Zacijelo je svatko od nas čuo kako se ljudi svađaju. Ponekad nam se to pričinja smiješnim, ponekad neugodnim, no bez obzira na to, vjerujem da možemo naučiti nešto važno iz onoga što se u svađi izgovori. A govore se ovakve stvari: “Kako bi bilo kada bi se prema tebi netko tako ponio?” “To je moje mjesto, ja sam prvi došao!” “Pusti ga, nije ti se ničim zamjerio!” “Zašto bi ti bio prvi?!” “Daj mi pola naranče, ja sam tebi dao pola svoje!” “Hajde, obećao si!” Svakoga dana čujem ovakve riječi, kako od obrazovanih ljudi, tako i od neukih, kako od djece, tako i od odraslih.

Ono što je zanimljivo u vezi s takvim primjedbama jest to da osoba koja ih izgovara ne tvrdi samo da joj se ne sviđa ponašanje druge osobe, već se poziva na neko mjerilo ponašanja koje bi trebala poznavati druga strana. Osoba koja je u takvoj svađi napadnuta vrlo rijetko odgovara: “Dovraga i to tvoje mjerilo!” Gotovo se uvijek trudi dokazati kako njezino ponašanje nije protivno tome mjerilu ili ako prizna da jest, tada uvijek ima neko posebno opravdanje. Pronalazi se neki poseban razlog, u nekomu posebnom slučaju, zbog kojega onaj tko prvi zauzme mjesto mora to mjesto prepustiti drugome ili se izgovara da su prilike bile posve drukčije kada su prvi put dijelili naranču ili se dogodilo nešto neočekivano zbog čega, eto, mora pogaziti obećanje. Čini se, zapravo, da obje strane imaju na umu neku vrstu zakona ili pravila poštene igre ili pristojna ponašanja ili morala, nazovite to kako hoćete, oko kojega su se doista složili. Oni su se stvarno složili. Da nije tako, bili bi se možda potukli poput životinja, a ne svađali u ljudskome značenju te riječi. Svađati se znači pokušati dokazati drugoj strani da nije u pravu. A to ne bi imalo nikakva smisla ukoliko ne postoji neki zajednički pojam o tome što je ispravno, a što pogrješno; isto kao nogometašu predbacivati kako je načinio prekršaj, a da se prije nismo dogovorili o nogometnim pravilima.

Ovaj zakon ili pravilo o dobru i zlu nekada se nazivao zakon prirode. Danas, kada rabimo pojam “zakoni prirode”, obično mislimo na zakon sile teže, nasljednost osobina ili na fizikalnokemijske zakone. Međutim, stari mislioci, nazvavši zakon o dobru i zlu “zakonom prirode”, mislili su, ustvari, na zakon ljudske naravi. Pritom su se vodili mišlju da isto kao što svim tijelima vlada zakon sile teže, a organizmima biološki zakoni, i stvorenje zvano čovjek ima svoj zakon, no s velikom razlikom što tijelo ne može odabrati hoće li se podčiniti zakonu sile teže ili neće dok čovjek može odlučiti hoće li poštivati zakon ljudske naravi ili će ga prekršiti.

Možemo to i drukčije kazati. Svaki je čovjek u jednomu trenutku svojega života podložan nekolicini zakona, no ima samo jedan koji je slobodan odbaciti. Njegovo je tijelo podložno sili teži kojoj ne može izbjeći: ako ostane bez potpornja u zraku, past će na zemlju onako kako pada kamen. Njegov je organizam podložan različitim biološkim zakonima kojima se ne može oduprijeti, kao ni životinje. To znači da ne može prekršiti one zakone koje dijeli s drugim bićima, ali može prekršiti onaj koji je svojstven njegovoj ljudskoj naravi, zakon koji ne dijeli ni sa životinjama, ni s biljkama, ni s neživim tvarima. Jedino taj zakon može prekršiti svojom voljom.

Ovaj je zakon nazvan zakonom naravi jer su ljudi držali da ga svaki čovjek već po samoj svojoj naravi poznaje pa ga nitko ne treba o njemu poučavati. Naravno, to ne znači da nema pojedinaca koji nisu svjesni postojanja toga zakona u sebi, isto kao što ima takvih koji ne raspoznaju boje ili nemaju sluha. Uzimajući, međutim, ljudsku vrstu kao cjelinu, zamisao o doličnu ponašanju bila je više nego očita. Meni se to mišljenje čini posve pravilnim. Kada ne bi bilo tako, onda bi sve što je rečeno, npr. o ratovima, bilo besmisleno. Kakva bi smisla imalo kazati da je neprijatelj bio u krivu ukoliko dobro nije stvarnost koju su nacisti u svome srcu poznavali isto kao i mi, samo se toga dobra nisu pridržavali? Da nisu imali pojma o onome što mi podrazumijevamo pod dobrim, ne bismo ih smjeli osuđivati zbog njihovih zločina ništa više no što bismo ih mogli optužiti zbog boje njihove kose. Znam da će netko primijetiti da je zamisao o zakonu naravi ili o općepriznatu ispravnu ponašanju smiješna, budući da različite civilizacije drukčije shvaćaju pojam zakona naravi, jednako kao što se taj pojam mijenjao tijekom stoljeća.

To, međutim, nije istina. Razlike između moralnih mjerila kod različitih civilizacija i povijesnih razdoblja postoje, no uvijek je među njima bilo više sličnosti nego razlika. Ako proučimo moralno učenje, recimo, starih Egipćana, Babilonaca, Hindusa, Kineza, Grka i Rimljana, sigurno ćemo zamijetiti veliku međusobnu povezanost, kao i sličnost između njihova i našega moralnog učenja. Neke sam dokaze za to naveo u dodatku svoje knjige Ukinuće čovjeka, a za sada bih se zadovoljio uputom čitatelju da pokuša predočiti sebi što bi to značio potpuno različit moral. Navedite mi barem jednu zemlju u kojoj se poštivalo dezerterstvo ili izdajstvo prijatelja. Možete tražiti takvu zemlju ili društvo koliko god hoćete, ali je ne ćete pronaći, jednako kao ni zemlju u kojoj su dva i dva pet. Ljudi se razlikuju samo po tome prema kome se trebaju pokazati nesebičnim – da li jedino prema svojoj obitelji, svojim sunarodnjacima ili pak prema svim ljudima. No, svatko se slaže u tome da ne valja sebe stavljati na prvo mjesto. Nitko se nikada nije divio sebičnosti. Ljudi se razlikuju u mišljenju smije li se imati jednu ili četiri žene, no svi se slažu da muškarac ne smije posjedovati baš svaku ženu koju želi.

Međutim, najznačajnije je sljedeće. Kad god susretnete čovjeka koji kaže da ne vjeruje u stvarnost dobra i zla, isti će se čovjek tomu vratiti trenutak kasnije. Pretpostavimo da pogazi obećanje koje vam je dao i kaže da ne vjeruje u stvarnost dobra i zla. Ako vi pogazite svoje obećanje, isti će vam čovjek kazati: “To nije pravedno.” Pretpostavimo da neki narod objavi kako međunarodni ugovori nemaju nikakve važnosti, a netom poslije toga sve će pokvariti izjavom da određeni ugovor koji žele poništiti nije bio pravičan. Međutim, ako ugovori nemaju nikakve važnosti i ukoliko ne postoji dobro i zlo, drugim riječima, ako nema zakona naravi, kakva je razlika između pravičnih i nepravičnih ugovora? Nisu li se oni time razotkrili i pokazali da, bez obzira na to što izjavljuju, poznaju zakon naravi kao i svi ostali?

Čini se, dakle, da moramo vjerovati u istinsko dobro i u istinsko zlo. Dogodi se da ljudi pogriješe prilikom prosuđivanja dobra i zla, kao što pogriješe u računanju. Međutim, to nije samo stvar ukusa i mišljenja kao što to nije ni tablica množenja. E pa, ako smo se u tome složili, prijeđimo na sljedeću točku. Nitko se od nas istinski ne pridržava zakona naravi. Ako među vama ima takvih koji ga se ipak pridržavaju, neka prime moju ispriku. Takvima je bolje da čitaju nešto drugo jer ih se neće ticati ovo što ovdje govorim. A sada se obratimo ostalima, običnim ljudskim bićima.

Nadam se da me ne ćete krivo shvatiti, ja vam ne želim držati prodiku, a Bog mi je svjedok da se ne pravim boljim od drugih. Samo pokušavam upozoriti na jednu činjenicu – na to da se danas, ove godine, ovoga mjeseca, nismo ponašali onako kako bismo željeli da se drugi ponašaju prema nama. Zacijelo imamo tisuću i jednu ispriku za to. Neki dan ste bili nepravedni prema djeci zato što ste bili preumorni. A što se tiče onoga sumnjivog poslića s novcem na koji ste već gotovo zaboravili, i to je bilo posve normalno, zar ne? A uslugu koju ste obećali napraviti starom dobrom kolegi, a niste, hm, da ste znali da ćete biti toliko zaposleni, nikada mu to ne biste obećali. A što se tiče ponašanja prema vašoj ženi (ili mužu) ili prema sestri (ili bratu), da samo znam kako oni mogu iznervirati čovjeka, nikada vam se ne bih čudio – uostalom, tko sam ja da vam postavljam takva pitanja? I ja sam isti kao i vi. Hoću reći, ni ja se ne uspijevam uvijek pridržavati zakona naravi i kada mi netko zbog toga prigovori, iz mojih usta počnu vrcati isprike. U ovomu trenutku nije bitno jesu li te isprike dobre. Bitno je da one predstavljaju još jedan dokaz kako duboko vjerujemo u zakon naravi, sviđalo nam se to ili ne. Ako ne vjerujemo u ispravno ponašanje, zašto se tako žurno ispričavamo zbog svoje nepristojnosti? Činjenica je da toliko vjerujemo u ispravne postupke, taj nas zakon toliko pritišće da jednostavno ne možemo podnijeti pomisao da ga se ne pridržavamo te stoga odgovornost prebacujemo na drugoga. Primjećujete li da sve isprike nalazimo jedino zato da opravdamo svoje nedostojno ponašanje? Svoje loše raspoloženje pripisujemo zamoru, zabrinutosti ili gladi. Međutim, uvijek držimo da smo sami zaslužni za svoje dobro raspoloženje.

Eto, samo sam ovo dvoje želio kazati. Prvo, svi ljudi na svijetu misle kako je potrebno da se na posve određen način ponašaju, i drugo, da se nitko od nas tako ne ponaša. Poznat im je zakon naravi, no unatoč tome, ne pridržavaju ga se. Ove dvije činjenice predstavljaju temelj jasna razmišljanja o nama i o svijetu u kojemu živimo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Elementarno kršćanstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.