetu pričest. Sve se to dogodilo u zatvoru. Iako sam mogao dobiti dopuštenje od uprave proslaviti sakramente izvan zatvora, odlučio sam učiniti to s prijateljima u onom mjestu gdje je Isus došao pronaći me i gdje sam ja pronašao njega.

Sad mi dozvolite zahvaliti papi Franji na posebnoj pozornosti koju pridaje nama zatvorenicima. Nikad ne bih mogao zamisliti da ću biti pozvan sudjelovati na predstavljanju jedne Papine knjige niti da će mi se pružiti prilika rukovati se s njim kao što se dogodilo jučer. Zahvaljujem vam na tome, pogotovo zato što su mnogi drugi mogli biti ovdje na mom mjestu, drugi koji bi imali veće pravo i potrebu od mene.

Ovdje sam sa svojom pričom kako bih posvjedočio kako je Božje milosrđe promijenilo moj život. Ali sve ovo ne bi bilo moguće bez mojih prijatelja i braće iz zatvora u Padovi. Ovdje sam noseći sve njih u srcu i stoga osjećam kao da su i oni ovdje prisutni. Također nosim u srcu i sve zatvorenike ovog svijeta koji nisu imali milost doživjeti ovo što smo mi doživjeli.

Dragi papa Franjo, hvala za ljubav i nježnost koje nikada ne prestaješ svjedočiti. Hvala na tvojem neumornom svjedočanstvu. Hvala na stranicama ove knjige iz koje izranja srce jednog milosrdnog pastira. Bit ćeš uvijek u našim molitvama.

Zhang Augustin Jianqing

Svoje svjedočanstvo iznijela je i Zhangova (Augustinova) majka i to u pismu upućenom predstavniku Udruge Giotto čije je djelovanje promijenilo život njezinom sinu. U svojem pismu majka je izrazila zahvalnost što su njezina sina poučili odgovornosti i vrijednosti rada.

“Pomogli ste mu shvatiti kako je život dar, te kako ga treba živjeti pošteno i dostojanstveno… Mogu reći kako ste mi ponovno darovali sina – novog, zrelijeg i boljeg”, napisala je Augustinova majka.

Iako je svojem djetetu, zajedno sa svojim mužem, nastojala omogućiti sve što mu je potrebno, ne zanemarivši ni odgoj u budističkoj vjeri, danas smatra kako je upravo takav zaštitnički pristup bio najveća pogreška koja je izazvala kasnije prijestupničko ponašanje njezina sina.

“Tih sam godina mnogo trpjela. Noćima sam plakala… Nisam mogla drugo nego plakati zbog boli koju je uzrokovao našoj obitelji, a ponajviše žrtvi. Nisam prestajala vjerovati kako se u njegovoj dubini ipak krije dobro srce. Premda je promijenio vjeru, sretna sam jer ga vidim zrela i savjesna. Shvatila sam kako od života ne treba tražiti previše. Treba znati biti zadovoljan. Videći u njemu ovu promjenu, radujem se i osjećam se sretnom – sve drugo je manje bitno. Presretna sam jer je pronašao svoj put i sigurna sam kako će mu taj put donijeti mir i radost”, napisala je Augustinova majka, poželjevši svima “živu vjeru koja će zagrijati srca i voditi ga u pravom smjeru”.

Više o knjizi Božje je ime Milosrđe možete saznati na linku ovdje.

Prijevod svjedočanstva: s. Maja Ivković | Bitno.net