Prije svega moramo biti doista uvjereni da je unutarnja molitva od životne važnosti. „Tko bježi od unutarnje molitve, bježi od svega što je dobro“, kaže sv. Ivan od Križa. Svi su sveci prakticirali unutarnju molitvu. Oni koji su najzauzetije služili bližnjemu, istovremeno su bili i kontemplativci.

Vinko Paulski svaki je dan započinjao s dva ili tri sata unutarnje molitve.

Bez unutarnje molitve nemoguć je duhovni napredak. Čak i ako smo doživjeli snažno i gorljivo obraćenje i primili ogromne milosti, bez ustrajne unutarnje molitve naš će kršćanski život vrlo brzo zapeti. Bez unutarnje molitve ne možemo primiti svu onu Božju pomoć koju trebamo da bismo bili temeljito preobraženi i posvećeni. U tome su svi sveci jedinstveni.

Netko će primijetiti da posvetnu milost primamo prvenstveno preko sakramenata. Misa je sama po sebi važnija od unutarnje molitve. To je točno, ali će bez unutarnje molitve djelotvornost sakramenata biti ograničena. Točno je da preko sakramenata primamo milost, ali ta milost ostaje djelomično neplodna ako nema „dobre zemlje“ da je primi. Možemo se, na primjer, upitati zašto toliki ljudi često primaju pričest, a nisu na većem stupnju svetosti? Uzrok je, nerijetko, upravo nedostatak unutarnje molitve. Euharistija ne donosi plodove unutarnjeg iscjeljenja i svetosti koje bi trebala donijeti, zato što nije primljena u ozračju vjere, ljubavi, klanjanja, potpunog predanja, u ozračju koje se stvara samo kroz ustrajnu unutarnju molitvu. Slično je i s drugim sakramentima.

Uzmimo čovjeka koji angažirano prakticira svoju vjeru, ali ne živi unutarnju molitvu. Procvatu njegova duhovnog života uvijek će nešto nedostajati: neće naći pravi unutarnji mir, uvijek će biti pretjerano zabrinut, u svemu što radi bit će previše ljudskih elemenata kao, na primjer, nevezanost na svoju volju, taština, traženje samoga sebe, ambicija, uskogrudnost, osuđivanje drugih itd. Bez ustrajne unutarnje molitve nema dubokog i radikalnog čišćenja srca. Bez nje ostajemo na samo ljudskoj razini mudrosti i razboritosti te ne postižemo istinsku unutarnju slobodu. Ne uspijevamo iznutra spoznati Božje milosrđe i ne znamo ga pokazati drugima. Naši sudovi ostaju uskogrudni i nesigurni, ne uspijevamo spoznati Božje puteve koji su znatno drugačiji nego što misle mnogi, pa čak i takozvani duhovni ljudi.

Ima, na primjer, ljudi koji su doživjeli predivno iskustvo obraćenja u karizmatskoj obnovi. Izljev Duha Svetoga je iskustvo Boga koje čovjeka prosvjetljuje i mijenja. Međutim, nakon nekoliko mjeseci ili godina gorljivosti, zapeli su i izgubili duhovnu vitalnost. Zašto? Je li se Bog povukao? Sasvim sigurno nije. „Ta neopozivi su dari i poziv Božji!” (Rim 11, 29) Nisu znali ostati otvoreni milosti Božjoj. Karizmatsko iskustvo nije se hranilo unutarnjom molitvom.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Katerine Lachmanove “Snaga molitve zagovora”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.