DUHOVNIK SKAC-A

Svjedočanstvo patera Tomislava Rukavine: Od boksača, streličara i padobranca do isusovca

Pročitajte dirljivo i iskreno svjedočanstvo patera Tomislava Rukavine, isusovačkog redovnika iz Hrvatske pokrajine Družbe Isusove i duhovnika SKAC-a

Odrastao sam u malom ličkom mjestu Sveti Rok. Vjersku tradiciju u mojoj obitelji prekinuo je djed Martin, kojega su zbog niskog rasta zvali Martinčić. On je kao mladić prije drugog svjetskog rata zbog posla doselio u Zagreb gdje je postao komunist. Bio je zaveden ideologijom koju su komunisti iskoristili kako bi u svoje redove privukli siromašne i nepismene ljude, one na rubu društva. Moja baka je bila vjernica, ali udajom za mojega djeda, prestala je prakticirati vjerski život, jer to u ona vremena „nije bilo pametno“. Baka je mojeg oca krstila u tajnosti, ali ga poslije nije mogla odgajati u vjeri. Od mještana sam kasnije saznao da moj djed nije bio opterećen komunističkom ideologijom. Ljudi su mi pričali kako su u njegovoj kući mogli otvoreno raspravljati o političkim temama, pa čak i o zločinima počinjenima od partizanske strane, znajući da ih djed Martin neće prijaviti komunističkim vlastima.

Moj otac Josip nikada nije bio član partije. Radio je na našem seoskom imanju i bio je posvećen svojoj obitelji, također, bio je i u radnom odnosu. U odgoju djece inzistirao je na izgradnji karaktera, koje danas najviše nedostaju vjerničkim obiteljima. Moderni roditelji nažalost griješe kada ne inzistiraju na naravnim vrlinama na koje se kasnije može nadograditi sakrament Svete potvrde. Naime, milost se teško prima na nesređenu narav. U tom slučaju milost bi morala počiniti nasilje, a naš Bog nije nasilan. Uvijek Bog može naći put, ali…

Bez obzira što sam odrastao u ateističkom okruženju, usudio bih se reći – u poganskoj kući, roditelji su uvijek inzistirali na moralnim vrijednostima. Govorili su da ne smijem krasti. Tražili su da se ujutro rano dižem, slušam majčine naredbe, da se borim, radim, ne lažem i ne cinkam. Uvijek su strogo kažnjavali neposluh i poticali vrline. Od svojih predaka su ipak baštinili kršćanski odgoj i duboko u sebi shvaćali kako je on jedini ispravan. Moj tata je psovao Boga, ali kada je mene čuo da izgovaram psovke, odmah sam dobio batina. Vjerujem da je on bio previše slab da nam bude primjer, pa nas je odgajao stegom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jedno od mojih prvih sjećanja iz djetinjstva bio je put s ocem u Zadar. Tada sam mogao imati oko pet ili šest godina. Ono što se tamo dogodilo opravdava moju teoriju kako se duhovno znanje dobije začećem. Čovjek ga tek kasnije osvijesti, pa postaje uvjeren da ga je dobio u tom trenutku kada ga je postao svjestan. Prolazili smo zadarskom rivom i zastali smo ispred crkve sv. Donata. Zamolio sam oca da uđemo nakratko unutra jer sam htio vidjeti unutrašnjost stare crkve. Nešto me je privlačilo u crkvu. Tata je odgovorio da nemamo vremena. „Ako nas netko vidi da ulazimo u crkvu, mogli bismo imati ozbiljnih problema“, bio je iskren.

Neposredno prije početka Domovinskog rata, kada sam imao desetak godina, našu župu preuzeo je jedan splitski fratar, fra Ivan Savić, koji se je zainteresirao za našu obiteljsku situaciju. Predložio je tatinom vjenčanom kumu da nas posjete. Došli su do naše kuće. Fratar je ocu predložio da krsti djecu. Tata se složio. Nedugo nakon toga otac nas je poredao u vrstu, a svećenik je nešto izmolio i polio nas po glavi. Kasnije smo pojeli janje, jednu polovicu na lešo, a drugu smo ispekli. Nakon krštenja nastavio sam stari život, potpuno nesvjestan da sam postao dijete Božje. Ipak, oduševljen fratrom, počeo sam ići na vjeronauk koji sam pohađao relativno kratko jer je ubrzo počeo Domovinski rat.

Najprije su se pojavile barikade, ljudi su se počeli svađati, a onda i pucati jedni u druge. Naše selo palo je 1991. godine. Nakon toga smo završili u izbjeglištvu, najprije u jednom zagorskom selu blizu slovenske granice, zatim u Sloveniji godinu dana, a zatim u Gradu mladih u zagrebačkoj Dubravi. Tamo smo živjeli u bungalovima. Svaka obitelj je imala jednu sobu. U drugim sobama stanovale su izbjeglice iz Vukovara i Bosanske Posavine, uglavnom pobožni ljudi koji su redovito išli na misu u obližnju župu Granešinu. Ja sam im svojim ponašanjem bio odbojan. Galamio sam, psovao, nisam išao u crkvu i molio, nego sam konstantno pričao gluposti. Bio sam drukčiji od ostalih. Navikao na ličku čvrstoću, imao sam ozbiljnih problema s prihvaćanjem drugog mentaliteta. Čudio sam se muškarcu koji se lijepo odjenuo, uredio se. „Jesi li ti normalan? Jesi ti zdrav“, pitao sam se. Zgražao sam se nad muškarcima koji bi se požalili da im je hladno. Vjerovao sam da je to znak slabosti, a muškarac nikako ne smije biti slab. Zbog toga sam odbijao nositi jaknu. Tijekom zime, na temperaturi od minus deset, u školu sam hodao u majici kratkih rukava. Htio sam biti jak, bolji od svih ostalih, kako bih se mogao oduprijeti svakom neprijatelju. Vodila me je želja za gospodstvom nad svijetom. Bio sam u svojevrsnoj idolatriji. Kasnije sam shvatio kako sam dolaskom u Zagreb doživio jedan kulturološki šok. Najteže sam prihvatio činjenicu da sam došao među ljude koji slobodno izražavaju svoje osjećaje. Oni su bili tužni, povrijeđeni, i sjetni. Ponekad su se zagrlili, radovali se i slavili rođendane. Moj svijet je bio jednostavan, crn ili bijel, a oni su živjeli u nijansama. U mojemu svijetu su jedini dopušteni osjećaju bili ljutnja i bijes. Zbog toga sam počeo ratovati s okolinom. Stalno sam se svađao, tukao i vikao. Borio sam se za neku svoju pravdu i branio svoju ludost. Došao sam iz mentaliteta u kojem sam naučio da se uvijek moram obraniti, po mogućnosti šakama.

U Gradu mladih nisam imao nikakav društveni život. Premda smo živjeli okruženi prirodom, na mjestu gdje su ostali dečki igrali nogomet i stolni tenis, ja sam ih uporno izbjegavao. Htio sam biti sam. Budući da dečkima nisam dao priliku da mi se približe, oni su me donekle marginalizirali. Ja njih jednostavno nisam razumio, družio bih se s njima, ali sam ja uvijek bio netko drugi. U iskreni kontakt s njima došao sam jedino kada bih se s nekime potukao. Slobodno vrijeme najčešće sam provodio trenirajući boks. Ovaj sport sam doživljavao kao projekt koji će me učiniti dovoljno snažnim za odgovor na bilo koju opasnost. Ostatak slobodnog vremena posvetio sam luku i strijeli, hobiju koji sam otkrio još prije rata, dok smo živjeli u Svetom Roku. Jednoga dana u posjetila su nas dva mladića, inače prijatelji mojeg brata. U dvorištu su razapeli lukove i ispalili dvije strijele. Bio sam fasciniran letom strijele. Mnogo godina kasnije, kada sam kao redovnik studirao u Rimu, moj duhovnik mi je posvijestio kako sam ustvari bio oduševljen iskustvom slobode. U streličarstvu me je oduvijek privlačio taj let, a ne cilj, odnosno meta. Možda sam već tada bio svjestan kako cilj predstavlja natjecanje, imperativ pobjede, dok let strijele simbolizira kretanje i slobodu.

Patera Rukavinu je snimio Saša Ćetković

Jedne nedjelje, kada sam imao 13 godina, izašao sam u prirodu i izgubio strijelu. Dok sam je tražio primijetio sam obitelj koja se vraćala s mise. „Pa ja još uopće nisam vidio tu crkvu. Može me biti sram“, pomislio sam. Shvatio sam da u Zagrebu živim već dulje od dvije godine, a još niti jednom nisam zašao u crkvu koja mi je izvana djelovala impresivnom. Sljedeće nedjelje otišao sam na misu, i to zbog estetike i mišljenja drugih ljudi, upravo zbog onoga čemu sam se protivio čitav život. Bio sam toliko oduševljen malom gotičkom crkvom da sam se poželio u nju ponovno vratiti. U crkvi sam se osjećao ugodno. U njoj su nestali svi moji konflikti s izvanjskim svijetom. Oni bi se vratili onoga trenutka kada bih izašao uz crkve. U crkvi sam drugima pružao mir s tobom, a vani sam izbjegavao bilo kakav istinski kontakt s ljudima. Ubrzo sam počeo odlaziti na svibanjske pobožnosti. Svaku večer sam s bakama molio krunicu. Drugi dečki su mi se smijali. Počelo se događati nešto neobično. Sljedeće godine sam primio prvu pričest, a nakon toga i sakrament Svete potvrde.

Neposredno pred upis u srednju školu, prvi puta sam pomislio kako bih volio biti svećenik. Povjerio sam se jednom prijatelju Janjevcu. On mi je rekao kako na Šalati postoji nekakva gimnazija u kojoj se školuju svećenici. Sljedećeg dana popeo sam se na Šalatu. Ugledao sam ogroman kompleks, koji me je podsjetio na vojarnu i zaključio: „Tu ja ne idem“. Osim toga, znao sam da sa svojim ocjenama, dvojkama i trojkama, ne mogu upisati gimnaziju. Nakon toga sam prestao razmišljati o zvanju i upisao sam Drvodjeljsku školu.

U srednjoj školi sam nastavio uobičajenim načinom života. Preselio sam se u jedan učenički dom gdje sam se vrlo brzo potukao jer sam već na početku htio postići status, odnosno pokazati ostalima kako nije pametno sa mnom ulaziti u sukob. Unatoč svojem rabijatnom ponašanju, ponekad sam razmišljao o zvanju koje je očito bilo prisutno u meni. To nije bio intenzivan osjećaj, poput lude zaljubljenosti, nego nježna prisutnost koja me nije nimalo uznemiravala. Tijekom srednje škole trenirao sam taekwondo i jiu jitsu, borilačke sportove, koji su također predstavljali nastavak iluzije, moju ideju kako se isključivo silom mogu nametnuti ostalima.

Nakon mature zaposlio sam se kao stolar u jednoj radioni koja je proizvodila vrhunski namještaj za bogatu klijentelu. Tamo sam proveo sljedećih šest i pol godina. Tada sam se počeo baviti padobranstvom, sportom u koji me je privukao let, onaj osjećaj slobode koji sam tražio i u streličarstvu. Odlazio sam na poduke i obavio liječnički pregled. Prvi puta sam skočio iznad Ivanićgrada. Stajao sam na vratima starog ruskog aviona i čekao znak za start. Skok je trajao tri do četiri minute. Letio sam zrakom i promatrao vidno polje koje je, kako sam se približavao zemlji, postajalo sve uže. Onda se otvorio padobran i pravilno se spustio na zemlju. U padobranstvu sam prepoznao jednu poruku iz Evanđelja. Naime, kako bi pad bio pravilan, padobranac mora svoje tijelo dovesti u potpunu simetriju. Ukoliko tijelo nije simetrično, padobranac će se početi vrtjeti. Svaki čovjek u strahu reagira isto – instinktivno se zgrči, što je u padobranstvu najgora opcija. U takvom položaju padobran se neće kako treba otvoriti i padobranac neće pravilno pasti na zemlju. Za let je potrebna vjera, a strah nas baca u ponor.

Na posljednji skok krenuo sam sa sportskog aerodroma u Medulinu. Najprije sam jednom uspješno skočio. Onda je uslijedio drugi skok. Bio sam potpuno hladan, kao da idem na janjetinu, što u padobranstvu predstavlja jako opasno stanje. Skočio sam iz aviona. Tijekom leta sam odradio sve što je instruktor tražio. Padobran se pravilno otvorio. Međutim, prilikom doskoka na zemlju, stopalom sam pogodio kamen. Slomio sam dvije kosti, uključujući i nožni zglob. Uslijedile su dvije operacije, prva u Rijeci, a druga u zagrebačkoj Klinici za traumatologiju. Sjećam se jedne situacije kada je specijalizant vadio vijke iz noge. Bio sam pod lokalnom anestezijom, potpuno svjestan što se događa. Liječnik je bio neiskusan, jako se dugo mučio, bezuspješno je kopao i tražio vijke. Ova agonija je trajala vječno. U jednom trenutku sam se poželio izderati: „Ajde pusti mene. Ja sam se barem navadio šarafa“. Međutim, ostao sam tih. Anestezija je počela popuštati, ali liječnik je, srećom, završio posao na vrijeme, prije nego što je bol postala nepodnošljiva.

Tijekom rehabilitacije, ponovno sam imao dovoljno vremena za promišljanje o svećeničkom zvanju. Tada sam imao 25 godina. Bio sam svjestan kako bih trebao kupiti zemljište i početi graditi vlastitu kuću. Zaključio sam da više ne bih trebao razmišljati o svećenstvu, prestar sam. Upravo tih dana javio mi se jedan prijatelj koji je tada bio isusovački novak. Pozvao me je da ga obiđem na Jordanovcu. Njemu sam iskreno povjerio svoju želju. Prijatelj mi je na rastanku posudio film „Misija“ i dvije knjige „Naš isusovački život“ i „Razgovor sa svecem“. Film tada nisam pogledao, nego nekoliko godina kasnije, ali sam počeo čitati knjige, što je za mene, osobu koja je do tada pročitala možda tri lektire, predstavljao ozbiljan napor.

Čitao sam sve, od konstitucija Reda do životopisa svetog Ignacija Loyole. U njemu sam se prepoznao. Sveti Ignacije se, poput mene, tukao, uvijek morao biti najjači, zanimalo ga je oružje, bio je ratnik i neprestano se dokazivao pred drugima. Nije mi bilo jasno kako je jedan takav čovjek mogao osnovati redovničku zajednicu. Čitajući knjigu prisjetio sam se crkve sv. Donata, prizora onih ljudi iz Grada mladih kako se vraćaju s mise, svojih odlazaka na svibanjske pobožnosti. Odjednom sam shvatio da je sve to povezano. Sve je to bilo dio mojeg stanja, odnosno duhovnog zvanja. Ono je čitav život bilo prisutno u meni, ali je nježno čekalo odgovor, moj odaziv.  U jednom dijelu knjige piše kako je sveti Ignacije imao slomljeno koljeno. I to je bilo to. Znao sam da želim slijediti upravo toga čovjeka, koji je poput mene bio nemoćan, a pričao je o zadovoljstvu i ispunjenju. U tom trenutku sam osjetio istinsku slobodu, onaj osjećaj koji sam tražio u streličarstvu i padobranstvu. Tada sam prvi puta poletio iznad svih svojih strahova, bijesa i mržnje. Ta sloboda je bila toliko intenzivna i snažna, da sam odlučio pristupiti redu . Znao sam da želim biti svećenik, isusovac. Želio sam TO o čemu sam čitao.

Onom bogoslovu obećao sam da ću knjige, kada ih jednom pročitam, vratiti pateru Ivanu Antunoviću. Na Jordanovac sam došao na štakama. Dočekao me je simpatičan svećenik kojemu sam rekao svoju želju. On mi je organizirao susret s paterom Miroslavom Čadekom koji je bio zadužen za zvanja. Pater Čadek mi je prišao vrlo oprezno, gotovo se ušuljao u moju kuću. Ukratko me je upoznao s isusovačkom formacijom. Naglasio je da ona podrazumijeva dugogodišnje studiranje. Upozorio me je da prije ulaska u novicijat moram završiti četvrti razred srednje škole, koji sam, srećom, upisao nekoliko godina prije, pa sam ga relativno brzo završio. Vratio sam se knjigama, polagao ispite u školi i istovremeno radio u stolarskoj radionici. Na poslu sam često razmišljao o isusovcima. Promišljao sam o životu u samostanu, o zavjetima koje ću jednom dati, o siromaštvu, poslušnosti i čistoći. Redovnički život je djelovao lijep i privlačan, ali istovremeno i jako zahtjevan.

Svojoj obitelji sam rekao da ću dati otkaz kako bih postao svećenik. Oni su bili iznenađeni. Moji roditelji su me doživljavali sposobnim i od mene su imali velika očekivanja koja nisu imala nikakve veze sa samostanskim životom. Nije im bilo jasno zbog čega se sada kada imam dobar posao planiram zatvoriti u samostan. Međutim, nisu me pokušali razuvjeriti jer su znali da to nema smisla. Jednom je tata nazvao u novicijat. Javio se brat svećenik. „I kakav se pokazao“, pitao je otac. Kada sam ja preuzeo slušalicu, otac je nastavio: „Sad si zapliva, nema nazad.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Isusovačka formacija traje 15 do 20 godina. Prve dvije godine proveo sam u novicijatu, gdje sam se prvi puta susreo sa strogim dnevnim rasporedom, koji uključuje molitve, učenje i meditaciju. Uvijek sam se trudio biti maksimalno discipliniran. Za vrijeme jedne meditacije osjetio sam svrbež u glavi koji je vremenom je postao nesnosan. Imao sam osjećaj kao da mi netko ubada iglu u glavu. Međutim, odlučio sam da se neću niti pomaknuti. Sjedio sam kao zakopan. Teškom mukom sam uspio ostati nepokretan. Sada znam kako sam bio u potpunom neznanju, ustvari sam radio nasilje nad sobom, vjerujući da će meditacija propasti ako se jednom počešem.

Najviše sam se mučio s učenjem. Bio sam osoba koja je stolarski zanat završila sa slabom trojkom, a odjednom sam morao učiti filozofiju. Dao sam sve od sebe. Uporno sam učio i pokušavao shvatiti duboke filozofske misli. Redovito sam izlazio na ispite i uglavnom sam ih polagao iz prvog pokušaja, ali bilo je i neuspjelih pokušaja. Moj odgojitelj, odnosno magistar, pokazao je veliko razumijevanje za moj karakter. U novicijatu sam se polako počeo mijenjati. Za početak sam pristao igrati nogomet s braćom. U igri sam uvijek dao sve od sebe. Pritom nisam razmišljao kako bih svojim agresivnom ličkom tehnikom mogao nekoga ozlijediti. U jednom trenutku ugledao sam jednog bogoslova kako se drži za nogu i žali na ozljedu. Tada sam poludio. „Što je ovo? Ljudi od trideset godina placu kao mala djeca“, viknuo sam. Dok sam, tako, u bijesu udarao po švedskim ljestvama, svi bogoslovi su se razmaknuli, vjerojatno od straha. Magistar mi je pažljivo pristupio i zamolio da se smirim. Kasnije mi je u ljubavi pokušao ilustrirati moj karakter, kojega ja očito nisam bio svjestan. Nakon studija filozofije, upisao sam studij teologije u Rimu, a 2017. godine sam zaređen za svećenika.

Vjernici često svjedoče kako ih Bog promijenio, odnosno radikalno preobrazio njihove karaktere. Ja vjerujem kako je mene ustvari vratio u normalu. Prije sam bio osoba koja je u svakoj situaciji, često i vrlo agresivno, branila svoje iluzorne vrijednosti. Onda mi je Bog pomogao da postanem čovjek koji se ne zgraža nad emocijama i raduje se tuđem rođendanu. U životu nikada nisam primjećivao djecu. „Dijete kao dijete“, uvijek sam govorio. Sve do jednog boravka u Africi. Bila je sparna ljetna večer. U našem društvu pojavila se mlada žena iz Ugande. U rukama je donijela četveromjesečnu bebu i spustila dijete u moje krilo. Sljedećih nekoliko sekundi ukipljeno sam držao bebu u rukama, da nešto ne pukne na djetetu, znao sam da ima neko pravilo kako se bebe drže ali nisam znao što. Mali je ubrzo počeo plakati, što sam doživio kao spas, jer sam ga mogao vratiti majci. Ista situacija ponovila se i drugoga dana. Sljedeći put dječak je zaspao na mojim rukama. Kada se žena četvrti put pojavila u kampu, mali se, ugledavši me, nasmijao. Upravo sam u tom trenutku shvatio koliko sam promijenjen. Stvarno mi je bilo drago što se mali smije.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Foto: Saša Ćetković

Tekst je originalno objavljen u časopisu Glasnik Srca Isusova i Marijina.

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 30. listopada 2018.

Možda vam se svidi