U evanđelju od prošle nedjelje Gospodin je govorio o tome da razdijelimo sve što imamo, a onda dođemo i slijedimo ga. Mnogim se ljudima takve tvrdnje čine ludima, i pitamo se kako bismo to ikada mogli učiniti, no zapravo ćemo svi mi to učiniti onda kada konačno umremo ovome svijetu, i svoje jedino blago budemo imali na nebesima.

Kao svećeniku, bila mi je povlastica pratiti mnoge osobe na njihovu završnom putovanju, dok su se pripremali za smrt. Neki su otišli brzo, a neki su godinama bili na samrtničkoj postelji u staračkome domu. Iz čisto zemaljske perspektive, smrt se čini omanjom katastrofom, i razlogom za veliku žalost, no iz perspektive vjere događa se nešto „lijepo”.

Znam da će mnogi od vas pomisliti da ja to predramatično opisujem, ali u procesu umiranja događa se nešto nužno i lijepo. To se rađa u boli, ali ako smo vjerni, donijet će darove i slavu.

U mnogima koji umiru naročito vidim kako se ispunjavaju dva biblijska odlomka.

I reče Isus: Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. (Mt 18,3)

Dok prolazim hodnicima staračkih domova, promatram jednu prilično začuđujuću stvar: muškarce i žene koji su odgojili svoju djecu, imali svoja poduzeća, hrabro prosvjedovali u pokretu za građanska prava, borili se u ratovima, davali mudre savjete svojoj djeci, bili poštovani na svojemu radnome mjestu i u svojim zajednicama – većina njih postala je poput male djece.

Neki od njih ne mogu više hodati, neke treba hraniti, neki plaču i treba im utjeha, neki drže lutke u naručju, mnogi nose pelene, neki više ne mogu govoriti, mnogima je potrebna neprestana njega. „Ah, kako tragično”, kaže svijet. Ali ja u sve većoj mjeri vidim jednu vrstu ljepote, jer se oni mijenjaju i postaju poput malene djece. Obnavlja se jedna vrsta nevinosti i potpune zavisnosti, bez kojih oni možda ne bi mogli dospjeti u raj. Sada je njihov status malene djece potpuno očit, i postali su dovoljno ponizni za nebo.

To je bolno, ali lijepo, prelijepo.

Jedna moja veoma draga prijateljica umrla je prije nekoliko godina. Catherine je bila pastoralna suradnica i poslovna menadžerica župe u kojoj sam obavljao svoju prvu svećeničku službu. Ovisio sam o njoj gotovo što se ticalo svega, a ona je znala gotovo sve, jer je u župi bila više od pedeset godina. Dosta iznenadno oboljela je od rijetkoga i agresivnoga oblika Alzheimerove bolesti. Šest mjeseci poslije dijagnoze više se nikoga nije sjećala, no u njoj je ipak i dalje bila dobro vidljiva dječja radost. Imala je najdražu lutku, koju bi čvrsto grlila, i sva bi se ozarila od radosti kada bih ja ušao u njezinu sobu. Koliko sam mogao vidjeti, više me nije prepoznavala, ali bilo joj je drago imati neko društvo. I pjevala bi, bez jasno razumljivih riječi, ali zvučalo je kao neka dječja pjesmica, brojalica.

Bilo je nešto iznimno gledati to. Tu je bila žena o kojoj sam posve ovisio, a sada je bila u takvome stanju. No ona je bila sretnija nego što sam je ikada vidio. Postala je poput malenoga djeteta, i bilo je jasno da je Bog priprema za raj. To je bio dar, iako veoma bolan.

A drugi je veliki dar bilo sljedeće: Gotovo do posljednjega dana svojega života uvijek bi prepoznala Isusa u Euharistiji. Dugo nakon što je prestala prepoznavati ikoga drugoga, i dalje je primala svetu pričest s velikom pobožnošću. Ponekad bi u tome trenutku pjevušila ili gledala uokolo, ali čim bih ja posegnuo u svoj džep za piksidom, zastala bi, pogledala me, prekrižila se i sklopila ruke. To su bile godine pripreme i vjernosti. Bilo je to predivno svjedočanstvo njezine neumrle vjere u Euharistiju, i njezina posljednja pouka svima nama.

Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim: da živim u domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu i dom njegov gledam. (Ps 27,4)

Pretpostavljam da bi većini nas koji smo još zdravi i u razumnoj mjeri aktivni bilo jako teško stvarno iskreno moliti ovu molitvu. Činjenica je da mi želimo mnogo stvari: povišicu, materijalni komfor, dobro zdravlje, želimo da projekt na kojemu radimo uspije, i da, negdje u svemu tome, i Boga i nebo, ali kasnije. Nebo može čekati, shvaćate?

A kako blesave znaju biti te naše želje. Stvarno je poprilično čudno htjeti išta više od Boga i neba, ali činjenica je da je mnogima borba željeti Boga više od stvari na ovoj zemlji. Bog nas nekako mora blago očistiti od zemaljskih želja, kako bismo malo-pomalo počeli željeti samo Njega.

I tu je proces umiranja tako važan i lijep. Malo-pomalo, mi u životu Bogu vraćamo svoje sposobnosti, svoje zdravlje, mnoge svoje najmilije. I konačno budemo dovedeni, u posljednjim danima svojega života, na mjesto gdje dobijemo milost da sve vratimo.

Sjećam se kako mi je moj otac posljednjih tjedana svojega života govorio: „Samo želim biti s Bogom”. Čuo sam i svoju baku kako to kaže, kao i mnoge druge koje sam pratio na njihovu posljednjem putovanju: „Samo želim biti s Bogom”. I oni su to stvarno mislili. To nije bio nikakav slogan. Vratili su sve, i njihovo je blago sada bilo na nebesima. Prodali su sve što su imali za „dragocjeni biser”. Sada su mogli zapjevati riječi one stare duhovne pjesme: „Možete uzeti cijeli svijet, samo mi dajte Isusa”. Uistinu, prodali su i razdali sve što su imali, i sada su bili spremni slijediti Isusa.

Za gotovo sve nas ostale bit će potrebno proći proces umiranja kako bismo stigli na to mjesto gdje ćemo moći reći: „Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim: da živim u domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu i dom njegov gledam.”

I eto, u tome je „ljepota” umiranja. To je zasigurno neobična i bolna ljepota, ali svejedno je lijepa. U vremenu eutanazije, koje ne vidi nikakvu svrhu niti vrijednost u procesu umiranja, bilo bi dobro da promatramo i govorimo o njegovoj neobičnoj, ali istinskoj ljepoti. Ne bismo smjeli propustiti prepoznati dostojanstvo umirućih koji ispunjavaju Sveto pismo dok odlaze na svoje posljednje putovanje.

Mi zasigurno tugujemo, ali kroz vjeru također prepoznajemo neobičnu i čudesnu ljepotu.

Jedan od najljepših himana o umiranju napisao je Henry F. Lyte 1847. godine. Pisao je ovo dok se približavao vlastitoj smrti od tuberkuloze.

Ostani sa mnom, večer brzo dolazi;
tama je sve dublja; Gospodine, ostani sa mnom;
kada sva druga pomoć izda i sve utjehe nestanu,
o, pomoći bespomoćnih, ostani sa mnom.

Ovaj kratki dan života brzo se svome kraju bliži;
zemaljske radosti tamne, sjaj njihov blijedi;
mijena i raspadanje u svemu su oko mene –
o, Ti koji ne mijenjaš se, ostani sa mnom.

Svoj Križ Ti drži pred mojim očima što sklapaju se;
zasjaj kroz tminu i pokaži mi put u nebesa;
zora rajska puca, i bježe isprazne sjene zemaljske;
u životu, u smrti, o Gospodine, ostani sa mnom.

Izvor: Community in Mission| Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.