Veoma je lako pronaći neki razlog da se ne ide na svetu misu. Svi mi vjerojatno imamo barem jednu dobru izliku koju bismo mogli upotrijebiti da pokušamo opravdati preskakanje mise, ali ona je najveći dar koji nam je Bog dao.

Dragi prijatelji, nikada nam ne padne na pamet dovoljno zahvaliti Bogu na daru koji nam je dao u Euharistiji! To je jako velik dar, i zato je jako važno ići na misu nedjeljom. Otići na misu ne samo kako bismo molili, nego i kako bismo primili svetu pričest, kruh koji je Tijelo Isusa Krista, koji nas spašava, oprašta nam, sjedinjuje nas s Ocem. Prelijepo je to činiti! Idemo na misu svake nedjelje jer je to dan uskrsnuća Gospodnjega. Zato nam je nedjelja tako važna. (papa Franjo)

U ovom članku bavimo se nekima od najtipičnijih izlika, i nudimo nekoliko načina kako odgovoriti na svaku od njih!

1. „Crkva je puna licemjera koji osuđuju.”

„Crkva nije svratište za svece, nego bolnica za grešnike.” (pripisuje se svetome Augustinu)

Crkva sigurno nije prepuna savršenih ljudi. Iako dajemo sve od sebe kako bismo bili slični Isusu, mi smo i dalje grešnici. Samo je Isus savršen, i On je glavni razlog što idemo na misu. Dolazimo u Božju kuću tražeći Njegovo milosrđe i milost. Idemo na misu jer nam treba oproštenje, koje nudi samo Isus. Ne dopustite da vas djela drugih ljudi sprječavaju da u svojemu životu doživite to isto milosrđe, milost i ljubav.

Iako u Crkvi, tijelu Kristovu, ima mnogo mana, postoji i mnogo predivnih plodova koji su proizašli iz katoličke vjere. Crkva je kroz svoju povijest vjerno služila siromašnima, bolesnima, zatvorenicima i mnogim drugima. Postoje milijuni katolika koji se trude živjeti dobar i svet život u vjeri. Gledajte one koji čine dobro, a ne one koji u svojoj vjeri nisu iskreni.

„Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?” (Mt 7,1-3)

2. „Ako je Bog posvuda, zašto onda moram ići u crkvu kako bih bio s Njime?”

Sveti Maksimilijan Kolbe rekao je: „Kada bi anđeli mogli biti ljubomorni na ljude, bili bi to samo iz jednoga razloga – svete pričesti.” Kako moćna misao, koja izražava istinski dar koji je Euharistija. Iako Bog jest posvuda, On silazi s neba kako bi fizički ušao u naše tijelo u obliku Euharistije. Takvu vrstu bliskosti ne možemo iskusiti nigdje drugdje na zemlji.

„Sveta pričest najkraći je i najsigurniji put u raj. Toliko je drugih puteva: nevinost – ali toga ima samo u malene djece; pokora – ali nje se bojimo; velikodušno izdržavanje životnih kušnji, ali kada one dođu, mi plačemo i molimo da prestanu. Najsigurniji, najlakši i najkraći put je Euharistija.” (sveti papa Pio X.)

3. „Ne mogu primiti svetu pričest, pa zašto da onda uopće idem na misu?”

Iako je Euharistija središnji aspekt svete mise, ona nije najvažnija dobrobit koju zadobivamo kada budemo na misi svake nedjelje. Isus je Riječ (Iv 1,14). Kada dođemo na misu i slušamo izgovorenu Riječ, mi čujemo Krista. Naše se duše hrane tom Riječju slično onako kako se hrane Euharistijom. Kada smo prisutni na svetoj misi, to nas hrani, se i naša se svetost produbljuje. Idemo na misu sa željom ne samo da primimo darove, nego da sami sebe darujemo natrag Gospodinu. Euharistija je grčka riječ, koja znači „zahvaljivanje”. Kada idemo na svetu misu, zahvaljujemo Bogu za sve što je učinio za nas, i što i dalje čini.

Ako to želite u srcu, možete napraviti duhovnu pričest. Upotrijebite ovu molitvu svetoga Alfonza Liguorija:

„Isuse moj, vjerujem, da si prisutan u Presvetom sakramentu; ufam se u te, ljubim te nada sve. lz ove ljubavi kajem se od srca za sve grijehe i neću nikada više griješiti. Moja duša čezne za tobom; no jer te ne mogu sada uistinu bitno primiti u Presvetom sakramentu, dođi bar duhovnim načinom u srce moje.”

Sad misli, da si Isusa doista primio i reci:

„Isuse moj, klanjam ti se, kao da si u mom srcu zaista prisutan i sjedinjujem se posve s tobom. O ne daj, da se ikada od tebe rastavim! Tvoj sveti blagoslov sašao vrhu mene i ostao vazda! Amen.”[1]

4. „Misa je tako dosadna.”

Jeste li ikada sreli nekoga tko jako voli neku stvar koja vas uopće ne zanima? On ili ona mogu satima govoriti o kemiji, sportu, klasičnoj glazbi itd. Najčešće nam te stvari budu dosadne jer ne shvaćamo koliko su zapravo složene. Ne moramo odvajati vrijeme kako bismo razumjeli nogomet ako nas on ne zanima, ali apsolutno moramo odvojiti vrijeme kako bismo razumjeli svetu misu, jer o njoj ovisi naše spasenje. Što više budemo proučavali i počinjali shvaćati veličanstvenost i radost u svetoj misi, to ćemo postati više uzbuđeni zbog ljepote svoje vjere i tradicija. Drugi način nadvladavanja dosade je taj da se uključite u neku aktivnost. Predbilježite se da budete vodič, čitač, ili se uključite u zbor. Ako budete u crkvi na neki način služili, to vam može pomoći da još više cijenite misu.

„’Kažete: misa je duga’, a ja na to kažem: ‘Duga vam je jer vam je ljubav kratka.’” (sveti Josemaria Escriva)

5. „Odlazak na svetu misu s mojom djecom je kao da ste sudionik u borbi hrvača. Buče, penju se po meni, i ne mogu mirno sjediti. Zašto da se gnjavim?”

„Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.” (Mk 10,14-15)

Naše vlastite frustracije ne smiju sprječavati nas i naše obitelji da idemo na svetu misu. Da, teško je i bučno kada povedemo malu djecu na misu. Ne poričemo to. Nema ništa lagano u nedjeljnome jutru, ali kada svoju djecu dovedemo Gospodinu, dajemo im najbolji dar koji im možemo ponuditi. Naša dužnost kao roditelja jest evangelizirati i odgajati našu djecu u vjeri (KKC § 2226). Pozvani smo naučiti ih moliti, i pomoći im shvatiti da su Božja djeca. Konačni cilj je našu djecu dovesti do vječnosti u raju. To je nemoguće učiniti bez pohađanja svete mise.

Pronađite načine da svojoj djeci pomognete obraćati pozornost. Prije odlaska u crkvu molite sa svojom djecom, i molite Duha Svetoga da im pomogne mirno sjediti i slušati za vrijeme mise. Ponesite prikladne katoličke knjige da ih tiho listaju. Sjedite u jednu od prednjih klupa – vaša će se djeca možda bolje ponašati ako budu dobro vidjeli što se događa gore na oltaru. Držite ih blizu i šapćite im o dijelovima mise. Poslije mise im postavite nekoliko pitanja o čitanjima ili propovijedi. Dajte malu nagradu (u našoj obitelji koristimo posebno visoki „daj pet” od tate) onima koji točno odgovore. Možete smisliti pitanja prikladna za dob djeteta koje odgovara. Dječacima može pomoći i da se „igraju mise”.

To je žrtva kojom ćete požeti predivne plodove. Kada uložite napor da odete na misu, vidjet ćete kako vaša djeca rastu u svojemu odnosu s Kristom.

„Pastiru nježne mladosti, što varavim putovima vodiš nas u ljubavi i istini; Kriste, naš Kralju i pobjedniče, dolazimo pjevati Tvojemu imenu, i ovdje dovodimo svoju djecu da kliču Tebi hvale.” (sveti Ambrozije)

6. „Ne volim ići na misu.”

Dok čitate tu rečenicu, u mislima je izgovorite cendravim glasom, a možete i zamisliti sebe kako topćete nogom. „Ali ja ne volim ići na misu!” To je klasično ponašanje djece – cendrati o tome što ne vole raditi, imati bijesne ispade, i na kraju odbiti učiniti to što se traži od njih. Mi ne možemo ići kroz život dopuštajući da emocije i osjećaji određuju naše činove, kao što je to kod djece. Zamislite koje se sve stvari ne bi uradile kada bismo mi jednostavno odlučili da ih nećemo raditi jer to ne volimo: „Ne sviđa mi se liječnikova dijagnoza”, „Ne sviđa mi se biti na dijeti”, „Ne volim plaćati svoje račune”, „Ne volim ići u školu”, „Ne volim rano ustajati i ići na posao” itd. Kada bismo svoj život uređivali prema tome mušičavome zakonu, on bio potpuna katastrofa, prepun kaosa i nereda. Ako želimo živjeti i preživjeti, ključno je raditi te stvari koje ne volimo. Moramo postati zreli kako bismo otkrili da su te žrtve i odricanja temeljni dio života. Kada ustrajemo u obavljanju tih neugodnih aktivnosti, počinjemo vidjeti ljepotu i veliku vrijednost napornoga rada i discipline.

Ako prestanemo ići na svetu misu jer to ne volimo, naš će život također biti ispunjen kaosom i neredom. Pohađanje mise, čak i kada u tome ne uživamo, u konačnici će nam pomoći produbiti vjeru, i pružit će nam mir koji nam treba kako bismo živjeli na zemlji. Zašto? Zato što upravo na misi možemo najpotpunije primiti Krista – u Euharistiji. Nikada nismo bliže svojemu Gospodinu nego u onome trenutku kada je Njegovo tijelo prisutno u našemu. Taj dar sam po sebi neizmjerno je vrjedniji od našega uživanja i zabave. Što god da vam se ne sviđa u svetoj misi, to može nadvladati ljubav Kristova prisutna u Euharistiji.

„Svaka sveta misa, poslušana s pobožnošću, u našim dušama stvara čudesne učinke, obilate duhovne i materijalne milosti, koje mi sami ne možemo znati. Lakše bi bilo Zemlji postojati bez Sunca nego bez svete misne Žrtve.” (sveti Padre Pio)

7. „Nedjelja je moj jedini slobodan dan.”

Ah, nedjelja. Zar svi mi ne volimo imati taj jedan jedini slobodan dan u svojemu užurbanome radnome tjednu kako bismo se izležavali i ne radili ništa? Mislimo da ćemo pronaći odmor opuštajući se na kauču i gledajući film, kupujući u tržnome centru, ili provodeći neko vrijeme pregledavajući Pinterest i tražeći nove ideje? No Isus nas je poučio: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.” (Mt 11,28) Jedini način da pronađemo istinsku obnovu i mir za svoj tjedan jest da jedan sat svojega slobodnoga dana provedemo s Gospodinom. On će nas nahraniti, ohrabriti nas i ojačati za tjedan koji je pred nama. Kada se vratite kući iz crkve, vidjet ćete da ćete i dalje imati više nego dovoljno vremena da uživate u svojoj nedjelji. Ako stvarno ne možete odvojiti taj jedan sat svojega slobodnoga dana, znamo za nekoliko crkava gdje se subotom uvečer[2] služi nedjeljna sveta misa.

„Za sebe si nas stvorio, o Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.” (sveti Augustin)

„Sve dok ne budemo imali strastvenu ljubav prema našemu Gospodinu u Presvetome oltarskome sakramentu, nećemo ništa postići.” (sveti Petar Julijan Eymard)

8. „Nigdje u Bibliji ne piše da moram ići na misu.”

Sola Scriptura je predodžba iz protestantskoga kršćanstva. Mi kao katolici vjerujemo da su naša vjera i naše vjerske prakse proizašli iz Svetoga pisma i tradicija Crkve. Ozbiljna je pogreška podcjenjivati vrijednost naših tradicija. Mnoga svjedočanstva prvih crkvenih otaca i drugi dokumenti pružaju nam jasne uvide u to kako su se prve kršćanske zajednice okupljale da slušaju Riječ Božju i slave Euharistiju. Sveto pismo također podržava zapovijed o misi. Nekoliko primjera:

„Sjeti se da svetkuješ dan subotnji.” (Izl 20,8), „I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: ‘Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.’” (Lk 22,19) U Lukinom Evanđelju, 24. poglavlje, pripovijeda se o putu učenika u Emaus. Pročitajte taj odlomak i promislite o njemu. Možete li prepoznati dijelove svete mise?

9. „Ne razumijem što svećenik govori.”

Na cijelome svijetu ima oko 412 tisuća svećenika. Svaki od tih ljudi jedinstven je u svojim intelektualnim sposobnostima, govorničkome stilu i vještinama pri međuljudskim odnosima. Neki od nas blagoslovljeni su time što su u župi u kojoj je svećenik koji ima propovijedi koje nas nadahnjuju i daju izazove za rast u vjeri. Drugi su u zahtjevnijoj situaciji, gdje svećenik govori stvari koje su iznad naše razine razumijevanja, ili nije baš zanimljiv za slušati. Bez obzira na vrstu svećenika koju imamo u svojoj crkvi, moramo se prisjetiti da svećenik nije razlog zbog kojega idemo na svetu misu. Idemo na misu kako bismo bili s Kristom prisutnim s nama u Euharistiji. Dostupno je mnogo korisnih internetskih stranica na kojima možete pročitati nedjeljno Evanđelje i o njemu promisliti prije odlaska na misu. Preporučujemo tumačenja dr. Scotta Hahna na stranici St. Paul Center.

Prije svega, budite strpljivi sa svojim župnikom. Razmislite o načinima na koje biste ga mogli ohrabriti u njegovu pozivu. To je čovjek koji je odlučio svoj život posvetiti slavi Božjoj. Molite da Duh Sveti prosvijetli i nadahne sve svećenike.

10. „Mikrobi, rukovanje… Jednostavno ne mogu podnijeti tjelesni kontakt sa svim tim ljudima.”

Sveta misa je vrhunac, kada se zajednica nalazi u potpunome zajedništvu, i formira jedno Tijelo. Tu je sve ujedinjeno – tijelo, duša i duh. Sve je ujedinjeno u Kristu, glavi Tijela – Crkve. Kada se tjelesno povezujemo s drugima, u njima nastojimo vidjeti Kristovo lice.

O. Hurtado[3] rekao je: „S Kristovom žrtvom rođena je nova rasa, rasa koja će biti Krist na Zemlji sve do kraja svijeta. Ljudi koji primaju Krista postaju Krist.” Svi se mi sjedinjujemo kako bismo formirali jedno Tijelo Kristovo, i čineći to, živimo Njegov život, izvršavajući Njegovo poslanje.

Ako se stvarno toliko bojite mikroba, ova bi vam teologija mogla pomoći. Ako i se dalje ne želite rukovati sa svojom braćom i sestrama u Kristu, ponesite vlažne maramice i obrišite ruke poslije znaka mira. Smatrajte to malom žrtvom koju činite kako biste bili s Gospodinom i potpuno ga primili u Euharistiji.

„Vidim Isusa u svakome ljudskome biću. Kažem sebi: ovo je gladni Isus, moram ga nahraniti. Ovo je bolesni Isus. Ovaj ima gubu ili gangrenu – moram ga oprati i pobrinuti se za njega. Služim jer ljubim Isusa.” (sveta Majka Terezija)

11. „Uvijek idem na misu, ali ne vidim nikakvu promjenu u sebi.”

U rano proljeće moramo biti oprezni kada idemo vani. Ne osjećamo vrućinu, pa ne stavljamo kremu za zaštitu od Sunca čak i ako je vrijeme sunčano. Ako ostanemo vani predugo, unutra ćemo se vratiti s opeklinama od Sunca. Mi ne osjećamo snažne Sunčeve zrake, ali one imaju učinka na nas. Sunce nas mijenja, iako mi to osjetimo tek kasnije.

Isto se može primijeniti i na svetu misu. Možda nećete primijetiti nikakve promjene u svojemu životu. Vaši su problemi i dalje tu, vaši grijesi i dalje su vaše svakodnevne borbe. No kada smo god u prisutnosti Sina Božjega, mijenjamo se. Moramo vjerovati da Bog djeluje u našemu srcu čak i onda kada mi ne vidimo što to On radi.

„Kada ste ga primili, potaknite svoje srce da mu odaje počast; govorite mu o svojemu duhovnome životu, gledajući ga u svojoj duši, gdje je On prisutan radi vaše sreće; dočekajte ga što je toplije moguće, i ponašajte se u izvanjskome smislu tako da vaša djela dokazuju Njegovu prisutnost.” (sveti Franjo Saleški)

12. „Ići ću kada osjetim da mi to treba. Na silu – nikada.”

Tko to kaže da je gladan samo s vremena na vrijeme, i da zato jede samo kada osjeti potrebu za time, kada god oni smatra da mu je zgodno? Nitko. Naše nas tijelo veoma silovito podsjeća da ga moramo hraniti. To je pitanje života i smrti, neizbježno je. Jednako bi trebalo biti s duhovnom gladi, koja viče iz dubina naše duše. Nemoguće je ne osjećati potrebu za Kristom. Nemoguće je ne htjeti nahraniti duh. Ako ga ne hranimo Bogom, tražit ćemo kako da ga nahranimo stvarima ovoga svijeta, koje ga nikada neće zadovoljiti. Tako to postaje pitanjem života i smrti. „Ljudska osoba ima potrebu koja je još dublja, glad koja je više od one koju kruh može utoliti – glad koju ljudsko srce ima za neizmjernošću Božjom. To je glad koju može zadovoljiti samo Onaj koji je rekao: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. […]” (Iv 6,53-55) (sveti papa Ivan Pavao II.)

13. „Ne mogu toliko dugo biti ozbiljan!”

Danas je uobičajeno boriti se da na nečemu dulje vremena zadržimo svoju pozornost. Televizija i internet „raj” su za one koji vole novost i klikove. Ako nam nešto više ne privlači pažnju, promijenimo to. Problem s time je što se tako sve vrti oko naše gladi za zabavom. A čak i kada se time „prejedamo”, ta unutarnja „brza hrana” nikada nas zapravo ne ispuni! Na svetoj smo misi pozvani činiti suprotno: ako misa više ne privlači našu pažnju, onda se mi moramo promijeniti. To, bez sumnje, zna biti zahtjevno, ali tamo – i samo tamo – dosegnut ćemo onu puninu koju toliko želimo!

14. „Sjedi, klekni, ustani – nemam pojma što radim.”

Nikada ne izgleda dobro ako pogledate oko sebe i vidite da ste vi jedina osoba koja još stoji! Neugodno je uvijek biti korak iza sviju. Ti pokreti nisu samo nasumični činovi koje činimo tijekom mise, nego je svaki pokret veoma svrhovit položaj za molitvu. Mi ne molimo samo svojim umom, nego s cijelim svojim duhovnim bićem. Kada činimo te geste, to je liturgijski i tjelesni znak koji koristimo kako bismo simbolički izrazili svoje molitve. Kada stojimo, pokazujemo poštovanje i odajemo počast Riječi Gospodnjoj. Kada klečimo, tada pokazujemo svoje krajnje poštovanje i počast prema Kristu. To je također znak naše poslušnosti Njemu i naše poniznosti. Klanjamo se za vrijeme Vjerovanja kako bismo odali počast najvažnijemu događaju u cijeloj povijesti – kada je Bog postao čovjekom. Ti činovi izražavaju ono u što vjerujemo.

Jedini način da se upoznamo i da razumijemo red mise jest taj da idemo na misu! Kako se kaže u poslovici – ponavljanje je majka znanja. Rimski misal (možete ga nabaviti preko interneta ili u najbližoj katoličkoj knjižari) može vam pomoći pri učenju o dijelovima mise. Ne dopustite da vas ta mala pojedinost spriječi da iskusite veličanstvo i snagu Božju.

„Neka se svako koljeno savije pred Tobom, o veličino Boga mojega, tako uzvišeno ponizna u svetoj hostiji. Neka te svako srce ljubi, neka ti se svaki duh klanja, i neka svaka volja bude podložna Tebi!” (sveta Margareta Marija Alacoque)

15. „Na misu idu samo starci.”

Kada god dođete na svetu misu, možda pogledate oko sebe i vidite mnogo prijatelja svojih djeda i bake. No, stereotip je da su u crkvenim klupama samo bakice. Mlade ljude vjerojatno nećete naći na misi u osam ujutro, ali oni su aktivni u svojoj vjeri. Malo istražite, i otkrit ćete da postoji mnogo službi u Crkvi (možete to pogledati i na Catholic Linku!) koje su pokrenuli mladi ljudi koji izgaraju za vjeru. Kada se stvarno osjećate usamljenima, potražite na internetu sliku sa Svjetskoga dana mladih. Pripremite se da vas zaprepasti ogroman broj mladih katolika koji svake godine hodočaste kako bi prisustvovali tome događaju.

Ako živite na području gdje je većina župljana starije životne dobi, poslušajte savjet pape Franje: „Oni nisu teret, nego, kako nam Biblija kaže, riznica mudrosti (usp. Sir 8,9). Crkva je uvijek pratila ljude starije životne dobi sa zahvalnošću i privrženošću, i tako činila da se osjećaju prihvaćenima, i u potpunosti dijelom zajednice.” Mnogo se toga može naučiti iz iskustva i života starijih ljudi. Možemo ih cijeniti i odati im počast pohađajući svetu misu uz svoju braću i sestre u Kristu.

Izvor: Catholic Link | Prijevod: Ana Naletilić

[1] Preuzeto iz molitvenika “Kruh nebeski”.

[2] „Zapovijedi sudjelovanja u misi udovoljava onaj tko ili na sam blagdan ili uvečer prethodnog dana prisustvuje misi gdje god se ona slavi po katoličkom obredu.” (Zakonik kanonskoga prava, Kan. 1248, § 1) [Ipak, odlasku na misu subotom uvečer pribjegavajte samo u opravdanim situacijama, ako ste npr. zdravstveni djelatnik (ili u nekoj drugoj hitnoj službi, ili pak sezonski radnik) koji doista ne stiže ni na jedan termin nedjeljne mise. Vrijedi napomenuti da se npr. u Međugorju svake subote u godini subotom navečer služi sveta misa s misnim obrascima za nedjelju. Naravno, ni tu mogućnost nemojte zlorabiti, op. prev.]

[3] O. Alberto Hurtado (1901. – 1952.), čileanski isusovac, socijalni radnik i pisac. Proglašen svecem 2005. godine.