Za nekoliko tjedana zaredit ću tri muškarca za svećenike biskupije Winona-Rochester. Ređenje svećenika najveća je povlastica koju imam kao biskup, i točka. Kada na vrhuncu obreda stavim ruke na glave đakona i zazovem Duha Svetoga na njih, stajat ću u predaji apostola, koji su na sličan način polagali ruke na one kojima su podjeljivali vlast. Mogu posvjedočiti da me ništa u životu nije učinilo poniznijim i zahvalnijim.

Tri su velika obećanja koja muškarac daje kad prihvaća đakonsko, a potom i svećeničko ređenje, a svako od njih divan je protuznak našoj današnjoj kulturi. Kao prvo, on obećava da će vjerno moliti Liturgiju časova, tu prekrasnu zbirku psalama, pjesama i molitava, prikazanih u pet vremena tijekom dana.

Sudjelovao sam u ovoj molitvi tijekom proteklih trideset i osam godina svoga svećeništva, i mogu posvjedočiti da je to, iako ponekad zahtjevno, bio ogroman izvor duhovne snage. To uključuje, pojednostavljeno rečeno, postojano i svjesno posvećivanje vremena.

Kao što su mnoge studije pokazale, mladi ljudi danas na Zapadu brzo se sekulariziraju i odvajaju od institucionalnih crkava. Oni čine, kako tvrdi Charles Taylor, doslovno prvi naraštaj u ljudskoj povijesti koji odrasta bez isticanja osjećaja za transcendentno. I kao što uporno tvrdim godinama, ovo lišavanje od svetog izazvalo je pustoš u umovima, srcima i dušama ovoga naraštaja, među kojima brojke koje mjere anksioznost, depresiju i suicidalne ideje naglo rastu. Stoga, kada mladić da svečano obećanje pred Bogom i svojom zajednicom da će do kraja života svakoga dana moliti časoslov, on stoji nasuprot tom sekularizmu, koji ubija dušu. On izjavljuje da Bog postoji i da je Bog važan.

Drugo obećanje koje muškarac daje je da će živjeti u celibatu. Znam da je to rečeno tisuću puta, ali vrijedi ponoviti: Celibat nije ocrnjivanje seksa i braka! Uvijek bismo trebali izbjegavati dualističko ili platonističko tumačenje celibata, prema kojem se odricanje od braka tumači kao neka vrsta suda o tjelesnosti ili užitku. Dakle, koji je pravi način tumačenja celibata? To je, kao prvo, put slobode. Nevezan za suprugu i djecu – i sve odgovornosti koje to prate – muškarac u celibatu može se potpuno posvetiti Bogu i ljudima kojima služi. Dok pišem ove riječi, gledam svoj biskupski prsten, koji nije samo znak moje službe, nego i vjenčani prsten, jer pokazuje moju ničime zapriječenu odanost ljudima koje mi je Gospodin povjerio. Sveti Pavao jasno uči: „A rado bih da budete bezbrižni. Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen. I žena neudana i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom; a udana se brine za svjetovno, kako da ugodi mužu.” (1 Kor 7,32–34). Štoviše, celibat svjedoči, čak i sada, o načinu na koji ćemo voljeti na nebu, gdje se, kako je sâm Isus rekao, „niti ženimo niti udajemo”. To, naravno, ne znači da je nebeska ljubav manja od bračne ljubavi ovdje na zemlji; naprotiv, veća je, intenzivnija, punija i bogatija. Tako je nužno da u društvu praktički opsjednutom seksom i seksualnom slobodom među nama žive muškarci koji utjelovljuju produhovljeni oblik ljubavi.

Treće i posljednje obećanje koje muškarac daje prilikom svoga ređenja jest da će slušati svoga biskupa. „Obećavam poslušnost vama i vašim nasljednicima”, kaže dok stavlja ruke, poput feudalnoga vazala, u ruke zaređenog prelata. Živo se sjećam kada sam to učinio na dan svoga ređenja, stavivši svoje ruke u ruke kardinala Josepha Bernardina iz Chicaga, kojega sam jedva poznavao, i zavjetujući se da ću činiti – u granicama zakona i morala – što god bi od mene on ili njegovi neimenovani i nepoznati nasljednici tražili. U tom sam trenutku odustao od svoje „karijere” – što će reći, bilo kojeg plana ili putanje koje bih si odredio. Stavljam svoj život u ruke svoga biskupa, vjerujući da će me, po njegovoj volji, voditi Duh Sveti. Još jednom, kako ovaj potez danas čudno djeluje! Jedna od najtemeljnijih vrijednosti za ljude sada je samoodređenje, i to ne samo u pogledu smjera vlastitog života, već i samog smisla istog. Često sam našu kulturu nazivao „kulturom izmišljanja samih sebe”. Čak smo došli do točke u kojoj je određivanje nečijega spola i tjelesnog identiteta u potpunosti stvar osobnog izbora. Dok je pretpostavka većine mladih ljudi danas da njihov život u potpunosti pripada njima, svećenik na dan ređenja kaže da njegov život uopće ne pripada njemu, nego Bogu, i za Božje svrhe.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.