Ukazanja Uskrsloga događala su se tijekom četrdeset dana (Dj 1,3). Nakon toga on se povlači u Uzašašću, a anđeli pitaju učenike: Galilejci, što stojite i gledate u nebo? (Dj 1,11). Te su riječi kao odjek Mojsijevih riječi u Ponovljenome zakonu: Ova zapovijed… nije na nebesima da bi rekao: „Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je te nam je objaviti da je vršimo?” (Pnz 30,12). Pa ih anđeli upućuju prema onoj Pedesetnici koja će ih naučiti da Isus nije negdje drugdje nego upravo ovdje, u Duhu Svetome, u Obećanju od Oca, u onome koji je napokon izliven (Dj 2,33).

Kako u tomu kontekstu ne povući paralelu između četrdeset dana ukazanja učenicima i četrdeset dana kušnje u pustinji? Ako se bolje razmisli, to postaje sve jasnije. Ako je otačka predaja povezivala prelazak Crvenoga mora s Kristovim uskrsnućem, dosljedno treba povezati četrdeset dana ukazanja Uskrsloga s četrdeset godina Izraelova lutanja pješčanom pustinjom.

Neki zavide sreći učenika: „Ali oni su ga vidjeli, a mi, mi ga ne vidimo!“ Ali i to vidjeti ga bilo je iskušenje. Bila je napast htjeti ga zadržati i stisnuti se u hipnotičnoj opčinjenosti – zaboravljajući na bližnjega, ne videći više ni pustolovinu življenja ni svemir koji se stvara posebno za nas, skupa s čudom onoga što se događa „dolje na ulici, na plaži, pod nekim drvetom“, onako kako to kaže navedena pjesma, dok je pri svemu tome sunce kao šešir što prelazi s glave na glavu…

Ta je napast posebno istaknuta u primjeru Marije Magdalene i Tome Blizanca. Posljednja lekcija Utjelovljene Riječi bila je u činjenju jednostavnih čina da se tako učenici nauče ne gledati više njega, nego vidjeti sve stvari u njemu i prepoznati njegovu slavu koja izranja svagdje u svakodnevici.

Poslije Uzašašća zemlja i nebo međusobno izmjenjuju svoje prstene, pȕt postaje sudionicom nevidljivih stvarnosti, a Duh ovih vidljivih. Učenici tako mogu dosegnuti onu jednostavnost koju je Martin Buber susreo u tri rabina iz Jidišlanda koje više nema: „Govorili su o uzvišenim, veoma uzvišenim stvarima, ali i o svagdašnjim događajima. Što se tiče stvari veoma uzvišenih, govorili su kao o događajima koji su se mogli dogoditi u njihovu susjedstvu, a o ovozemaljskim događajima govorili su kao da su satkani od nebeskoga prediva. U međuvremenu su šutjeli, ali njihova tišina bila je satkana od njihove obične uzajamne prisutnosti.“

Gornji tekst izvadak je iz knjige Fabricea Hadjadja “Uskrsnuće – upute za uporabu”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.