SVJEDOČANSTVO IZ AFRIKE

Ispovijest misionara: U Africi sam susreo sablasno lice straha…

Ja i moj najbolji prijatelj Isus koji je uvijek sa mnom na suvozačkom mjestu, jurimo nesređenim putovima zasad prohodnim samo za terence, djelomično ih lokalne vlasti naspu šljunkom svakih par godina u vrijeme predizbornih kampanja. Kada izbori prođu zaborave nas do sljedećeg puta, pa tako naš put još uvijek nije prohodan do kraja. Isus me uvijek pusti da mislim kako ja vozim, ali cijelo ovo vrijeme on ustvari upravlja. I s njim smo svi sigurni – i ja i ljudi kojima služim.

afrika

Foto: malidom.com

Kažu na engleskom jeziku kako riječ strah (eng. fear) ima dva lica – Forget Everything And Run – zaboravi sve i bježi. I drugo lice – Face Everything And Rise – suoči se sa svime i uzdigni.

Kada sam stigao u Afriku kao tek stasali svećenik, misionar sa svojih 29 godina, prošao sam oba lica straha. Bilo je situacija na početku u kojima sam gotovo bio siguran da neću moći izdržati poziv za koji sam se javio, da sam pogriješio, te da ću dići sidro i pobjeći. Bio sam spreman reći provincijalu kako ja to ne mogu, prihvatiti svoju nemoć i vratiti se.

A onda sam sav svoj strah i nemoć predao Gospodinu, rekao sam mu: “Ako si me tu doveo, onda znaš zašto si baš mene izabrao. Ma nisam se ja mogao sam sjetiti i odlučiti da ću biti misionar, ti si imao svoje prste u tome. Vjerujem da ćeš mi dati snagu i biti sa mnom dok se budem suočavao sa situacijama u koje si me ti poslao, a ja ću biti otvoren da tvoju ljubav prenesem drugima kojima sam došao služiti ovdje u Africi.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Danas, deset godina kasnije, Subukija, planinsko mjesto u neposrednoj blizini ekvatora u centralnoj Keniji, moj je dom u kojem dijelim sudbinu 20-ak tisuća ljudi koji žive na ovom području. Preživljavaju na rubu siromaštva, između kišne sezone kada smo zbog neprohodnih blatnih putova gotovo odsječeni od ostatka svijeta do sušne sezone kada sve što je na ovoj afričkoj crvenoj zemlji bude sprženo, ozbiljno nam se iscrpe izvori vode, a puno očiju i usta upereno je u mene, s vjerom da neće ostati gladni. Kukuruz je za nas čisto zlato. Vreća od 90 kilograma košta oko 200 kuna, osigurat će da prosječna obitelj koja broji 8 članova preživi mjesec i pol do dva. A ja svaki mjesec kalkuliram kako preliti iz jedne ruke u drugu i imati dovoljno da nahranim 300 djece za koje skrbim u sirotištu Mali dom i školi St Francis koje vodim u misiji, te preko dvije tisuće ljudi u prognaničkim kampovima koji su izbjegli za vrijeme plemenskih nesuglasica uzrokovanih nesređenom politikom u zemlji i koji su potpuno zaboravljeni.

Ja i moj najbolji prijatelj Isus koji je uvijek sa mnom na suvozačkom mjestu, jurimo nesređenim putovima zasad prohodnim samo za terence, djelomično ih lokalne vlasti naspu šljunkom svakih par godina u vrijeme predizbornih kampanja. Kada izbori prođu zaborave nas do sljedećeg puta, pa tako naš put još uvijek nije prohodan do kraja. Isus me uvijek pusti da mislim kako ja vozim, ali cijelo ovo vrijeme on ustvari upravlja. I s njim smo svi sigurni – i ja i ljudi kojima služim.

Trenutno je sa mnom u misiji je još četvero Hrvata volontera, altruista koji dolaze u misiju pokloniti svoje znanje, vještine, dobru volju, kako bi pomogli da život odbačene bolesne djece u Malom domu, ali i svih ljudi koji ovdje žive bude lakši i vrjedniji. Među volonterima su stomatolog i liječnica koji rade u misijskom Health Centru. S njima je naš zdravstveni centar dobio doktora jer inače jedina medicinska pomoć koju ljudima možemo pružiti je putem medicinske sestre i tehničara koji vrši testiranja na malariju, HIV i još neke analize. U ovom podneblju malarija je vrlo raširena i česta, a komarac malaričar još uvijek je na prvom mjestu ”ubojica” na afričkom kontinentu. Na sreću, u zdravstvenom centru uspijevamo uvijek imati lijekove pa svakim danom smanjujemo smrtnost ljudi od malarije. Naš zdravstveni centar kao i cijela misija financira se od donacija, a za jedan paketić antimalarika potrebno nam je 2 eura.

Također priključila nam se i fizioterapeutkinja iz Dubrovnika koja će tijekom pedesetak dana koliko će boraviti u misiji raditi s bolesnom djecom u Malom domu. Ovo je prvi put da nam je u misiju stigla stručna osoba za fizioterapeutski rad s nepokretnom djecom. Većina njih ima dječju paralizu izazvanu poliom kojim je zagađena voda, uslijed čega je nastupila mišićna slabost, nažalost za cijeli život. No naša fizioterapeutkinja vjeruje da će ih za svog boravka osnažiti i ostaviti samostalnijima kada ode natrag u Hrvatsku.

Ono što volonteri koji dolaze u misiju najsnažnije dožive je vjera, na afričkim misama, među ljudima koje potpuna materijalna neimaština uopće ne sprečava da svojim veselim afričkim ritmom slave život i zahvaljuju što su upoznali Boga.

To su oni ljudi kojih sam se plašio na početku i strepio da im u teškim uvjetima u kojima žive neću znati otvoriti srce za Gospodina. Danas oni svjedoče vjeru i bijelcima koji dolaze u misiju, takoreći, tjeraju ih da vjeru udahnu punim plućima.

Četvrta volonterka je studentica iz Pule i ona je ovdje doživjela buđenje vjere. Naime, na Veliku subotu, na uskrsnom bdjenju, uz milijune katekumena po cijelom svijetu i ja ću prvi put u Africi krstiti i krizmati bijelca volontera. Svakodnevno uz volonterski rad ona s nama prolazi katekumensku pripremu za sakramente i znam da će biti spremna.

I to je ono što se događa s Crkvom, ona sve snažnije raste u zemljama trećeg svijeta, u zemljama u koje smo mi misionari hrabro krenuli prije nekog vremena, a sada, čini se, taj kompas se polako okreće i vjerujem da će se za pedesetak godina smjer misionara koji donose svjetlost Isusa Krista promijeniti i krenuti iz Afrike ka razvijenim zemljama i kontinentima gdje je vjera malo usporila ili se izgubila u preopterećenosti modernog života. Tamo će doći novi misionari izrasli iz djece koju danas odgajam i borim se da im djetinjstvo bude dostojanstveno.

Kada u zapadnom svijetu netko na utakmici, ulici ili u udobnim uredima dobije inspiraciju i zapleše svoj ples iz duše, ma sigurno će ga sa strane snimiti i završit će na Facebooku i YouTubeu pa će u tren oka prikupiti milijune fanova i lajkova. Ovdje u divljini suptropske Afrike daleko od očiju svijeta, ljudi oko mene, i odrasli i djeca, neprestano plešu svoj ples životne radosti. Dok satima pješače zemljanim putovima da bi stigli do crkve, na misama kada naše drvene crkve poskakuju uz bubnjeve, dok čekaju svoj red ispred zdravstvenog centra, dok na pojilištu čekaju da se vodom napune teški kanisteri koje će potom remenom okačiti na glavu i odnijeti u svoje zemljane kuće. Ples je nerazdvojni dio života afričkog čovjeka, s plesom se ovdje rađa i umire. Ne znam koliko ću još ostati na afričkom kontinentu i kamo će me dalje Isus odvesti, ali siguran sam da će ritmom afričkog plesa moje srce uvijek kucati za vrijeme mise, ma gdje bio.

Srdačno vas pozdravljam i svima vam želim da Uskrs doživite čistog i radosnog srca, razigranog kao što je u mojih afričkih susjeda!

fra Miro Babić

Subukija, Veliki tjedan 2015.

Više o fra Miri Babiću i njegovoj Misiji pronađite NA LINKU!

Izvor: likemetkovic.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 6. travnja 2015.

Možda vam se svidi