O korizmi, njezinim blagoslovima i izazovima i plodovima koje nam može donijeti razgovarali smo s isusovcem paterom Tomislavom Rukavinom, duhovnikom SKAC-a.

– Istinski plodonosna korizma predmnijeva ispravno shvaćanje ovog liturgijskog vremena. Kako bi ga najbolje opisali?

Misal korizmeno vrijeme opisuje ovako: to je sjećanje na krštenje, slavljenje pokore i priprava za slavljenje vazmenog otajstva. Jako mi je zanimljiv taj izraz „slavljenje“, on je iznimno važan. Slavljenje dakle, treba obilježavati činjenje pokore i post koji moraju biti ispunjeni radošću. A iz čega dolazi ta radost? Iz sjećanja na krštenje, na to da u njemu postajemo djeca Božja. Otkupljeni smo. Što to znači? Da smo suštinski promijenjeni. Nismo više stvorenja samo ranjena grijehom, nego slika Božja otkupljena po Isusu Kristu, u krštenju za život vječni.
Kada govorimo o uravnoteženosti posta, pokore i djela milosrđa – danas se često postavlja pitanje o tome što ćemo činiti za korizmu, čega ćemo se odreći i tako dalje. To je, međutim, samo jedan elemenat toga. Pokora i post moraju biti usmjereni prema zajednici, oni moraju imati u sebi element crkvenosti.

– Često se događa da kada postimo to završava time da smo još teži za one oko sebe…

Točno. I to govori da u takvom postu nema slavljenja. Ne radimo ga zato što smo svjesni svoga krštenja i otkupljenja za koje se pripravljamo nego zbog nečega drugoga. Ne ljubimo to što činimo zato što to krivo vidimo. Svrha pokore mora biti radost i ispunjenost time što činim, iako sam svjestan da to što činim jest teško.

Evo jednog primjera. Kada vidite nekog sportaša, posebice u individualnim sportovima, kako se igraju na borilištu. Primjerice, Ronaldinho kada igra nogomet. Nije lako 90 minuta trčati po terenu i boriti se protiv ljudi koji su savršeno fizički pripremljeni. To nije lako, to je napor i ti si pod neprestanim pritiskom dati ono najbolje od sebe. Ali, on se čitavo vrijeme igra na tom terenu. Jednom sam vidio dobar komentar na sliku brazilske nogometne reprezentacije. Netko je komentirao: Oni nisu igrali, oni su se igrali. To je presudno. Koristim ovaj primjer kako bih ilustrirao što imam reći.

Radost je uvijek ozbiljna. I kada nam je teško i kada nam nije teško

Dakle, smisao pokore mora biti slavljenje. Nemoguće je biti tužan dok se boriš za nebo, a već sam otkupljen u krštenju i dio kraljevstva nebeskog. Ali, to ne znači da trebamo nijekati da nam je teško u toj pokori.

– Ali, samo ozračje korizme poziva nas na ozbiljnost koju onda neki pogrešno iščitavaju kao sumornost….

Tu postoji jedna zamka. Ona u kojoj upadamo u opasnost da samo u korizmi budemo ozbiljni. Radost je uvijek ozbiljna. I kada nam je teško i kada to nije. Mala djeca se raduju dok se igraju i „divljaju“, ali to je njima jako važna stvar. Probaj prekinuti igru i odvesti ga kući i vidjet ćeš kako će reagirati. Jer njemu je igra važna.

Postoji, nažalost, ozbiljnost koja nije autentična. O tome često govorim. To je ona situacija u kojoj čovjek radi nasilje nad sobom.

Bog je uvijek prisutan. Mi znamo što je ono što je dobro i ono što je loše. Loše je kada smo zajedljivi, kada smo svadljivi, kada pušimo ili previše pijemo…I onda želimo to u korizmi ispraviti i kroz te dane vježbamo se u tome. Sami sebi dijagnosticiramo problem, sami pronalazimo rješenje. Da bi izbjegli tu samodostatnost, važno je sljedeće. Kada promišljamo o onome što želimo ispraviti tijekom korizme i o načinu na koji ćemo to napraviti, važno je biti svjestan kako se osjećamo pri tome. Imamo li u tome trenutku radost krštenika koji ulazi u teškoće radi kraljevstva nebeskoga ili se samo osjećamo loše jer smo natrpali sebi nešto na leđa i ne znamo kako ćemo to nositi? Jesu li moja pokora, post, djela milosrđa i molitva povezani s mojim odnosom s Isusom ili su moja izmišljotina koju sam stvorio?

– To je onaj trenutak koji razlikuje post od dijete?

Tako je. Ne podnosim tu riječ „dijeta“ u ovome kontekstu. Post je molitva tijela, a molitva podrazumijeva ulazak u odnos s Bogom. Ne nađemo li u odricanju nutarnju radost, radimo nešto krivo.

– Kako to konkretno riješiti?

Već sam spomenuo jedan vrlo konkretan kriterij. Ako smo nešto odlučili i objektiviziramo li tu našu odluku, trebamo razlučiti kako se osjećamo povodom toga. Osjećamo li tugu ili sumornost, da upotrijebim tu riječ koju ste koristili, onda znajmo da nešto nije u redu.

To možeš čuti već u načinu na koji pjevamo korizmene pjesme.
„Ja se kajem, Bože mili….“ (pjeva umornim, tužnim glasom, op. a.). Tako da pjeva čovjek koji je kršten i spašen za nebo? O čemu mi pričamo?

Naravno, nije problem u pjesmi koja je prekrasna, nego u duhu, rekao bih bezdušnosti u kojem je pjevamo.
„Ja se kajem, Bože mili…“ (pjeva jasnim i dostojanstvenim glasom, op.a.). Razumijete li o čemu je riječ?

Osjećam li sumornost i težinu, onda ta moja odluka ne dolazi iz odnosa s Bogom jer nema u njoj radosti i oduševljenja. Ali, pri tome treba dobro paziti: oduševljenost ne treba miješati s veseljem. Što je veselje? To vam je kada odem na koncert, ne znam, Mate Bulića i tamo skačem u zrak (smijeh). Veselje je ono zbog čega donosimo odluke na razini ciljeva koji su usko vezani samo uz nas. Netko nam ispriča o nekoj dobroj dijeti zbog koje ćemo smršaviti 15 kilograma i onda mi donosimo odluku za nas. Ako imamo samo takve poticaje koje prati sumornost, onda je to samo od nas, ne od Boga. Tu đavo ima svoje prste. Tamo gdje nema života, nema Boga. Kroz svoje male, sebične pokore liječim nekakve svoje komplekse.

Treba prepoznati ono što je dobro u nama i zaželjeti da to postane jače. Ta želja mora biti slobodna i od sumornosti, ali i od te puke želje za samoostvarenjem. Budimo usmjereni prema onom istinski dobrom u nama

Dakle, kada stojimo pred početkom korizme, moramo dobro paziti gdje se nalazi Bog. Na koji način je prisutan. Što bi on želio da radim u ovoj korizmi? Prvi uvjet za takvo razlučivanje jest molitva. Bilo bi dobro napraviti ozbiljan ispit savjesti. A ispit savjesti nije kopanje po svojim slabostima i grijesima nego stavljanje svoje stvarnosti u nazočnost Boga. Kopanje po grijesima ne pomaže nam u borbi protiv njih.

– Dakle, dobro promisliti o svojim korizmenim odlukama?

Ne toliko promisliti koliko ih pokušati izmoliti. Osluškivati svoje srce. Što je ono što istinski želimo? Prepoznati ono što je dobro u nama i zaželjeti da to postane jače. Ali, pri tome, ta želja mora biti slobodna i od sumornosti, ali i od te puke želje za samoostvarenjem. Budimo usmjereni prema onom istinski dobrom u nama. Tada dotičemo svoje srce, a tu se nalazi i Bog. Koja je to stvar koja treba biti promijenjena u našim životima da bi ti bio bliže istinskom sebi, odnosno čovjeku koji živi s Bogom? Samo unutar Božanske prisutnosti postajemo svjesni koji je to korak. Bog nam daje tu spoznaju, usmjerava nas.

Važno je, međutim, primijetiti da čak i kada bivamo usmjereni na ono što treba biti promijenjeno, još uvijek smo u opasnosti izgubiti plodove toga procesa.

– Kako?

Tako što, kada ulazimo u taj proces, kada činimo ono što smo spoznali kao važno, možemo od te stvari učiniti svoga boga. I tada smo u problemu. Jer ta stvar, taj proces jest tek sredstvo, a ne svrha. Ako tome pristupimo kao sredstvu onda će nam se dogoditi oslobađanja za koja ćemo biti sigurni da nisu lažna, nego autentična. I tako Bog počinje mijenjati srce.

Čovjek, dakle, treba biti u kontaktu sa svojim istinskim ja koje je vrlo nježno, osjetljivo i dobro, taj čovjek koji se morao sakriti zbog svog ovog ludila kojim smo okruženi. Treba u zajedništvu s Isusom razlučiti taj proces koji mu je nužan. Ali, proces ne smije biti nasilje nad sobom nego postepenost koju taj mali i nježni čovjek može pratiti.

Što to znači? Evo opet primjera….

Netko nekome ide pomoći graditi kuću. Recimo – pokrivaju krov. I već je ponoć, ali on i dalje radi i tjera druge da rade. Potom dolazi kući i osjeća se iskorišteno, a tamo je radio nasilje nad sobom. Želi na silu pokazati da je dobar i spreman na pomoć. Ali, ne zna drugačije iskomunicirati svoju osobnost nego tako, boji se drugih načina. I potom natrpa previše na sebe, ne zna kako se s time nositi i još se ljuti što su ljudi nezahvalni. Naravno da ljudi neće to prihvatiti jer instinktivno osjećaju da se tu radi o nekoj prijetvornosti od koje bježe.

– Tu prijetvornost možemo i projicirati na naš odnos s Bogom?

To je klasika. Ljudi poste na kruhu i vodi cijelu korizmu, svi oko njih to znaju i oni se dobro osjećaju jer su izdržali. I što nakon svega imaš od toga? Što se stvarno promijenilo? Ništa, majstore. Uživao si u svojoj samodostatnosti jer si imao dovoljno snažnu volju ustrajati u nečemu što nema veze s tvojim životom. I potom to postignuće služi kao opravdanje za sve ono loše što napraviš kasnije. Jer, eto, barem si 40 dana bio „dobar“. I onda si laskaš s time kada si preostalih 300 dana loš.

– Korizmeno razdoblje je od drevnih vremena Crkve bilo i vrijeme priprave katekumena za krštenje. Ta dimenzija može biti znakovita za sve nas, zar ne?

I danas se katekumeni krste za Uskrs, uglavnom tada. Na uskrsnu noć, kada Krist pobjeđuje smrt, svoga posljednjeg neprijatelja. Što nama krštenima znači ta dimenzija priprave na krštenje? Netko se, dakle, priprema ući u život. Krstiti se i postati sin Božji. Odatle dolazi to slavljenje u korizmi. Ako znaš što stoji iza razdoblja pokore i ako istinski vjeruješ u to, ti ne možeš pasti, ne na dulje vrijeme. Teško ti je, naravno, to se vidi na tebi i to je normalno. Ali, ta teškoća te ne može određivati. Jer tada si usmjeren na sebe. Na samosažaljenje, a samosažaljenje je tek drugi vid oholosti.

– Augustyn Pelanowski piše o tome: Jednako smo tašti i kada sebe uzvisujemo i kada sebe ponižavamo u odnosu na druge…

Tako je. Ponizan čovjek ne sažalijeva sebe. To je nešto drugačije od situacije u kojoj trebamo pomoć i kada je tražimo. Kada tražimo od drugih da nas tješe ili da nam se klanjaju, uvijek smo u središtu svega, utvaramo da smo superiorniji. Nikada ne treba donositi odluke koje su nerazborite. Isus ne traži nerazboritost od nas.

– Spominjali ste postepenost u našim procesima mijenjanja….

Čovjek je biće u kojem se neprekidno događa neki proces čiji ritam treba poštivati. Mislim da je vrlo logično da danas imamo GMO proizvode. To je znak vremena.

– Kako to mislite?

Živimo u vremenu koje traži sve i sada. To je premisa postmodernističkog pogleda na svijet. Zaustavljam sadašnji trenutak i sve mora biti podređeno meni i mojim potrebama, mom zadovoljstvu. Modernizam je bio projekt. Napravit ću ovo i ovo kako bih došao do nekog cilja i sve moram tome projektu podrediti. Postmodernizam, međutim, odustaje od budućnosti i želi sve sada. Prisiljavam stvarnost da se podredi meni. I tako imamo GMO kokoš koja će narasti za mjesec dana, ili krumpir koji će sazreti za mjesec dana. Možemo to napraviti, ali ta kokoš nije kokoš niti je taj krumpir pravi krumpir.

Ako si na pravilan način osvijestio ono što si treba činiti tijekom korizme ti si poput Krista spreman večerati s onim tko će te izdati, doći u Getsemanski vrt, otići na križ i uskrsnuti

Tako može biti s čovjekom u korizmi. Prođeš kroz nju, radio si dobre stvari, ali na koncu si i dalje nesretan. Čovjek je biće procesa, moramo biti strpljivi. Raditi pomalo. Ne možeš odmah početi postiti kao manijak, razumijete? Ne moraš se odmah odreći mesa u svim obrocima, nego postepeno. Učini tijelo svoje saveznikom, a ne odmah otkidati od njega i činiti ga neprijateljem. Dok ne dođeš do toga da pojedeš jedan obrok dnevno, a ne mrziš nikoga zbog tebe. Nisi u situaciji kada ti glad postaje središte tvoga dana.

– Dosta ljudi se i razočara u sebe tijekom korizme. Recimo, ja donesem odluku kako se neću derati na djecu, pa to učinim već do prve korizmene nedjelje. To čovjeka ‘ohladi’ za ideju korizme…

Mi volimo sebi mjeriti, jer nam je tako lakše. I tako opet ja postajem mjerilo svega i opet sam ja u centru. Danas sam se derao na djecu sedam puta, a jučer triput. Nije dobro. U središte svoga dana stavljaš taj imperativ: Ja se ne smijem derati, ja se ne smijem derati. Ja, ja, ja, ja….I gdje je tu korizma kao molitva, kao odnos s Bogom?

Moja nježnost prema djeci mora biti posljedica mog unutarnjeg stanja u koje sam došao dubokim odnosom s Bogom. Ali, pravo pitanje jest zašto si se derao? Ili još bolje – što je ono zbog čega se ne smijem derati na djecu? To je pitanje.

Što me muči? Derem se na djecu jer me neki tip na poslu maltretira. Ništa mu ne govorim, ali zato dođem kući i izderem se na djecu, jer mislim da je tako najlakše jer mi se čini da ću biti najmanje kažnjen. Onaj koji me najviše voli, najlakše oprašta. Umjesto da budem ponizan i tom čovjeku koji me maltretira na poslu kažem da prestane. Jer to je ono što radi ponizan čovjek. Rješava probleme gdje oni zaista i nastaju.

Kako ću ja ući u vazmeno otajstvo ako tu korizmu završim sumoran? A misal lijepo govori: korizma je priprava za slavljenje toga otajstva.

– Na određeni način možemo reći da je tih 40 dana u službi Vazmenog trodnevlja?

Da. I ta priprava mora biti vidljiva u tvojim svakodnevnim činima. Ako si na pravilan način osvijestio ono što si treba činiti tijekom korizme ti si poput Krista spreman večerati s onim tko će te izdati, doći u Getsemanski vrt, otići na križ i uskrsnuti. Suočio si se s nekim problemom u svome životu, ali si se suočio na istinski način i sada si spreman prevladati ga i nadjačati. U otajstvu Posljednje večere se približavaš tom problemu, u otajstvu križa se suočavaš s njim i pobjeđuješ ga u otajstvu Isusova uskrsnuća.

– Dobro, jesmo li svjesni te moći korizme?

Ne znam, to je dobro pitanje. Ali, lijepo kaže Toma Kempenac: Kada bi svake godine iskorijenili samo jednu manu, brzo bi postigli svetost.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Ostale razgovore sa svećenicima o korizmi pročitajte OVDJE.