RAZGOVOR: VLČ. ODILON SINGBO, SVEUČILIŠNI KAPELAN

Korizma je vrijeme kada je dobro plakati zbog svojih grijeha – ali potom slijedi radost jer su nam oprošteni

Ako se odričemo tek radi odricanja, onda je bolje da to i ne činimo. Odricanje na tjelesnom planu mora nas voditi na nešto dublje – duhovna odricanja od grijeha koje činimo. Odricanje od ogovaranja, od podmetanja, nepotrebnih riječi, psovki koje su, nažalost, tako prisutne u našem životu. Odreći se cigarete a ne odreći se grijeha nema nikakvog smisla

odilon singbo o korizmi

Foto: Saša Ćetković

Katolički svećenik Odilon Singbo, rođen u afričkoj državi Benin, boravi u Hrvatskoj od sredine 2000-ih. Kod nas je proveo jedan dio svećeničke formacije, a danas je svećenik Zagrebačke nadbiskupije, odnedavno u službi sveučilišnog kapelana na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

Razgovarali smo s njim o smislu i cilju korizmenog vremena, duhovnim izazovima, ali i mogućnostima koje ono stavlja pred nas. Vlč. Singbo je autor knjige korizmenih meditacija “Oluja će proći” u izdanju Kršćanske sadašnjosti kojima je nastojao ući u otajstvo ovog posebnog vremena u crkvenoj godini i prenijeti njegov blagoslov čitateljima.

– Svi oni koji nastoje razumjeti korizmu i način na koji djeluje u našim životima, kao da se slažu u jednome: ona je određena napetošću koja nastaje između pokorničkog duha koji je obilježava i radosti Uskrsa kamo nas usmjerava. Slažete se?

I u tome jest ljepota korizmenog vremena. Pri čemu čovjek treba biti oprezan da ne upadne u jednu od krajnosti. Primjerice, da doživi korizmeno vrijeme isključivo kao vrijeme žalosti i velike tuge. Liturgijski, to jest vrijeme koje nas vraća na nas same i na ono što je Gospodin Isus svojom mukom i žrtvom učinio za nas. To ne znači da to vrijeme mora aktualizirati tu žalost, obilježiti je u doslovnom smislu. Jednostavno, to je dinamika liturgijskog vremena koja sadrži i advent kao vrijeme radosnog iščekivanja i korizmu kao vrijeme kada osvješćujemo kako smo otkupljeni dragocjenom žrtvom. I ta žrtva je za tebe, baš tebe kao konkretnog pojedinca. Ne za neku bezličnu masu, nego za mene Odilona, tebe Gorana… I ovo je vrijeme kada te žrtve postajemo svjesniji. I zato je korizma obilježena i pokorničkim raspoloženjem, pozivom na obraćenje, na pravo vrednovanje dara koji mi je dan. Također, pozvan sam da u svjetlu te žrtve prepoznam sve ono što nije u skladu s njom i to ispravim. Pozvan sam na pročišćenje u svjetlu vazmenog otajstva.

S druge strane, to je vrijeme prožeto radošću. Zato što znam da svaki problem koji možda danas živim nije kraj. Nije znak promašaja ili neuspjeha nego put koji vodi prema uskrsnuću. Lijepo se kaže – nema Uskrsa bez Velikog petka i obratno. Živim u toj nadi usmjerenoj na Uskrs i živim pročišćavajući sebe.

– To stvara tu cjelinu korizme…

Ta žalost i radost se prožimaju. Čovjek je pozvan nositi svijest o obje dimenzije svoga života. Naposljetku, znamo dobro kako je svaki život satkan od radosnih i žalosnih trenutaka. Samo u jednom danu čovjek prolazi kroz razne emocije – od suza do radosti. Ponekad je dobro plakati, doslovno plakati, zbog svojih grijeha. Taj plač može biti snažan vanjski izraz našega kajanja. Ali, odmah nakon toga slijedi radost jer znam da mi je oprošteno.

– Imam prijatelja koji mi se redovito žali kako mu Božić puno znači u duhovnom životu, kao blagdan obilježen tim posebnim ugođajem, ali da mu Uskrs i korizma uvijek nekako “promaknu”…

To nije problem samo vašeg prijatelja nego većine nas. Božić je pun radosti, ali i, da se tako izrazim, „čarolija“ i raznih ponuda. Pa i onih koji su povezani s konzumerizmom. Dakle, sadržaja koji su ponekad takovi da vjernika mogu ostaviti na duhovnoj površini, na izvanjskom.

Korizma u određenom smislu vraća čovjeka na izvorište, na njega samoga. Na spoznaju kako je Božić u određenom smislu blagdan radosti i izvanjskog mira, dok su Uskrs i korizma usmjereni na  – unutarnji mir. Vrijeme unutarnjeg pomirenja sa samim sobom, pogleda na vlastitu nutrinu. Naravno, taj pogled prema unutra ne niječe sve ono što se zbiva oko nas. Upravo suprotno – on nas priprema da to što se oko nas zbiva bolje prihvaćamo i s tim se suočimo. Promatramo li liturgijska čitanja kroz korizmeno vrijeme vidimo kako nas Isus poziva da „uđemo u sebe“ kroz molitvu, ali i kroz djela milosrđa. Molitva u kojoj se susrećem s Bogom i dobra djela koja me vode prema drugome. To je ta dinamika kršćanskog života – doći na izvor svome Bogu da bismo dobili nešto s čime ćemo pomoći izgradnji drugoga.

– Gdje su u svemu tome post i odricanje? Jesmo li dovoljno svjesni pravih vrijednosti na koje nas moraju usmjeriti?

Odricanje i post puno se puta spominju u Svetom pismu, pogotovo u Starom zavjetu. Bog poziva na post kako bi narod kroz njega upoznao sebe i svoj poziv. U svakom trenutku moguće je zanemariti taj poziv jer smo zaslijepljeni onim materijalnim što nas okružuje i ponekad guši. Čovjeku je potrebno da se i usred obilja malo makne i pogled usmjeri na ono što je izvorno, čisto i dobro. I u tome nam pomaže ovo korizmeno vrijeme.

Odricanje kao nešto što nas usmjerava na bolne točke naše tjelesnosti pomaže nam razviti suosjećanje s onima kojima je život neka vrsta trajne korizme – koji jednostavno oskudijevaju.

Nadalje, post mi pomaže doživjeti određeno čišćenje. Pokazuje mi da mogu bez ovoga ili onoga u svom životu. Tada shvatim kako pojedini sadržaji u mom životu predstavljaju veliku prepreku u duhovnom rastu, u spoznaji samoga sebe i življenja za druge.

Ako se odričemo tek radi odricanja, onda je bolje da to i ne činimo. Odricanje na tjelesnom i materijalnom planu mora nas voditi na nešto dublje – odricanje na duhovnom planu od grijeha koje činimo. Odricanje od ogovaranja, od podmetanja, nepotrebnih riječi, psovki koje su, nažalost, tako prisutne u našem životu. Odreći se cigarete a ne odreći se grijeha nema nikakvog smisla. Bolje je truditi se oko grijeha koji otežava moj duhovni život nego mučiti se s odricanjem od slatkoga koje u duhovnom smislu može biti potpuno bez značenja. Što mi znači da ću se odreći cigareta ako ću odmah nakon Uskrsa početi dimiti poput lokomotive?

Poziv na post i odricanje, dakle, duhovno su pitanje i moraju prema duhovnom biti usmjereni.

– Koje biste praktične savjete uputili onima koji žele dobro proživjeti korizmu?

Ono što je dobro u Crkvi u Hrvatskoj jest da skoro svaka župa nastoji kroz Božju riječ približiti ljudima smisao korizmenog vremena. Postoji puno sadržaja na internetu, uključujući razne aplikacije, koje mogu pomoći vjernicima da žive u ritmu korizme i pratiti i razmatrati liturgijska čitanja.

Ako imam neki savjet, onda je to – držati se liturgijskih čitanja i razmatrati ih. To je jako važno. Tada će ta korizma postati doista posebno vrijeme. Pa čak i oni koji su to već radili, mogu postati svjesni neke dimenzije teksta koje prije nisu bili svjesni. Moliti s tekstovima, uzeti evanđelje dana, razmatrati nad njim i potom donijeti neke konkretne odluke: što ću učiniti taj dan za drugoga, za sebe i za svoj odnos prema Bogu.

Naravno, jako je važno sudjelovati u pobožnostima Križnog puta, barem jednom tjedno. To čovjeku pomaže sabrati se, ići onim putom kojim je išao Krist. Proživjeti to vrijeme kao prigodu za osobni susret s Bogom. Ono što su zornice za adventsko vrijeme, to su razmatranje Božje riječi i Križni put za korizmu.

– Pročitao sam ovih dana savjet za korizmu: Nađi dobru duhovnu literaturu koja će te pratiti kroz korizmeno vrijeme!

Mislim da je to jako dobar savjet. Često se događa da osoba na početku korizme proživljava neki duhovni žar, a potom on pomalo padne. Ako osoba može pronaći neku odgovarajuću knjigu koju će čitati kroz cijelo vrijeme korizme, pa ako treba i nešto sporije – to bi već bilo puno. Postoji dosta knjiga koje nude razmatranja nad čitanjima evanđelja i one mogu biti od velike pomoći.

Naravno, ja neću reklamirati ovdje svoju knjigu (smijeh). Ima i boljih koje nude razna razmatranja i pomoć u duhovnom vodstvu kroz korizmu. Ali, napomenut ću da ćemo na Facebook stranicama Hrvatskog katoličkog sveučilišta također imati razmatranja svaki dan uz konkretne odluke koje naši studenti, a i drugi, mogu pratiti svaki dan.

– Je li korizma u Africi nešto drugačija nego ovdje, imamo li u vidu kulturološke razlike koje mogu proizvesti i one duhovne?

Ne bih rekao kako korizma u Africi ima neke specifičnosti. Nažalost, narod je još dobrim dijelom nepismen. Tako da je u razmatranju Svetog pisma dosta oslonjen na svećenike. Ali, zanimljivo je kako afrički narod sudjeluje u Križnome putu gdje ta pobožnost donosi sa sobom jak izraz pokorničkog duha. To je povezano s afričkim shvaćanjem smrti, afričkom kulturom koja ima poseban odnos prema smrti kao jednom misteriju koji je snažno nazočan u njihovu životu i prožima se s njim.

Postoji jedna afrička pjesma koja govori „da je smrt nešto tako loše, onda bi se svi mrtvi vratili natrag“. Govorimo o pristupu smrti koji je prihvaća kao realnost, ali je istodobno prožet nadom, ne promatra je kao nekakav odlazak u ništavilo. Nego kao odlazak u Očev dom. Kada Afrikanci obavljaju pobožnost Križnog puta onda to rade jako intenzivno, s puno emocija. Možete vidjeti ljude koji idu za križom i plaču jako i iskreno. Međutim, u svemu tome je snažno prisutna nada i vjera u pobjedu nad smrću. Križni put u Africi za mene je jaka evanđeoska poruka.

– Što za vaš osobni duhovni put znači korizma?

Ona je za mene dragocjeno vrijeme osobne duhovne obnove. Ona primorava čovjeka da se bavi sobom. Govorim o bavljenju sobom u pozitivnom smislu, ne sebičnom. Za mene je ona uvijek bila razdoblje mira koje me vraća na izvorište moga života i usmjerava prema njegovu konačnom cilju. Spoznaju da sam kao čovjek koji je na ovoj zemlji u prolazu i koji treba to vrijeme provedeno ovdje učiniti korisnim i ugodnim ljudima oko sebe. Da svaki moj čin kao izvor ima Boga. Ne mene samoga, nego Boga koji mi daje snagu i mogućnost.

Za mene je korizmeno vrijeme od posebna značaja i nisam pisao knjigu o njemu bez razloga. To vrijeme može biti i burno, može unijeti nemir kao posljedicu susreta sa samim sobom. Ali, to je onaj sveti nemir koji nas tjera na obraćenje i promjenu života koji živimo. Da naučimo pravilno relativizirati neke stvari koje nam se čine važnima. Da shvatimo i kažemo: Ne, ovo nije najvažnije u mom životu. Važne su neke druge stvari. One stvari koje otkrijemo u molitvi, u razmatranju Božje riječi, u odricanju koje nam pomaže shvatiti što je ono doista najvažnije.

Razgovarao Goran Andrijanić | Bitno.net

Objavljeno: 1. ožujka 2017.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi