574 Sve od početka javnog djelovanja Isusova, neki farizeji i pristaše Herodovi, sa svećenicima i književnicima, sporazumjeli su se da ga pogube. Određenim svojim djelima Isus se nekima, zlonamjernima, učinio sumnjivim s opsjednuća. Optužuju ga za huljenje Boga i za lažno prorokovanje, religijske zločine koje je Zakon kažnjavao smrtnom kaznom kamenovanjem.

575 Mnogi čini i riječi Isusove bili su dakle “znak protuslovlja” (Lk 2,34) za jeruzalemske vjerske vlasti, koje Evanđelje po Ivanu često nazivlje “Židovima”, više nego za obične članove Puka Božjega. Dakako, Isusovi odnosi s farizejima nisu bili samo polemični. Ima farizeja koji ga izvješćuju o opasnosti kojoj je izvrgnut. Isus neke od njih hvali, kao književnika iz Mk 12,34, i više puta s farizejima blaguje. Isus potvrđuje nauke uz koje pristaje ta vjerska elita Puka Božjega: uskrsnuće mrtvih, oblike pobožnosti (milostinja, post i molitva) i običaj obraćanja Bogu kao Ocu, središnje značenje zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

576 U očima mnogih u Izraelu čini se da Isus djeluje protiv bitnih ustanova Izabranog naroda:
– podložnosti Zakonu u cjelini njegovih pisanih zapovijedi i, za farizeje, u tumačenju usmene predaje;
– središnjeg značaja Hrama jeruzalemskoga kao svetog mjesta gdje Bog na osobit način prebiva;
– vjere u jedinog Boga čiju slavu ne može dijeliti nijedan čovjek.

Isus i Zakon

577 Na početku Govora na gori, Isus je dao svečano upozorenje u kojemu je Zakon, dan od Boga na Sinaju u doba Prvog Saveza, prikazao u svjetlu milosti Novog Saveza: Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u Kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom” (Mt 5,17-19).

578 Isus, Mesija Izraelov, najveći dakle u Kraljevstvu nebeskom, bio je dužan po svojim vlastitim riječima, ispuniti Zakon vršeći ga u njegovoj cjelovitosti sve do njegovih najmanjih zapovijedi. On je dapače jedini koji je to mogao savršeno učiniti. Židovi, po svom vlastitom priznanju, nikad nisu mogli ispuniti Zakon u njegovoj cjelovitosti ne kršeći ni najmanju njegovu zapovijed. Stoga svake godine na svetkovinu Okajanja djeca Izraelova mole od Boga oproštenje za svoje prijestupe Zakona. Zaista, Zakon sačinjava cjelinu, i, kako pripominje sveti Jakov, “tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega” (Jak 2,10).

579 To načelo cjelovitosti opsluživanja Zakona, ne samo u njegovu slovu nego i u duhu, bilo je milo farizejima. Ističući ga za Izraela, oni su mnoge Židove Isusova doba doveli do skrajnje vjerske revnosti. Ta revnost, ako se nije htjela rastvoriti u “licemjernu” kazuistiku, mogla je samo pripraviti Puk na nečuveni zahvat Božji, u kojemu će jedini Pravednik, namjesto svih grešnika savršeno ispuniti Zakon.

580 Savršeno ispunjenje Zakona moglo je biti djelo samo božanskog Zakonodavca, koji se rodio kao podložnik Zakona u osobi Sina. U Isusu, Zakon se više ne pokazuje urezanim u kamene ploče nego “u srce” (Jr 31,33) Sluge koji je, zato što “vjerno donosi pravdu” (Iz 42,3), postao “savez narodu” (Iz 42,6). Isus ispunja Zakon sve dotle da uzimlje na sebe “prokletstvo Zakona” (Gal 3,13) što ga na sebe navukoše oni koji ne “vrše svega Zakona” (Gal 3,10), jer se smrt Kristova zbila “za otkupljenje prijestupâ Prvoga Saveza” (Heb 9,15).

581 Isus se u očima Židova i njihovih duhovnih glavara pokazao kao “rabbi”. On se često služio dokazivanjem u okviru rabinskog tumačenja Zakona. Ali istodobno Isus nije mogao ne povrijediti učitelje Zakona, jer se nije zadovoljavao time da svoja tumačenja predlaže uz njihova, “on je naučavao kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci” (Mt 7,29). U njemu se ista Riječ Božja koja je odjeknula na Sinaju da bi Mojsiju dala Pisani Zakon, daje iznova čuti na Brdu Blaženstava. On Zakon ne ukida nego ispunja dajući mu na božanski način posljednje tumačenje: “Čuli ste da je rečeno starima (…), a ja vam kažem” (Mt 5,33-34). Tom istom božanskom vlašću on ne priznaje neke “ljudske predaje” farizejâ (Mk 7,8) koji poništavaju “Riječ Božju” (Mk 7,13).

582 Idući još dalje, Isus ispunja Zakon o čistoći hrane, tako važan u židovskomu svagdanjem životu, otkrivajući njegov “pedagoški” smisao božanskim tumačenjem: “Ne može onečistiti čovjeka što u nj ulazi” (…) – tako on proglašuje čistima sva jela. “Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli” (Mk 7,18-21). Predajući s božanskom vlašću konačno tumačenje Zakona, Isus je došao u sukob s nekim naučiteljima Zakona koji nisu prihvaćali njegovo tumačenje, premda je bilo zajamčeno božanskim znakovima što su ga pratili. To vrijedi osobito za pitanje subote: Isus pripominje, često s rabinskim dokazima, da služenje Bogu ili bližnjemu, kao u slučaju njegovih iscjeljenja, ne krši subotnji počinak.

Isus i Hram

583 Isus, kao i proroci prije njega, iskazivao je Hramu i Jeruzalemu najdublje poštovanje. Ondje je bio prikazan od Josipa i Marije četrdeset dana po svom rođenju. U dobi od dvanaest godina, odlučuje ostati u Hramu da bi svoje roditelje podsjetio da je njemu biti u onome što je Oca njegova. On je onamo uzlazio svake godine barem za Pashu u vrijeme svoga skrovitog života; i samo njegovo javno djelovanje odvijalo se uz njegova hodočašća u Jeruzalem za velike židovske blagdane.

584 Isus se uspinjao u Hram kao na povlašteno mjesto susreta s Bogom. Hram je za njega boravište njegova Oca, dom molitve, i on se srdi što je izvanjsko predvorje Hrama postalo mjestom trgovanja. Ako tjera trgovce iz Hrama, čini to iz ljubomorne ljubavi za svoga Oca: “Ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku. Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: `Izjeda me revnost za Dom tvoj'” (Iv 2.16-17). Poslije njegova Uskrsnuća, apostoli su uščuvali veliko religiozno poštovanje za Hram.

585 Uoči svoje muke, Isus je ipak navijestio razorenje tog sjajnog zdanja od kojeg neće ostati kamen na kamenu. U tome je navještaj jednoga znaka posljednjih vremena koja će započeti njegovim Vazmom. Ali o tom su proroštvu lažni svjedoci mogli izvijestiti iskrivljeno za ispitivanja Isusova kod velikog svećenika, i ono je Isusu vraćeno kao uvreda dok je bio pribijen na Križ.

586 Isus, daleko od toga da bude protivan Hramu gdje je dao bît svog učenja, htio je platiti porez Hramu pridružujući se Petru kojega je upravo bio postavio temeljem svoje buduće Crkve. Još više, poistovjetio se s Hramom prikazujući se kao konačno boravište Božje među ljudima. Stoga njegovo tjelesno usmrćenje naviješta razorenje Hrama koje će očitovati ulazak u novo doba povijesti spasenja: “Dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu” (Iv 4,21).

Isus i vjera Izraelova u jedinoga Boga i Spasitelja

587 Ako su za vjerske vlasti Izraela Zakon i jeruzalemski Hram mogli biti prigodom za “protivljenje” Isusu, njegova je uloga u otkupljenju grijehâ, tom božanskom djelu u pravom smislu, bila za njih pravi kamen spoticanja.

588 Isus je farizeje sablaznio blagujući s carinicima i grešnicima po domaću kao i s njima samima. Protiv onih među njima “koji se pouzdavahu da su pravednici a druge podcjenjivahu” (Lk 18,9), Isus je ustvrdio: “Nisam došao zvati pravednike nego grešnike na obraćenje” (Lk 5,32). Išao je još dalje proglašujući pred farizejima da, budući da je grijeh općenit, oni koji umišljaju da im spasenja ne treba zasljepljuju sami sebe.

589 Isus je izazvao sablazan poglavito time što je svoje milosrdno ponašanje prema grešnicima poistovjetio sa stavom samoga Boga prema njima.Čak je dao razumjeti da, sjedajući za stol grešnikâ, pripusta grešnike na mesijansku gozbu. Ali osobito opraštajući grijehe Isus je vjerske vlasti stavio pred dilemu. Naime, kao što oni, užasnuti, ispravno tvrde, samo Bog može opraštati grijehe. Praštajući grijehe, Isus ili huli jer je čovjek koji se izjednačuje s Bogom, ili govori istinu te njegova osoba uprisutnjuje i objavljuje ime Božje.

590 Samo božanski identitet Isusove osobe može opravdati zahtjev tako apsolutan kao što je ovaj: “Tko nije sa mnom, protiv mene je” (Mt 12,30); isto kao kad kaže da je u njemu “više nego Jona, (…) više nego Salomon” (Mt 12,41-42), “više nego Hram” (Mt12,6); kad o sebi spominje da je David Mesiju nazvao svojim Gospodinom;kad tvrdi: “Prije negoli Abraham posta, Ja Jesam!” (Iv 8,58); i čak: “Ja i Otac jedno smo” (Iv 10,30).

[facebook]Vjera ti je bitna? Klikni like[/facebook]

591 Isus je od vjerskih jeruzalemskih vlasti tražio da vjeruju u njega zbog djelâ Oca što ih je on činio. Ali takav čin vjere morao je proći kroz tajanstvenu smrt samima sebi za novo “rođenje odozgor” (Iv 3,7), pod utjecajem milosti Božje. Takav zahtjev obraćenja pred tako začudnim ispunjenjem obećanjâ omogućuje shvatiti tragičnu zabludu Velikog vijeća koje je smatralo da Isus zaslužuje smrt kao bogohulnik. Članovi Velikog vijeća postupali su tako i iz “neznanja”i ujedno iz “okorjelosti” (Mk3,5; Rim 11,25) nevjere.

Ukratko

592 Isus nije dokinuo Sinajski Zakon, nego ga je ispunio tako savršeno da mu je otkrio posljednji smisao i iskupio prijestupe protiv njega.

593 Isus je častio Hram uspinjući se u nj kao hodočasnik na židovske blagdane, i ljubio je ljubomornom ljubavlju to prebivalište Božje među ljudima. Hram predskazuje njegovo otajstvo. Ako mu Isus naviješta razorenje, čini to da očituje svoje vlastito usmrćenje i ulazak u novo doba povijesti spasenja, u kojem će njegovo Tijelo biti konačni Hram.

594 Isus je vršio djela, kao sto je oproštenje grijehâ, koja su očitovala da je on sâm Bog Spasitelj. Neki Židovi, koji nisu priznavali Boga koji je postao čovjek, u njemu su vidjeli čovjeka koji se pravi Bogom (Iv 10,33), te su mu sudili kao bogohulniku.

Katekizam Katoličke Crkve (www.hbk.hr)