Postoji jedna poznata rečenica: „Očevi, ljubite svoje žene” kako bi dobro vodili svoju djecu. Svjedočanstvom oca koji ljubi svoju ženu – a time i svoju djecu – uči se ljubav unutar obitelji. Isto vrijedi i za duhovne očeve i Crkvu. Pored svih velikih planova za euharistijsku obnovu koji su u tijeku možemo propustiti mnogo jednostavniji i nužniji put do euharistijske obnove. Duhovni očevi, poučite nas kako ljubiti našeg Euharistijskog Gospodina tako što ćete nam jednostavno pustiti da vidimo vas kako Ga ljubite.

Jedan od najsnažnijih prizora kojima sam svjedočila bio je svećenik koji je klečao pred svetohraništem u molitvi prije svete mise. Bio je tih i neupadljiv. Nije želio privlačiti pozornost na sebe. Umjesto toga želio je da svatko od nas koji smo ušli u crkvu pripremajući se za misu usmjerimo svoj pogled na Isusa. Svećenik koji tiho moli i priprema svoju dušu i svoju duhovnu djecu za svetu misnu žrtvu snažno je svjedočanstvo stvarne prisutnosti Isusa Krista u svetoj Euharistiji.

To isto snažno svjedočanstvo djeluje kroz sve svećenike koji svaki tjedan dolaze na Euharistijsko klanjanje sa svojom duhovnom djecom, one duhovne očeve koji duboko u sebi znaju da ne mogu očekivati ​​od svoje duhovne djece da vole Gospodina ako ih oni ne vode svojim primjerom. Hrabro i snažno propovijedanje veliki je dar i raspaljuje srca, ali tiho svjedočanstvo svećenika koji kleči pred Gospodinom govori mnogo toga što se riječima ne može izraziti. Ova molitva pred Euharistijskim Gospodinom pokazuje duhovnoj djeci da je njihov svećenik ludo zaljubljen u Isusa, i želi nam pokazati kako Ga ljubiti i štovati.

Kao majku, moja me kći često podsjeća da su moja djela važnija od mojih riječi. Ako kažem jedno, a učinim drugo, ona će mi na to ukazati. To ju uči da ne treba usklađivati ​​svoje riječi i djela. To joj govori da je intelektualno znanje dovoljno, i da je provedba učenja u djelo manje važna. Ista je opasnost za svećenike kod propovijedanja i življenja svojega euharistijskog identiteta.

Postoji bezbroj predanih i svetih svećenika koji ustaju rano ujutro ili ostaju budni do kasno u noć kako bi molili svetu uru s Gospodinom baš svakoga dana, što moraju kako bi zaštitili i u potpunosti živjeli svoj svećenički poziv, ali u posljednjih nekoliko desetljeća bilo je i previše užurbanih misa, improviziranja, i kulta ličnosti u misama. To se vidi u katastrofalnoj razini vjere u stvarnu Isusovu prisutnost u Presvetom sakramentu s kojom se Crkva u Sjedinjenim Državama suočava. Duhovna djeca nisu upila ljubav svojih duhovnih očeva prema svetoj Euharistiji. Je li u užurbanim misama ili u komičarskim improvizacijama na misi u žarištu doista bila ljubav prema našem Euharistijskom Gospodinu? Odgovor je prilično jasan “ne”.

Duhovna djeca, kao i biološka djeca, uče od svojih duhovnih očeva. Ako se svećenik žuri u euharistijskoj žrtvi, onda se nitko ne može posebno iznenaditi kada vjernici vape da što prije izađu. Naučili su da je misa nešto što jednostavno moraju „skinuti” sa svojega tjednog popisa. Sasvim je druga stvar kada svećenik duboko uđe u misu i preda se u ljubavi s Kristom Ocu u Duhu Svetome. Svećenik koji s ljubavlju, nježnošću i dubokim klanjanjem gleda u našeg euharistijskog Gospodina pokazuje nazočnom narodu da Crkva uistinu misli ono što naučava.

Mise svetog Padra Pija trajale su dugo zbog velike brige koju je posvetio ljubavi i štovanju našeg Gospodina. Ne tvrdim da bi mise trebale biti iznimno duge, s obzirom na nedostatak svećenika i male vremenske razmake između misa u mnogim župama. Ono što je najviše svjedočilo o stvarnoj Isusovoj prisutnosti bilo je lice svetog Padra Pija. Bio je čovjek zaljubljen u Isusa. Vidjeli su to svi koji su bili na jednoj od njegovih misa. To nije skrenulo pozornost na svetoga Padra Pija, nego je prisutne dovelo do intimnog i dubokog susreta ljubavi prema Isusu. Oni su došli tražiti Isusa. Sveti Padre Pio im je jednostavno svojom ljubavlju prema Gospodinu bio znak Isusa.

Svećenik koji se tiho klanja i ljubi Isusa je „provodnik” koji otvara duše za susret s Isusom. Svećenik koji vidljivo ljubi Isusa privest će više duša Kristu nego bilo koji sastanak odbora ili okupljanje. Te su stvari kratkotrajne i iluzorne. One su same po sebi dobre, ali onako kako obitelji svakodnevno žive jednostavnost svojega poziva, svećenici koji ljube Isusa i svjedoče tu ljubav spasit će više duša nego jednokratno okupljanje.

Sveti Manuel Gonzalez Garcia dobio je ovaj jednostavan odgovor – da ljubi i da bude s Isusom u Euharistiji kroz bezbrojne sate pred svetohraništem. U „Biskupu napuštenoga svetohraništa” on kaže:

„Svećenici, idite pred svetohranište! Crpimo snagu iz svetohraništa! Nitko ne ide k Ocu osim po Njegovu Sinu, Isusu. On je Put, Istina i Život! Ne putujemo spekulativnim, intelektualnim proučavanjem Isusa, nego živom vjerom u Njega, stalnim kontaktom s Njim u Njegovom sadašnjem stanju na zemlji, koje je Njegovo sakramentalno stanje – stvarna Isusova prisutnost.

Je li prisutna dezorijentirana pobožnost, hladnoća u milosrđu, odsustvo pravde? To znači da je Euharistija nepoznata i nekušana. Postoje li pogreške, tama, sumnje, neznanje, nedostatak znanja? To znači da ljude ne vodi svjetlo svetohraništa. To je najjasnije i najsjajnije svjetlo od svih svjetala na zemlji! Postoji li duhovna anemija, agonija, smrt, i duše koje klonu? To znači da su slabo hranjeni ili slabo “probavljaju” Euharistiju!”

Odgovor je ići Isusu u svetoj Euharistiji, i pokazati duhovnoj djeci kako ići k Njemu. Više od svega duhovna djeca trebaju vidjeti svjedočanstvo svojih duhovnih otaca puno ljubavi u klanjanju pred našim Gospodinom. Za duhovnu djecu trebalo bi biti redovito iskustvo vidjeti svojega župnika kako moli pred svetohraništem ili na euharistijskom klanjanju. Vidjeti blistava lica puna ljubavi svećenika dok uzdižu našeg Gospodina u misi. Takvom ljubavlju mogu se probuditi svećenička zvanja. Hladna ili ravnodušna srca mogu postati vatrena žarišta euharistijske ljubavi. Sumnjamo jer ne vidimo onako kako Krist vidi. Svećenici koji jednostavno ljube Isusa u svetoj Euharistiji spašavaju duše i donose obnovu.

Često želimo velike predstave, planove i događaje, ali to nije glavni način na koji Gospodin djeluje. On bira skrivena mjesta kao što su Asiz, Ars i Pietrelcina kako bi započeo obnovu. Sveti Franjo, sveti Ivan Vianney i sveti Padre Pio imali su ono najvažnije – ljubili su euharistijskog Gospodina svim srcem kao svećenici, a sveti Franjo kao đakon. Upravo će ta ljubav dovesti do euharistijske obnove.

Gospodin obnavlja na tihe, skrivene i obične načine. On dolazi u potpunom siromaštvu i tami u ruke svoje Majke pune ljubavi. Prve dvije osobe koje su se ikada klanjale Gospodinu su Blažena Majka i sveti Josip. Neka njih oboje zagovaraju naše svećenike u njihovom euharistijskom identitetu kako bi se kroz njihovo sveto i molitveno svjedočanstvo izlile bujice ljubavi. Neka svjedočanstvo svećenika zaljubljenih u Isusa obavije Crkvu brojnim milostima, i utre put euharistijskoj obnovi.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.