Svetom Norbertu pripisuje se izreka: “O svećeniče, tko si ti? Nisi po sebi, jer si ništa. Nisi za sebe, jer si posrednik za ljude. Ne pripadaš sebi, jer si zaručnik Crkve. Nisi svoj, jer si službenik sviju. Ti nisi ti, jer ti si Bog. Što li si dakle? Ništa, i sve.” Ovim riječima dobro se iskazuje otajstvo svećeništva. Od svećenika se zahtijeva da poznaje siromašne i bogate, bolesne i zdrave, da bude blizak osobama koje pripadaju plemstvu i osobama skromna društvenog podrijetla. Od njega se traži da zna voditi, poučavati, posvećivati. Od njega očekuju savjete zaručnici, voditelji poduzeća, da bude pun sućuti za one koji trpe i da svakodnevno uzlazi na Oltar ponoviti kalvarijsku Žrtvu. Od svećenika se očekuje da zna kako se ponašati u kući Božjoj – hoću reći Crkvi Boga živoga – “stupu i uporištu istine” (1 Tim 3, 15; Ivan 17, 37). Svećenik, ni za što na svijetu, ne smije prešutjeti istinu. Poput Isusa on mora reći: “Ja sam se zato rodio i došao na svijet da posvjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas” (Iv 18, 37). Mnogi danas traže od Crkve da, u ime društvenog mira i sklada, šuti o istinama kršćanske vjere u javnom nastupanju. Istodobno, taj se mir koristi za opravdavanje grješnog nerada i šutnje pastira pred onima koji dovode u pitanje samo crkveno jedinstvo i iskrivljuju njezino naučavanje. U enciklici Caritas in veritate Benedikta XVI. čitamo: “Ljubav u istini [Caritas in veritate], koju je Isus Krist posvjedočio svojim zemaljskim životom, a nadasve svojom smrću i uskrsnućem, glavna je pokretačka snaga istinskoga razvoja svake osobe i svekolikoga ljudskog roda. […] Zbog toga je potrebno povezati ljubav s istinom ne samo u smjeru koji je Pavao označio kao ‘istinovanje u ljubavi’ (veritas in caritate, Ef 4, 15) nego i u povratnom i dopunbenom smjeru kao ‘ljubav u istini’ (caritas in veritate). Istinu valja tražiti, pronalaziti i izražavati u ‘ekonomiji’ ljubavi, no isto tako i ljubav valja razumijevati, potvrđivati i vježbati u svjetlu istine.”

Istina ide ispred svega. Jer ako je mir djelo milosrđa i ljubavi, može li tu biti pravog mira ako je zanijekana istina? Čini mi se da bismo morali bez oklijevanja prihvatiti ono što je napisao Blaise Pascal:

“Onako kako je miru u državama samo cilj očuvati u sigurnosti dobra naroda, tako je miru u Crkvi cilj očuvati u sigurnosti istinu koja je njezino dobro i riznica gdje joj je srce. Pa kako bi bilo protivno cilju mira puštanje tuđincima ulazak u Državu da je opljačkaju, a da im se ne odupre, u strahu da će narušiti spokojnost (budući da je mir pravedan i koristan jedino ako osigurava dobro, on postaje nepravedan i pogibeljan kad pušta da se ono gubi, a rat koji ga može obraniti postaje i pravedan i nužan), isto tako, u Crkvi, kada istinu povrjeđuju neprijatelji vjere, kada ju se nastoji iščupati iz srca vjernika da u njima zavlada zabluda, tada ostati u miru – bi li to bilo služenje Crkvi ili njezina izdaja? Brani li se ona tako ili ruši? Nije li jasno da onako kako je zločin remetiti mir ondje gdje vlada istina, da je također zločin ostati u miru dok se razara istina? Ima dakle vrijeme kada je mir pravedan i drugo vrijeme kada je nepravedan. Pisano je da ima vrijeme mira i vrijeme rata i na dobrobit je istine koja ih razlučuje. No ne postoji vrijeme istine i vrijeme zablude, pa je pisano, protivno tomu, da Božja istina ostaje dovijeka. Iz toga razloga Isus Krist, koji reče da je došao donijeti mir, reče također da je došao donijeti rat: ali on ne kaže da je došao donijeti i istinu i laž. Istina je dakle prvo pravilo i posljednji cilj stvari.”

Da, od svećenika se očekuje biti graditeljem mira, čovjekom Božjim i, prema tome, svjedokom istine.

Gornji tekst je ulomak iz knjige kardinala Roberta Saraha, Za vječnost. Razmatranja o liku svećenika, u izdanju Kršćanske sadašnjosti.