Osobito želim potaknuti muževe i žene da se međusobno ljube onako kako im to Duh Sveti preporučuje u Svetom pismu. Ne bih vam zapravo ništa rekao kad bih kazao: ljubite se naravnom ljubavlju, jer tako čine i grlice, a ni da vam kažem ljubite se ljubavlju ljudskom, jer tako su se i pogani ljubili. Ja ću vam zajedno s apostolom reći: Muževi, ljubite svoje žene kao što Isus Krist ljubi svoju Crkvu; žene, ljubite svoje muževe kao što Crkva ljubi svoga Spasitelja. Sam je Bog Evu doveo našem praocu Adamu i dao mu je za ženu. Također je Bog, dragi prijatelji, nevidljivom rukom svezao sveti uzao vašega braka i dao vas jedno drugome; pa zašto da se onda ne ljubite ljubavlju svetom, posvećenom i božanskom?

Prvi je učinak te ljubavi neraskidivo jedinstvo vaših srdaca. Ako se dva komada jelovine spoje dobrim ljepilom, spoj će biti tako čvrst da će drvo prije puknuti na svakome drugom mjestu nego tamo gdje je spojeno; a Bog muža i ženu sjedinjuje vlastitom krvlju. Zato je taj spoj toliko čvrst da će se prije duša odvojiti od tijela nego muž od žene; no, taj spoj nije ponajprije tjelesni, nego sjedinjenje srdaca, osjećajnosti i ljubavi.

Drugi učinak ove ljubavi mora biti nepovrediva vjernost jednog i drugog. Pečati su, prema Svetom pismu, bili urezani u prsten koji se nosio na ruci 1; otuda i onaj tajanstveni obred na vjenčanju kad Crkva svećenikovom rukom blagoslivlja prsten i daje ga najprije mladencu; time na znakovit način ovim sakramentom pečati srce da u njega više nikada ne može ući ni ime ni ljubav druge žene dokle god je živa ova koja mu je dana; nakon toga i mladenac stavlja mladenki prsten na ruku u znak da ni u njezinu srcu ne smije biti osjećaja za drugog dok na zemlji živi onaj kojeg joj je Gospodin dao.

Treći je plod ženidbe rađanje i zakonito podizanje djece. Velika je čast, supružnici, to što je po vama Bog htio umnožiti duše koje će ga blagoslivljati i hvaliti na sve vijeke i što vas je uzeo za suradnike u tom tako plemenitom djelu rađanja tijela u koja on poput nebeskih kapljica ulijeva duše i stvara ih.

Ljubite dakle, muževi, svoje žene, nježno, postojano i srdačno; Bog je ženu stvorio od rebra najbližega srcu prvoga čovjeka, da je ovaj ljubi srdačno i nježno. Slabosti i mane tijela i duše vaših žena neka u vama ne raspiruju nikakav prijezir, nego, naprotiv, ljubav i suosjećanje, jer Bog ih je takvima stvorio zato da osjete kako su ovisne o vama i da vas zato više časte i poštuju, da vam one budu družice, a vi njima glavari i pretpostavljeni 2. A vi, žene, ljubite nježno i srdačno, ljubavlju punom poštovanja i uvažavanja, muževe koje vam je Bog dao; jer zaista, stvarajući muškarca, Bog je htio da on bude jačega i višega spola od vašega, te da žena bude ovisna o mužu, kost od njegove kosti i tijelo od njegova tijela, 3 pa je zato i stvorena od rebra pod njegovim pazuhom, da bude pod vlašću i pod vodstvom muževim; čitavo Sveto pismo svesrdno vam preporučuje tu podložnost, ali vam je i čini slatkom tražeći od vas da se prilagodite s ljubavlju, a muževima nalažući da s vama postupaju nježno, blago i krotko: Muževi, kaže sveti Petar, postupajte sa svojim ženama nježno, kao s krhkim posudama, i poštujte ih.

No, dok Vas ja potičem na to da sve više jačate međusobnu ljubav, pazite da se ona ne pretvori u kakav oblik ljubomore; često se, naime, zna dogoditi da se, kao što se u najljepšoj i najzrelijoj jabuci može žaleći crv, tako i u najvećoj ljubavi među bračnim drugovima začne ljubomora koja, malo-pomalo, kvari i remeti njenu pravu bit, izaziva svađe, neslogu pa i rastavu. Dakako, ljubomore nema tamo gdje je ljubav obostrano utemeljena na istinskoj kreposti; zato je ljubomora znak da je i sama ljubav u neku ruku osjetilna, sirova, koja se nastanila tamo gdje je krepost manjkava, nepostojana i krhka. Ljubomorom se dakle želi na poseban način istaknuti pretpostavljeno prijateljstvo, jer ljubomora zapravo i jest znak veličine 4 i silnog obujma prijateljstva, ali ne i njegove dobrote i savršenosti; jer, savršenstvo prijateljstva pretpostavlja sigurnost o postojanju kreposti u onome koga ljubimo, a ljubomora pretpostavlja nesigurnost i nepovjerenje.

Ako hoćete, muževi, da vam žene budu vjerne, poučite ih vlastitim primjerom. “S kakvim obrazom”, veli sveti Grgur Nazijanski, “tražite da vam žene budu stidljive, a sami živite besramno? Kako od njih možete tražiti ono što im i sami niste spremni dati? Želite li da budu čestite? Vladajte se prema njima čestito, i, kao što kaže sveti Pavao 5, neka svatko znade držati svoju posudu pri posvećenju. Jer, ako, suprotno tomu, od vas nauče kojekakve nepodopštine, neće biti nikakvo čudo osramote li vas raspuštenim životom. Ali vi, žene, kojima je čast nerazdvojno vezana uz stidljivost i čistoću, ljubomorno čuvajte dobar glas i ne dopustite da vam bilo kakva razuzdanost pokvari bjelinu dobra glasa. Čuvajte se svakog, pa i najmanjeg napada; ne dopustite nikada bilo kakvo udvaranje. Ako vam tko počne hvaliti ljepotu i čari, ne vjerujte mu; jer, ako tko silno hvali robu, a ne može je kupiti, lako će pasti u napast da je ukrade. Ako pak, hvaleći vas, doda i riječ prijezira prema vašem mužu, taj vas tada silno vrijeđa, jer jasno je da ne samo što želi upropastiti vas nego vas smatra napola propalom; čovjek se, naime, pogodio s drugim trgovcem ako mu se prvi zamjerio. Dame, kako one nekadašnje, tako i ove današnje, rado na uši stavljaju naušnice s mnogo biserja, pa, kako kaže Plinije, uživaju u njihovu međusobnom kuckanju. No, ja koji znam da je velik Božji miljenik Izak čistoj Rebeki poslao naušnice kao prvi zalog ljubavi, smatram da taj mistični ures znači da prvo što muž od svoje žene treba imati i što ona mora za njega brižljivo čuvati, jest njezino uho, tako da nikakav govor ili zvuk u njega ne uđe, osim milozvučnog kuckanja čistih i čednih riječi, tog evanđeoskog istočnog biserja; jer duša se truje preko uha, a tijelo na usta.

Kad se spoje ljubav i vjernost, uvijek se rađaju prijateljstvo i povjerenje; zato su sveci i svetice u braku često međusobno izmjenjivali sve moguće nježnosti: izražavali su jedno drugomu veliku, ali čednu ljubav; nježnu, ali potpuno iskrenu. Tako su primjerice Izak i Rebeka, najčestitiji vjenčani par staroga vremena, viđeni kroz prozor kako se miluju, no u tome nije bilo ničega nečasnog, pa je Abimelek odmah shvatio da su, zasigurno, muž i žena 6. Veliki sveti Luj nanosio si je oštru tjelesnu pokoru, a također je nježno ljubio svoju ženu da su mu čak predbacivali zbog preobilnih izljeva nježnosti i milovanja, premda su ga zapravo morali hvaliti i diviti mu se što zna svoj uzvišeni duh spustiti do tako neznatnih dužnosti, koje su i te kako potrebne za očuvanje bračne ljubavi; jer, iako ovakvo iskazivanje čistog i slobodnog prijateljstva ne vezuje srca, ono ih zbližava i ugodna je osnova ukupnih međusobnih odnosa.

Kad je sveta Monika bila trudna, više je puta svog nerođenog sina, svetog Augustina, prikazivala Bogu za kršćansku vjeru, i kao što sam svetac kaže -“već je u majčinoj utrobi okusio Božju sol”. Ovo je velika i važna pouka kršćanskim ženama da prikažu plod svoje utrobe i prije porođaja; jer Bog koji rado prima darove koji mu se prikazuju odsrca, ponizno i dragovoljno, blagoslivlja dobre nakane majki u onome stanju; to svjedoče Samuel, sveti Toma Akvinski, sveti Andrija Fizolski i mnogi drugi. Majka svetog Bernarda bila je dostojna mati tako velikoga sina: uzimala bi nestrpljivo odmah nakon porođaja dijete na ruke i prikazala ga Isusu, i od tada pa nadalje voljela ga je i poštovala kao svetinju koju joj je sam Bog povjerio; a u tome je, kao što znamo, bila vrlo uspješna, jer su na kraju sva sedmorica njenih sinova bili vrlo sveti.

Kad djeca jednom dođu na svijet i počnu se služiti razumom, očevi i majke moraju im u srce usaditi strah Božji. Dobra kraljica Blanka vrlo je revno izvršavala tu dužnost prema svome sinu, kralju svetom Luju, i često mu je znala reći. “Više bih voljela, drago dijete, vidjeti kako mi umireš pred očima nego te gledati kako činiš i jedan smrtni grijeh.” Te su riječi ostale tako duboko urezane u dušu toga svetog sina da, kao što je i sam znao reći, nije bilo dana kad se toga ne bi sjetio, te se svesrdno trudio živjeti po tom božanskom nauku. U našem govoru naraštaje i obitelji nazivamo kućama, a Židovi su rađanje djece nazivali gradnjom kuće. To spominje i Sveto pismo kad kaže kako je Bog egipatskim babicama sagradio kuće. No, to pokazuje kako kućiti se nipošto ne znači u kući zakopati silno zemaljsko blago, nego odgajati djecu u strahu Božjemu i kreposti; u tome ne treba žaliti truda, jer djeca su kruna oca i majke 7. Tako se sveta Monika vatreno i ustrajno borila protiv zlih sklonosti svoga sina svetog Augustina, pratila ga po kopnu i moru pa ga je sretnije rodila suzama, obrativši mu dušu, nego krvlju, rodivši mu tijelo.

Sveti Pavao ženama nalaže da se brinu za kuću 8; mnogi zbog toga misle da obitelji ženina pobožnost više koristi nego muževljeva, jer muževi ne borave tako često među ukućanima i nisu u prigodi tako ih uspješno poticati na krepost kao što to mogu žene. U vezi s time Salomon u svojim Poslovicama 9 kaže kako sreća svake kuće ovisi o trudu i radinosti jake žene.

U Knjizi Postanka stoji 10 kako je Izak, vidjevši da mu je žena neplodna, molio Boga za nju, ili, kako stoji u Hebrejima, molio je Boga pred licem njezinim, jer on se molio s jedne strane klecala, a ona s druge. Muževa molitva prikazana na taj način bila je uslišana. Najveće i najplodnije jedinstvo muža i žene jest ono koje se ostvari u svetoj pobožnosti, pa se oni zato moraju uzajamno poticati na pobožnost. Ima voća koje je, poput dunje, dobro za jelo samo kad se zasladi i od njega spravi marmelada; ima i takvog koje zbog svoje nježnosti i mekoće, poput trešanja ili marelica, ne može dulje potrajati ako se ne zasladi i od njega odmah ne spravi kompot ili džem. Isto tako i žene moraju željeti da im se muževi zaslade šećerom pobožnosti, jer čovjek bez pobožnosti divlja je, surova i bešćutna zvijer; muževi pak trebaju željeti da im žene budu pobožne, jer bez pobožnosti žena je osjetljiva i podložna popuštanju ili slabljenju u kreposti. Sveti je Pavao kazao 11 kako nevjernog muža posvećuje vjerna žena, a nevjernu ženu vjerni muž, jer u ovom čvrstom bračnom savezu jedno može lako drugoga povući u krepost. A kakav li je tek blagoslov kad vjerni muž i vjerna žena posvećuju jedno drugo u istinskom strahu Gospodnjemu!

Gornji tekst je ulomak iz knjige “Filotea” sv. Franje Saleškog u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.

Footnotes

  1. Est 8,8
  2. Sv. Franjo Saleški bio je, dakako, čovjek svojega vremena, pa je u skladu s duhom toga vremena tumačio i razlike između spolova. Danas ta njegova tumačenja valja uzeti “cum grano salis” uz punu svijest o pozamašnoj ravnopravnosti i jednakovrijednosti obaju spolova.
  3. Post 2,23
  4. U smislu dimenzija a ne vrijednosti
  5. 1 Sol 4,4
  6. Post 26,8.9
  7. Izr 17
  8. Tit 2, 5
  9. Izr 31, 10-31
  10. Post 25, 21
  11. Kor 7,14