Pri prethodnomu ukazanju Isus nije dahnuo u dvanaestoricu nego u desetoricu Apostola budući da se Juda već bio objesio, a nije bio prisutan ni Toma.

Deset, to je broj pravednika u Abrahamovu pregovaranju u vezi s uništenjem Sodome (usp. Post 18,32). To je broj slugu koje je odabrao Gideon da sruše oltar Baalov (usp. Suci 6,27). Napokon, toliko je bilo zapovijedi na dvjema pločama, toliko je prstiju na rukama. A ipak, unatoč jasnoći simbola i jakoj potpori koju pruža decimalnomu sustavu, valja se vratiti broju dvanaest. O kvorumu se ne pregovara. Tako Luka govori o zamjeni Jude Matijom prije nego što je došao dan Pedesetnice (Dj 1,15–26). I Ivan pripovijeda o povratku Tominu, odmah nakon prvoga primitka dara Duha. U njegovu Otkrivenju nebeski Jeruzalem ne će biti zasnovan samo na jednome, ni na desetorici nego na dvanaestorici, koji podsjećaju na dvanaest sinova Jakovljevih. Dokaz da je Crkva nastavak Izraela i da je ona jedna samo kao mnogostruka. Ona nije kuća jednoga naroda, ni inkubator klonova, nego nevjerojatna hrpa najšarolikijih ljudi, obilježenih posve osebujnim povijestima.

„Ja sam kao sveti Toma…“

Toma se dakle nije odazvao na poziv da dođe na sastanak na kojemu se prvi put Isus ukazao u dvorani Posljednje večere. Jednostavno je izostao. Nije primio Duha Svetoga (što je sveukupno gledano nez-godnije nego da vam izmakne život ili da oženite kolac umjesto zaručnice). I što je još gore, ili zbog toga, on ne želi vjerovati ono što mu pričaju prijatelji koji su međutim znatno brojčano premašivali uvjet koji je zakon predvidio kao broj za pružanje valjana svjedočanstva.

Već bi to bilo dovoljno da Tomu svrstamo među vrlo zlosretne i vrlo jogunaste ljude. K tome, on kao da želi osvojiti prvo mjesto u drskosti. Uvjetuje do najveće krajnosti da ga ni najdrzovitiji ne će slijediti dok nerazumno budu ponavljali: „Ja sam kao sveti Toma, vjerujem samo ono što vidim.“ Jer kada bi doista bili kao Toma, morali bi imati čudovišnu hrabrost pa izjaviti: „Ne vjerujem sve dok ne stavim svoj prst…“ Ako bi tako vjerovali u opstojnost nekih vrata, moglo bi za njih loše svršiti. Ili, ako bi tako vjerovali u nazočnost svojega poslodavca, našli bi se u prilično napetu položaju da na licu mjesta dobiju otkaz.

A nije riječ ni o tome da Toma želi zarinuti svoj prst ili čak ugurati cijelu šapu bilo kamo. Hoće u rupe od čavala, u usjek kojim je prošlo koplje… Nema sumnje, ima osvojenu medalju u aroganciji i pobjednički vijenac u morbidnosti. A ona njegova izreka koju ponavljaju, postaje, strogo govoreći, sasvim neodrživa jer se sada mora formulirati:

„Sa svoje strane, znate, ja sam kao sveti Toma, vjerujem samo u ono po čijoj rani mogu čeprkati.”

Usijana glava

Ali, najprije, zašto je taj zvani Didymus (što znači „Blizanac“) bio odsutan? Ovakvo izostajanje ne svjedoči samo da je bio loš učenik. To podsjeća na izdajicu, koji se ubio: zlokobno je nalik na njega, kao da mu je brat, kao da je Judin dvojnik. Za Judu se zna zašto je odsutan. Jer se ubio. No zašto Toma nije bio tamo kada se Isus ukazao? Nije li se to dogodilo zato što je želio da ga ubiju?

Da to ispitamo, dovoljno je vratiti se malo unatrag, na dvije druge zgode u Evanđelju po svetomu Ivanu. Prva, Isus je odlučio poći u Jeruzalem da posjeti svojega mrtvog prijatelja Lazara. Tamo je Isusu očito prijetilo da ga ubiju, kao i njegove učenike zbog očita suučesništva. Zato su pri odlasku na taj put Isusovi učenici imali razlog pružiti snažan otpor: zašto se izlagati pogibli zbog jednoga mrtvaca? Ako idu tamo da ga uskrisi, ne razodijeva se Petra da se odjene Pavla – ili, ako više volite, ne uskrisuje se Lazara da se ubije sama sebe… No evo kako u takvu općemu opiranju Isusu taj Toma uzvikuje: Hajdemo i mi da umremo s njime (Iv 11,16). Naš Apostol je zacijelo pravi tvrdoglavac i usijana glava. On je uvijek na startnomu bloku, na pole position, kada je riječ o slijeđenju Isusa, bilo kamo, pa bilo to i nikamo.

Njegovo važno pitanje za Večerom kao da je potvrda naše hipoteze: Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati? Na što mu Isus odgovara: Ja sam Put i Istina i Život (Iv 14,5–6). Sada, nakon Golgote, možemo zamisliti razočaranje prvoga kome su upućene te riječi: Život je mrtav, Istina je ušutkana, Put se izgubio u mraku. E, pa sada, krenimo još jedanput za njim! Slijedimo u stopu onoga koji je sada Slijepa ulica, Njemoća, Smrt!

Tako, dakle, dok su se desetorica Galilejaca zabarikadirala iza vrata zatvorenih, zbog straha od Židova, on je šetao vani, grla izazovno izložena, s grudima na nišanu. On se ne boji: tȁ raspinjanje je posljednja riječ Riječi, poslušajmo je. On moli stotnike, pismoznance, sve učitelje Zakona koje susretne, možda je otišao i do Heroda, zatim do velikih svećenika pa do Pilata, da mu udijele tu milost: „Ne biste li mi mogli, lijepo molim, zabiti čavle u ruke i noge? Ja sam učenik onoga koga ste nedavno osudili na smrt kao uzurpatora i bogohulnika pa, budite ljubazni, iskažite mi tu ljubav križem poput njegova na vrhu Kalvarije…Mogao bih se čak zadovoljiti i odrubljenjem glave, znate… Ili udarcem koplja, evo ovdje, da mi prodre do srca… Išao bih čak tako daleko da umanjim svoju želju pa da me pustite da se objesim komadom konopca tu ispred vas na ono drvo, premda bi to moglo prouzročiti dojam da sam kriv i da budem manje nalik na nevjernoga, a više na izroda… A možda kamenovanje? Ne bi li malo skupno kamenovanje bilo dvostruk dobitak: mene bi zadovoljilo, a vama bi pružilo osobno pražnjenje pokazivanjem moći što bi vas moglo još jače povezati?“

Ali nema granice ljudskoj zloći. Ti okrutnici, bezbožnici, za koje se nadao da će biti krvnici, ljupko mu uzvraćaju: „Smiri se, prijatelju. Tvoja će tuga proći­. Ne gubi samopouzdanje! Vrati volju za životom! Gledaj stvari s njihove dobre strane! Jednostavno prežali sve to. Moraš prihvatiti da si bio prevaren. Imamo za tebe podršku za pomoć u psihološkoj krizi. Zovu to stockholmskim sindromom… ili Diogenovim… ako to možda nije Münchhausenov sindrom… ili možda kompleks Petra Pana…“

Vječne rane

U tim okolnostima, kada su mu sudrugovi rekli da su vidjeli Gospodina, evo ono najljepše! Njemu koji nije tražio ni više ni manje nego da umre poput svo-jega Učitelja, sada mu drugi put uskraćuju tu čast. Krvnici su se ponijeli nečovječno kada su od njega tražili da se smiri, a, evo, ovdje mu Apostoli govore nešto što može osujetiti njegov plan: kažu da je njegov Učitelj živ. Da ga slijedi, sada više ne treba biti samo ubijen, nego i ponovno oživjeti – a to vam čak ni najbolji krvnik pun razumijevanja ne bi bio u sta-nju ponuditi. Može se razumjeti Tomina smetenost. On je nevjeran zato što vjeruje u križ bez slave….

(….) Toma osjeća da se sa slavom, ako je prava, mora dogoditi nešto što je obrnuto od onoga što je u običnu čudu. A u običnu čudu rane iščezavaju. U slavi one trebaju ostati otvorene. Kada ih ne bi više bilo, jasno vidljivih, zaista dubokih, slava bi bila samo optička varka, analgetik, zabava. A, u isto vrijeme, kako da one budu dio slave s tim otvorima koji zauvijek čine vidljivima naše grijehe? Videći ih radije bismo bili satrveni grizodušjem, umjesto da poskakujemo od radosti. Prije bismo se trebali zbog njih bičevati, nego da budemo zbog njih ponosni. Kako dakle da istina slave bude u suglasju s ne manje bitnom istinom križa? Toma nema rješenja. Pa ondje gdje Johann Sebastian Bach pjeva: Isuse, neka moja radost ostane, on snažno viče u sav glas: „Isuse, neka ostanu rane tvoje, a ja neka umrem od srama.“

(…) Da se vama vratio prijatelj koga ste izdali i da vam je stavio pod nos ranu koju ste mu nanijeli ubadajući ga na večer njegova rođendana i, osim toga, još vas pozvao da bez ustezanja uronite svoju ruku u otvor rane sve do probodenoga srca, i da vam je rekao kako je sve to podnio za vas, možete zamisliti, čak da ste najhladnokrvniji, kako biste bili osjetili neizdrživ svrbež u nogama i dali petama vjetra. A Toma ne bježi. Čini se da je taj svadljivi Apostol sličan dobromu razbojniku. Bio je promašio Duha Svetoga, tonuo je u beznađu, borio se rukama i nogama da dospije na vješala, a ipak, evo ga odjednom sigurnijega od ostalih, dotle da će, prema predaji, među prvima poslanim, od svih otići najdalje (a otrčao je ne da pobjegne, nego da povede ljude ravno prema Kristu) – tamo u Perziju, možda u Kinu, u svakom sluča-ju u južnu Indiju gdje je utemeljio sedam Crkava iz-među Kerale i Šri Lanke, prije nego što je imao sreću da ga je jedan „veliki svećenik“ blizu Mylaporea za-davio jer je samo dahom svoje molitve rastopio kumira od najtvrđe kovine.

Koja je pouka svega toga? Da Istini ne smijemo prilaziti igrajući ulogu nekoga koji je vjeran. Da se ne moramo praviti da prianjamo uz vjeru Desetorice. Nije problematična sumnja nego polumjera, polovičnost. Ako sumnjate, sumnjajte temeljito i neka vaša sumnja bude u dobroj vjeri (bilo bi doista kobno sumnjati i pritom previše vjerovati u sebe)…..Budite u tome dekartovac, pođite još dalje i postavite sljedeće pitanje: zbog čega su takve moje sumnje uopće moguće? Zašto nemamo blagost bez pitanja kao naša stoka? Zašto nas zlo toliko sablažnjava? I što možemo učiniti da u toj sablazni ne budemo suučesnici?

No, dobro, konačno priznajmo: ako sumnjamo (a nema sumnje da sumnjamo), to je stoga što naše srce, usuprot nama i nasuprot svemu, traži Istinu: ne bismo u sebi imali tu žeđ za Istinom kada bi nas mogao zadovoljiti kiseliš naših sitnih mišljenja. I ako nam se križ čini apsurdnim do te mjere da nas navodi da se odreknemo radosti, to je stoga što se mi nadamo još većoj radosti, radosti koja je kadra preuzeti i preobraziti sve rane povijesti.

Fabrice Hadjadj | Bitno.net

Gornji tekst je izvadak iz knjige Fabricea Hadjadja “Uskrsnuće – upute za uporabu”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.