U čovjeku se vodi borba između dvaju svjetova. S jedne strane, svijet ideala za koji se oduševljava naš idealni ja, novi čovjek u nama i, s druge strane, svijet potreba i želja koje želi zadovoljavati naš stvarni ja, ili stari čovjek u nama, kako ga naziva sv. Pavao.

Formiranje stvarnog ja

Čovjek kao osoba djeluje kao jedna cjelina. No, u toj cjelini čovjek otkriva više raznih svjetova, pa tako i strukture stvarnog i idealnog ja. Stvarni ja dio je osobnosti kojemu je primarna želja zadovoljavati svoje potrebe. Zove se stvarni ja, jer označuje mene kakav doista jesam. U svojem je djelovanju stvarni ja motiviran svjesnim i nesvjesnim željama i potrebama koje traže svoje zadovoljenje. U cjelokupnom razvoju osobnosti, struktura stvarnog ja formirala se najprije.

Stvarni ja želi zadovoljavati sve svoje želje i potrebe a da se ne pita smije li se to ili ne smije, odnosno da li mi to koristi ili ne. Stvarni ja je pod velikim utjecajem prisila i automatskog ponašanja. On je po svojoj naravi nezasitan, jer svaka zadovoljena želja i potreba, najprije neko vrijeme miruje, a onda se budi i postaje još zahtjevnija. Što je više zadovoljavamo, ona postaje sve grlatija, dokle god to tijelo može fizički podnijeti. No, problem je u tome što je naš stvarni ja velikim dijelom nesvjesne naravi, to znači, u svojem je ponašanju motiviran, bolje reći, prisiljen da djeluje po diktatu potisnutih želja, nezadovoljenih potreba, raznih strahova i svojevrsnih konflikata a da toga ni sami nismo svjesni.

Formiranje idealnog ja

Druga struktura osobnosti je idealni ja. To je onaj naš ja koji teži za idealima, koji vrhunci zovu, koji želi učiniti nešto veliko i lijepo za Boga i ljude. Idealni ja je ono što bih ja želio i trebao biti. Idealni ja želi živjeti kao što je Krist živio. On želi vršiti volju Božju. Njega na djelovanje motiviraju ideali, odnosno objektivne vrijednosti. On želi činiti dobro i spreman je za to platiti cijenu. Idealni ja je ono najljepše u nama.

Činjenica da smo stvoreni na sliku Božju pomaže nam da lakše shvatimo narav našeg idealnog ja. U dubinama ljudskog bića postoji jedna iskra dobrote i plemenitosti, jedna čežnja za Bogom, najvećim dobrom. Dokle god je čovjek živ, ta iskra u njemu tinja i ujedno gori od želje da se rasplamsa i zapali čitavu osobu vatrom ljubavi. No, ta iskra može biti potisnuta, zablokirana, zarobljena, pritiješnjena. Čim se razum uspije bar donekle othrvati urođenoj sebičnosti, idealni ja počinje otkrivati objektivne vrijednosti i oduševljavati se za njih.

Čovjek je od Boga stvoren za vječnu sreću i život s Bogom i u Bogu kroz čitavu vječnost. Da bi ostvario taj konačni cilj, čovjek treba povjerovati Bogu, odnosno povjerovati u ljubav Božju i svojim djelima ljubavi prema Bogu i bližnjemu ostvariti Božji plan i postati sposoban ući u život vječni. Na tom putu Bog čovjeka učvršćuje svojom milošću i pomaže mu da u njemu nadvlada njegov idealni ja kako bi čovjek mogao izaći iz sebe i naučiti nesebično ljubiti.

Stari čovjek u nama zaluđuje se svojim iluzijama, kaže sv. Pavao i vuče nas u prošlost, dok novi čovjek, odnosno naš idealni ja vidi budućnost i konačni mu je cilj ulazak u život vječni, u puninu ljubavi i radosti koju je Bog pripremio onima koji ga ljube. Na kraju života čovjeka u vječnost vodi ona struktura osobnosti koja je najjača. Čovjekov je zadatak da na ovome svijetu uz milost Božju urazumi starog čovjeka u sebi, a ojača i dopusti da njegov život vodi novi čovjek koji se u svojim odlukama i željama ravna prema onome što Bog želi.

dr. sc. Mijo Nikić, dopuštenjem autora preuzeto iz knjige Očima psihologa teologa | Bitno.net