ZNANSTVENO NEOBJAŠNJIV FENOMEN

Neraspadnuta tijela svetih – snažan duhovni znak za vjernike

Dok je među nama neraspadnuto tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića, nije naodmet podsjetiti se i na neke druge slučajeve tijela svetaca koja su ostala neobjašnjivo očuvana

neraspadnuta tijela

U svojoj knjizi “Dokazi nadnaravnoga” koja za temu ima čuda i neobjašnjive fenomene u kršćanstvu, poljski autori Grzegorz Górny i Janusz Rosikoń cijelo su jedno poglavlje posvetili neraspadnutim tijelima katoličkih vjernih od kojih su mnogi u međuvremenu kanonizirani ili betificirani, tijelima koja su desetljećima, pa i stoljećima nakon njihove smrti ostala neobjašnjivo očuvana.

U tom poglavlju autori spominju nekoliko najpoznatijih ili najdomljivijih takvih slučajeva u povijesti Crkve. Jedan od njih kojemu su posvetili dobar dio poglavlja odnosi se na onaj s tijelom majke Elekte, utemeljiteljice praškog karmela iz XVII. stoljeća.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

neraspadnuta tijela

Tijelo majke Elekte izloženo je u karmelićanskom samostanu u praškoj četvrti Hradčany i to u uspravnom položaju  Foto: Janusz Rosikoń

Talijanka Caterina Tramazzoli rođena je 1605., a nakon ulaska u red bosonogih karmelićanki uzela je redovničko ime Elekta. Izvrsna organizatorica i i stroga, ali istodobno ponizna poglavarica, utemeljila je nekoliko samostana u Beču, Grazu i Pragu.

Umrla je 11. siječnja 1663. i pokopana na groblju samostana u Pragu, ali je tri godine kasnije iskopana. Zašto? Jer se majka Elekta ukazala u snu jednoj od svojih redovnica i rekla joj da je trebaju otkopati. Karmelićanke su odlučile to i napraviti.

“Nakon iskapanja nastao je šok. Groblje se nalazilo na vlažnom zemljištu, pa je lijes bio istrunuo, kao i odjeća, a tijelo pokojnice bilo je prekriveno slojem blata. U takvim uvjetima process raspadanja tijela morao bi biti neminovan. Međutim, kada su u samostanu s tijela uklonili blato i plijesan, pred njima je ostala majka Elekta koja je izgledala kao da je živa. Koža joj je, tvrde očevici, ‘bila meka i elastična kao da je upravo umrla’. Svi nazočni proglasili su to čudom”, piše Górny u svojoj knjizi.

Tijelo Majke Elekte bilo je pregledano u nekoliko navrata. Posljednji pregled napravio je prof. Emanuel Vlček, liječnik i antropolog koji je pregledao posmrtne ostatke desetaka istaknutih ličnosti iz češke povijesti. Vlček je 2002. pregledao tijelo koje se čuva u karmelićanskom samostanu u praškoj četvrti Hradčany i to u uspravnom položaju.

On i njegovi suradnici nakon iscrpnih istraživanja napisali su kako je tijelo majke Elekte doživjelo automumifikaciju, ali na način koji nisu mogli objasniti. Tijelo nije bilo balzamirano. Nije prošlo ni kroz saponifikaciju, odnosno pretvaranje masnog tkiva u supstancu koja se naziva adipocera ili ‚mrtvački vosak‘. Saponifikacija je, međutim, prijelazni proces koji prehodi raspadanju tijela. Traje od par tjedana do par mjeseci i ne razvlači se na nekoliko godina.

Naposlijetku je povjerenstvo potpisalo izvješće u kojem je zaključilo kako je “tijelo Majke Elekte neraspadnuto već 349 godina”. To su opisali kao “pažnje vrijedan, neobičan i rijedak” fenomen.

Kako piše Górny – tijela koja se ne raspadaju, a da pri tome nisu balzmirana ili konzervirana na bilo koji način predstavljaju za znanstvenike najveću zagonetku. Uglavnom je riječ o tijelima vjernika koju su vodili dubok duhovan život, te umrli na glasu svetosti. Često je stanje njihovih tijela otkrivano tijekom tzv. rekognicija, odnosno potvrđivanja identiteta umrlog. Riječ je o postupku koji je obavezan tijekom procesa betafikacije ili kanonizacije u Katoličkoj Crkvi. Tu identifikaciju provode službene komisije sastavljene od predstavnika crkvenih vlasti, pravnika i svjedoka.

Znanstvenici su začuđeni jer je proces raspadanja čovjekova tijela nakon njegove smrti dobro poznat i predvidljiv. Proces koji počinje već 24 sata nakon smrti raspadanjem tkiva i unutarnjih organa čini da nakon tri do šest godina od preminuloga ostaju samo kosti, koje potom doživljavaju proces mineralizacije. U povoljnijim uvjetima zemljišta ili nakon što je tijelo podvrgnuto konzervaciji, taj proces može biti tek usporen ili privremeno zaustavljen. Ono što je dodatno fascinantno jest da je veliki broj slučajeva neraspadnutosti tijela zabilježen u slučajevima kada su ona bila pokopana u uvjetima koji bi njihovo raspadanje trebali ubrzati.  

Górny navodi i primjer sv. Rite, odnosno Margerite Lotti, kako je bilo njezino svjetovno ime, talijanske redovnice rođene 1381., a umrle 1457. Kada je papa Urban 1627. oglasio bulu In Coela Domini kojom je definirao nove procedure beatifikacije i kanonizacije, pokrenuo je i osnivanje povjerenstva koje je trebalo ispitati slučaj Rite iz Cascije. Tako je u umbrijski gradić doputovalo povjerenstvo koje je s čuđenjem zaključilo kako se tijelo umrle redovnice i nakon 170 godina nalazi u onom istom stanju kao na dan smrti. Tu činjenicu su i pismeno potvrdili, kao i to da se iz tijela širi ugodan miris. 22. svibnja 1628. papa Urban VIII. betificirao je Ritu i proglasio je blaženom.

tumblr_n5z2s8QzI41rsd0e4o1_500

Tijelo sv. Rite iz Cascije.

Sljedeća istraga dogodila se 1682., znači 235 godina nakon smrti redovnice. U izvješću je napisali  kako je tijelo „neoštećeno, s kožom koja je ostala bijela, neraspadnuto, s otvorenim očima i dlanovima koji si također bijeli (…) Suknja i veo koji je imala na glavi prepoznati su kao odjeća koju je nosila za života. Tijelo blaženice obučeno je u nju nakon smrti i položeno u lijes gdje se i sada nalazi (…) Nije balzamirano, niti otvarano, nego nedirnuto postavljeno u lijes”, piše Górny i nastavlja:

“Iduća istraživanja napravljena su 1892., a potom 1972. Potvrdila su postepenu prirodnu mumifikaciju tijela bez ikakve uporabe sredstava za konzervaciju. Godine 1900. papa Lav XIII. kanonizirao je Ritu. Crkva pod njezinim imenom izrađena je u Casciji 1946., a devet godina kasnije podignuta je na razinu bazilike. Do danas se tamo može vidjeti tijelo redovnice, koje je tek malo potamnjelo.”

U istom tom poglavlju autori navode i što se dogodilo s tijelom svete Bernardice Soubiruos, vidjelice iz Lourdesa.

Skromna francuska seljanka postala je poznata nakon što joj se 1858. u Lourdesu ukazala Majka Božja. Godine 1866. Bernardica je ušla u red Školskih sestara Notre Damea u Neversu. Redovnice su skrbile za bolesne, siromašne te mladež. Ubrzo je mlada redovnica oboljela od tuberkuloze kostiju. Idućih godina bolest joj je uništavala organizam – sve do smrti koja je nastupila 16. travnja 1879.

Bernardica

Sveta Bernardice Soubiruos, vidjelica iz Lourdesa. Foto: Janusz Rosikoń

Trideset godina kasnije tijelo redovnice je ekshumirano zbog procesa beatifikacije koji je bio tada otvoren. Ekshumacija se dogodila 22. rujna 1909. u Neversu, uz sudjelovanje dvojice sudskih liječnika – Jourdana  i Davida. Evo što stoji u izvješću:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Kada su stolari otvorili lijes, pred očima okupljenih ukazalo se savršeno sačuvano tijelo Bernardice Soubirous. Habit joj je bio mokar i istrunuo, a krunica omotana oko ruke puna rđe. Koža umrle je, međutim, bila očuvana i čvrsta. Ispod kože mogli su se vidjeti obrisi krvnih žila. Nokti na rukama i nogama bili su potpuno očuvani. Izgledala je kao da je u dubokom, mirnom snu. Liječnici su pregeledali tijelo. Nakon što su skinuli habit i pokrivalo s glave pokazalo se kako je tijelo Bernardice neraspadnuto, elastično i očuvano u svim dijelovima, iako nije bilo podvrgnuto nikakvoj konzervaciji. Liječnici su ostali zapanjeni, tim prije što je redovnica tijekom života trpjela od više bolesti, a lijes je bio pokopan u zemljištu koje je bilo vlažno, što ubrzava procese truljenja”.

Nakon te prve uslijedile su još dvije ekshumacije: 1919. i 1925. Nakon ove potonje napisano je izvješće:

„Tijelo je nedirnuto, procesi truljenja i raspadanja potpuno su ga mimoišli, iako su oni neminovni nakon tolikih godina boravka tijela u grobu u zemlji“. Autopsija je pokazala i da su unutarnji organi izvrsno očuvani.

Kada je u kolovozu 1925. tijelo Bernardice postavljeno u stakleni sarkofag u kapelici sestara iz Neversa, na njezino lice i ruke postavljene su tanke voštane maske napravljeni prema odljevu. Napravljeno je to zbog estetskih razloga: jer je koža na licu pocrnjela i bila ispijena.

Knjiga “Dokazi nadnaravnoga” potom navodi i čitav niz drugih primjera sačuvsanih neraspadnutih tijela. Poput onog sv. Ivan Marije Vianneyja, poznatog kao ‘župnik iz Arsa’, koji je 1859. Kada su mu nakon 45 godina ekshumirali tijelo, pokazalo se da je skoro potpuno sačuvano, doduše isušeno i pocrnjelo. Jedino su na licu počeli prvi procesi posmrtnog raspadanja, ali je i dalje bilo moguće raspoznati crte lica.

Ivan Marija 2

Sv. Ivan Marija Vianney Foto: Janusz Rosikoń

Ili pak onog sv. Lucije Filipini, poznate kao utemeljiteljice Družbe pobožnih naučiteljica Filipniki (Maeste Pie Filipini). Redovnica je umrla 25. ožujka 1732. u Montefiasconeu i pokopana je u tamošnjoj katedrali sv. Margarete Antiohijske, gdje počiva i danas. Ekshumirana je 194 godine poslije radi otvorenog procesa beatifikacije. Pokazalo se kako joj je tijelo potpuno neraspadnuto. Svjedoci su tvrdili kako “izgleda kao da je upravo preminula”. Kosti su joj bile sačuvane, a koža meka i elastična.

Sv. Terezija Avilska, sv. Katarina Bolonjska, sv. Andrija Bobola, sv. Cecilija, sv. Padre Pio i brojni drugi također su navedeni u ovoj knjizi.

Papa Benedikt XIV. još je u XIII. stoljeću kao kardinal Prospero Lambertini napisao rad koji je definirao proceduru kod beatifikacijskih i kanonizacijskih procesa (De servorum Dei beatificatione et beatorum canonizatione). Kako piše Gorny, jedan od dijelova posvetio je pitanju neraspadnutih tijela (De cadaverum incorruptione).

“Smatrao je kako Crkva mora biti jako suzdržana u procjenjivanju takvih fenomena i njihovu priznavanju kao čudesnim. Čudesnima je spreman priznati samo one slučajeve gdje su tijela nakon niza godina sačuvala takvu gipkost, svježinu i boju kao za života, iako nikada nisu konzervirana”, stoji u knjizi Dokazi nadnaravnoga.

Lucija

Sv. Lucija Filipini Foto: Janusz Rosikoń

U knjizi se naglašava:

“Činjenica da je neko tijelo ostalo neraspadnuto ne može biti dovoljnim razlogom da ta osoba bude kanonizirana ili beatificirana. Niti jedan od tih slučajeva Kongregacija za kauze svetaca nije razmatrala kao čudo potrebno za uzdizanje na čast oltara (u pravoslavnim crkvama je drugačije i tamo ti fenomeni imaju značaj kod proglašenja svetaca). Svatko od nas, ipak, može prema svojoj savjesti u njima vidjeti stanoviti znak. Jer znakovi nisu predmet službenog crkvenog nauka. Možemo ih prihvatiti ili odbaciti. Nikoga ne možemo natjerati na njihovo prihvaćanje”.

Knjiga“Dokazi nadnaravnog” dostupna je u svim knjižarama Verbum kao i preko web knjižare Verbum.hr, a možete je prelistati i više o njoj saznati na linku ovdje.

Goran Andrijanić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 14. travnja 2016.

Možda vam se svidi