Relativno nepoznati film Terrencea Malicka iz 2013. godine „Otok naše ljubavi” (“To the Wonder”) nije se istaknuo uslijed mlakih reakcija kritičara: „Ne može se usporediti s njegovim prethodnim filmom, Oscarom nagrađenim ‘Drvom života’”; „Dotiče se transcendentnoga, ali zakazuje”; „nejasna razrada likova”, „previše ‘karakterističnoga za Malicka’”. U većini recenzija film se nazivalo promašenom ljubavnom pričom, no ja mislim da su kritičari tu posve pobrkali lončiće. Nemojte dopustiti da vas te kritike obeshrabre pa da filmu ne date priliku. Ovo je odličan film, s kinematografski predivnim i duhovno stimulativnim predstavljanjem jasne duhovne pouke.

„Otok naše ljubavi” počinje na slikovitom otočiću Mont Saint-Michel, koji se nalazi gotovo kilometar dalje od kamenite obale Normandije. Na tome otoku nalazi se strahopoštovanja vrijedan benediktinski samostan, koji je zbog snažne plime povremeno nedostupan. Čim se voda povuče, bosonogi turisti prolaze mokrim, pjeskovitim putem, ali onoga trenutka kada se plima vrati, zatekne nepripremljene povratnike na kopno. Nije bez znakovitosti to što film počinje i završava prizorima Mont Saint-Michela, jer je nestalnost naravi plime prizma kroz koju bismo trebali promatrati ostatak filma.

Svježe zaljubljene protagoniste Marinu i Neila prvi put susrećemo kako živahno šetaju prema otoku. Marina, iseljenica iz Ukrajine, zaljubi se preko glave u arhitekta Neila, i useljava se u njegov dom u Oklahomi, gdje on živi sa svojom kćeri. Njih dvoje reagiraju na svoje nove okolnosti na drastično različite načine, i rezultat toga je neprocjenjiva duhovna pouka.

Dok se Marina bori s prilagodbom životu u Oklahomi, novost i uzbudljivost njihova zajedničkoga života brzo izblijedi. Neil joj svakoga dana sve manje uzvraća ljubav. Unatoč nedjeljnoj propovijedi, gdje se govori o osudi plašljivosti lijenoga sluge i pogrešnome upravljanju njegovim jedinim talentom, Neil ostaje upravo takav – zapeo u duhovnoj žabokrečini, neprestano oklijevajući priznati svoju ljubav prema Marini. Emocionalno iscrpljena, nakon što joj istekne viza Marina se vraća u Francusku, a Neil ulazi u još jednu zbrkanu vezu – i u konačnici i u njoj zakazuje. Oba lika vidljivo i čujno traže Boga, moleći za njegovo nadahnuće i vodstvo u njihovoj vezi punoj previranja.

U zanimljivoj paraleli, Neil i Marina nisu jedini likovi koji pate od duhovne pomutnje. Otac Quintana, mjesni katolički svećenik, u svojoj se nutrini bori sa svojim duhovnim pozivom, i povremeno mu se događaju trenuci duhovne napuštenosti, a ponekad zapada u očaj. On uzalud pokušava vidjeti i osjetiti Boga u svojemu životu, i živi duhovni život mehanički, ostajući tako u duhovnome malodušju. Otac Quintana zna da je Bog prisutan u svakome vidu njegova života, a ipak zapada u tamnu noć svoje duše, nesposoban susresti Boga bez obzira na to koliko ga tražio. Upravo u tim trenucima Bog se naizgled povlači od njega, poput plime na Mont Saint-Michelu.

Kako se film okreće čovjekovu istraživanju samoga sebe, središnjim motivom postaju oscilacije duha slične plimi. Među protagonistima primjećuju se tri vrste reakcija. Neilova se neodlučnost očituje tjelesno. Kamo god krene, on samo trapa naprijed, oklijevajući, i nikamo ne ide samopouzdano. Kao izravan kontrast tome, Marina koristi svaku priliku da trči i vrti se: kroz polja, trgovine, svoju kuću itd. To se čini pomalo smiješnim, ali u filmu Terrencea Malicka sve je znakovito. Baš kao što je slučaj kod Neila, Marinino poskakivanje metafora je za njezin duhovni život. Dok Neil nikada ne čini nikakve pogreške aktivno (poput lijenoga sluge), Marinino hirovito prepuštanje i neusmjerena strast dovedu je do toga da čini mnogo, čak i do nevjere.

Mnogi kritičari u svojim su kritikama zanemarili važnost lika oca Quintane, a ja bih rekao da su njegove emotivne borbe ključ za razumijevanje filma kao cjeline. Veoma je uznemirujuće gledati kako se odvija njegovo unutarnje previranje, ali njegova osobna reakcija i pristup vlastitoj napuštenosti zapravo gledatelju donose najveću nagradu. Otac Quintana nastavlja se kretati – tjelesno i duhovno. Čak i u svojim najcrnjim trenucima, kada propituje postojanje Boga, on u konačnici svoju borbu predaje Bogu, i ostaje postojanim u molitvi. Nikada ga ne vidimo da stoji mirno poput Neila, ili da brza kroz svakodnevicu kao Marina. On se kreće ustrajno i odmjereno (u potrazi) po gradu, župnome stanu, crkvi – iako se Bog čini odsutnim, i prihvaća kreposnu ustrajnost. U konačnici se plima vraća, i Bog se ocu Quintani otkriva upravo po beskućnicima i ovisnicima kojima on služi, usprkos njihovim strašnim okolnostima, koje su ga prije iskušavale da prestane vjerovati u Boga. Božja milost preplavljuje mu dušu, i njegova postojanost biva nagrađenom. 

Jedno pitanje kojim se Malick nije pozabavio – ili ga je možda izbjegavao zbog neizmjernosti njegovih implikacija – jest zašto je Bog dopustio da otac Quintana, koji djeluje kao svet i pobožan čovjek, doživljava takvu napuštenost. To je pitanje koje se postavlja još od najranijih dana kršćanstva, i bilo bi nerealistično da se njime u jednome jedinome filmu pozabavio čak i redatelj ambiciozan poput Malicka. Malick priznaje prisutnost te velike ljudske tajne, ali mudro ostavlja publici da to sama istraži. Umjesto toga on se koncentrira na to kako bismo trebali pristupati fluktuacijama u svojemu duhovnome životu onda kada se – ne ako se – dogode.

Što se tiče mene, reagirajući na to što je u filmu jedno tako zahtjevno pitanje zaobiđeno, našao sam se kako razmišljam o svecima. Toliki među iznimno cijenjenim katoličkim duhovnim velikanima doživjeli su slično stanje napuštenosti. Po mojemu mišljenju, najdramatičniji je primjer tamna noć duše kod svete Faustine Kowalske, kako ju je ona opisala u svojemu autobiografskome dnevniku. Kako se ona sve više sjedinjavala s Kristom, doživljavala je da se Krist povlači od nje, što joj je uzrokovalo neizmjernu duševnu muku, ali i bolje razumijevanje otkupiteljskoga trpljenja. Ona je, poput svetaca, u konačnici razumjela da je Krist namjerava poučiti da se posvema oslanja na Njega, i da se potpunije sjedini s Njime po doživljavanju krajnjega očaja što ga je Krist osjećao na križu. Možda je cijelo vrijeme upravo to bila Malickova namjera – da odgovore ostavi onima koji su najsposobniji dati ih.

Na kraju: kako da se vratimo na pravi put, ili „pronađemo središte”, kako to često kaže otac Barron? Put oca Quintane prema ispunjenju je jasan, ali što se događa onda kada naša iskustva više nalikuju zamkama na koje nailaze Neil i Marina? Izgleda da Malick preferira Marinin put – uvijek se vraćati sakramentima. Ona ispovijeda svoju nevjeru, i više je puta vidimo kako moli u crkvi. Bilo da se nalazi u stanju duhovne napuštenosti ili duhovne utjehe, Marina duboko vjeruje u riznicu milosti koja joj je dostupna po sakramentima. Spoznaja njezine vlastite požude uvijek je uparena s prizorom Marine uronjene u vodu, što je simbolika vezana za obnovu u krštenju. Neil pak čini suprotno. Voda s kojom je povezan on – podzemna voda na gradilištu koje vodi – zagađena je, i čini ogromnu štetu stanovnicima susjedne četvrti. Bez Crkve i pologa milosti dostupnoga u sakramentima, i Neil postaje zagađen i ustajao.

„Otok naše ljubavi” brzo mi je postao jednim od najdražih filmova. Nakon što sam ga više puta pogledao, svakoga sam se puta mogao poistovjetiti s jednim od glavnih likova, shvativši da i mi ponekad u vlastitome životu možemo doživjeti različita duhovna spoticanja. „Otok naše ljubavi” poticajan je po tome što podsjeća da nada postoji bez obzira na to kroz kakvo duševno stanje prolazimo. Terrence Malick nikada ne razočarava, i ovaj je film uistinu vrijedan pažljive i promišljene analize.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.