ŠTO KATOLICI DOISTA VJERUJU

Vrijedi li doista ona fraza – ‘Ne bismo trebali trošiti novac na gradnju luksuznih crkava’?

Treba imati na umu da gradnja ukrašenih crkava zacijelo nikad ne umanjuje priloge namijenjene siromašnima. Ustvari, što su ljudi darežljiviji prema Bogu – a jedan od načina da budemo darežljivi prema njemu jest i taj da ga veličamo pomoću sjajne arhitekture – to su darežljiviji i prema drugim ljudima.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Ne bismo trebali trošiti novac na gradnju luksuznih crkava.”

Možda vi tako mislite, ali tako nije razmišljala većina katolika kroz stoljeća. Crkva ima dugotrajno iskustvo i nju su oduvijek ljubavlju i darovima obasipali milijuni katolika. Bacite pogled na neku stariju crkvu u vašemu gradu. Vjerojatno je ukrašena. Mnoštvo ukrasa što ih u njoj nalazimo darovali su članovi župe u slavu Božju, u znak zahvalnosti Bogu i u čast svetaca. Katolici vjeruju da crkvena umjetnost ima smisla, i to je razlog što smo oduvijek bili velikodušni u darivanju prelijepih crkava. To osobito vrijedi za katolike koji su živjeli prije nekoliko naraštaja ili, da kažemo, prije nekoliko stoljeća, i koji su se, premda su po današnjim mjerilima bili siromašni, ponosili time što su Božju kuću učinili pravom kućom, a ne tek običnom stajom.

U srednjem vijeku seljaci su, koliko su im to mogućnosti dopuštale, davali doprinose za podizanje i uzdržavanje svojih katedrala. Neki su od njih radili u kamenu i cigli, drugi su teglili građevno drvo, a neki su opet pripremali obroke za radnike. Najbolji arhitekti i klesari upravo su se natjecali za čast koja im se ukazivala u izgradnji veličanstvenih crkava. U mnogim je gradovima izgradnja crkava trajala desetljećima, ponekad i stoljećima, a najveći je dio rada bio darovan.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Postupajući na taj način, ljudi su slijedili Sveto pismo. Sjetite se da je Bog naredio Židovima da izgrade veličanstveni hram u Jeruzalemu (2 Sam 7,13). Isus je pohvalio siromašnu udovicu  koja je dala prilog za troškove održavanja hrama (Lk 21,2). Prekorio je Judu koji se požalio zbog rasipanja dragocjenog ulja u njegovu čast, rekavši pritom da ga je bilo bolje prodati i dati utržak siromašnima (Iv 12,3–5). Sve ovo govori u prilog crkvama koje neki ljudi podcjenjuju. Upamtite: Isus je Bog i ima pravo na naše štovanje, a Boga dolično štujemo i tako što u njegovu čast podižemo veličanstvene crkve. Sastavljeni smo od duha i tijela, a tijelo ima osjetila i zato ima smisla koristiti osjetila u štovanju Boga. Jedan je od načina koristiti se lijepo opremljenim crkvama.

Sjećam se posjeta dojmljivoj župnoj crkvi u gradiću Mount Angel u državi Oregon, u gradiću naseljenom doseljenicima u 19. stoljeću. Oni su podigli možda najljepšu crkvu na zapadnoj obali. Njezine su me zamršene rezbarije u drvu i veličanstveni strop podsjetili na način na koji me ne bi mogla podsjetiti ni jedna neukrašena crkva: najveća ljepota koju možemo pronaći na zemlji blijedi pred Božjom ljepotom. Ova malo poznata crkva, koja je sada zaštićena od mogućnosti »renoviranja« tako što je proglašena povijesnom vrijednošću, djelovala je na me onim nečim čime vrhunska arhitektura i treba djelovati na čovjeka – uzdigla je moj um k Bogu.

Dok sam u toj crkvi molio, prisjetio sam se kako se Paul Claudel, francuski pjesnik, dramatičar i diplomat, vratio vjeri za vrijeme svog posjeta katedrali Notre Dame u Parizu. Ljepota građevine i liturgije pokazala mu je ljepotu Božju. Na neki je neobjašnjiv način duševni kamen spoticanja bio uklonjen i on je ponovno postao gorljiv i pobožan katolik.

Treba imati na umu da gradnja ukrašenih crkava zacijelo nikad ne umanjuje priloge namijenjene siromašnima. Ustvari, što su ljudi darežljiviji prema Bogu – a jedan od načina da budemo darežljivi prema njemu jest i taj da ga veličamo pomoću sjajne arhitekture – to su darežljiviji i prema drugim ljudima. Možda ste zapazili da se na luksuzne crkve žale gotovo isključivo bogati, dok upravo oni koji nisu bogati daju priloge za izgradnju i uzdržavanje svojih crkava i osiguravaju najveći dio novca kojim se podmiruju dobrotvorne inicijative. Škrabice za sirotinju u katoličkim crkvama pune se uglavnom darovima siromašnih.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Karla Keatinga “Što katolici doista vjeruju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 13. srpnja 2015.

Možda vam se svidi