Pretjeranu askezu najčešće sugerira đavao
U prvim stoljećima kršćanstva pojavila se razna rigorozna učenja o asketskome življenju i moralnome ponašanju vjernika. Prve su se zajednice kršćana morale odupirati tim ekstremnim učenjima koja se općenito označavaju nazivom enkratizam
Kada je jednom nakon teške borbe s demonima sv. Antun opazio sjajno svjetlo koje je silazilo na njega, prestale su sve boli koje su mu zadali demoni. “Antun je opazio kako mu je prispjela pomoć; odahnuo je… postavio je pitanje: ‘Gdje si bio? Zašto nisi stigao na početku da spriječiš moje muke?’ Jedan mu je glas odgovorio: ‘Antune, bio sam ovdje nazočan, ali sam čekao da vidim tvoju borbu.'” Ova nam zgoda zorno govori o tome što je to askeza. To je čovjekov napor, potpomognut Božjom milošću na putu do sjedinjenja s Bogom. Tome se naporu, na putu ostvarenja duhovnoga života, nije uvijek u povijesti kršćanstva pridavala ista važnost. U prvim je stoljećima bilo veoma naglašeno da krštenjem vjernik prima obvezu da se odrekne poganskoga načina života i da počne kršćanski živjeti. Taj je prijelaz uključivao napor – askezu. Osim obdržavanja zapovijedi, odricanje se za sve sastojalo od uzdržavanja od jela (post) te u milostinji.
No ubrzo su se pojavila razna rigorozna učenja o asketskome življenju i moralnome ponašanju vjernika. Prve su se zajednice kršćana morale odupirati tim ekstremnim učenjima koja se općenito označavaju nazivom enkratizam. Taj izraz dolazi od grčke riječi encrateia, što u prijevodu znači uzdržljivost, samosvladavanje, obuzdavanje.
Među enkratite ubrajaju se pojedine sekte poput gnostika, marcionista, manihejaca, montanista i neki manje značajni pokreti. Neke su od tih sekta zabranjivale bračni život ili pojedina jela: meso, vino…
Neki je biskup na Kreti u II. stoljeću htio svima u biskupiji nametnuti celibat, ne misleći da bi na taj način biskupija ostala kratka vijeka.
Enkrateia/uzdržljivost nema isključivo negativno značenje, već je vrlo pozitivno vrjednovana u kršćanskoj duhovnosti i nije isključivo povezana s hereticima. Sv. Bazilije enkrateiu/uzdržljivost drži majkom čistoće.
Crkveni oci i pisci, poput sv. Ireneja, nastojali su upućivati vjernike na umjeren put odricanja, ističući prije svega važnost motiva radi kojega netko prihvaća uzdržljivost, jer u kršćanstvu trapnja ne izvire iz dualističke filozofije i shvaćanja po kojemu tijelo treba trapiti da bi se duša oslobodila. Novozavjetni spisi nipošto ne daju uporište takvim ekstremnim shvaćanjima. Već je sv. Pavao pisao kako nema nečistih jela (usp. 1 Tim 4,2-5) i kako je brak opravdan (usp. 1 Kor 7). Ipak, vrlo rano u Crkvi se razvio ideal asketskoga života nadahnut biblijskim likovima poput sv. Ilije i Ivana Krstitelja. Sv. Jeronim, potičući monahe na askezu, piše: “Promislite, o monasi, vaše dostojanstvo. Ivan je prvi od našega zvanja; on sam je bio monah. Odmah nakon rođenja on je živio u pustinji, tamo se hranio, čekajući Krista u samoći… Krista nisu prepoznali u hramu, već je očitovan u pustinji… Blago onima koji nasljeduju Ivana od kojega nije rođen veći od žene. On je čekao Krista koji je trebao doći i nije držao prikladnim svoj pogled svrnuti drugamo.” Unutar Crkve monaštvo je, kao pokret, doprinijelo da se askeza pravilno shvati i da bude ispravno vrjednovana. Iznimku predstavljaju neki predstavnici, osobito sirskoga monaštva, koji su iznalazili najmaštovitije oblike podčinjavanja tijela u asketskim vježbama. Ipak, u većini slučajeva monasi dijele mišljenje Pahomijeva nasljednika Orsiesija koji kaže da pretjeranu askezu najčešće sugerira đavao.
