Ove godine Praznik rada navodi na razmišljanje o različitim stvarnostima i aspektima koje je iznijela kriza koronavirusa: da u svijetu ima mnogo dobrih ljudi; da napredak mora ići skupa s gospodarenjem nad prirodom koje istovremeno mora biti i respekt prema njoj; da smo ovisni o drugima; da smo ranjivi i da društvo, kako bi bilo humano, mora biti solidarno.

U odgovoru na pandemiju iznad svega se ističu struke u odnosu na brigu prema ljudima. U relaciji s riječju “brinuti se” i ove su riječi: pratiti, plakati, zaštititi, poslušati… Zbog ove situacije mislimo prije svega o “zbog čega” i “dokle” u svakom radu. Na neki način bolje shvaćamo da je služenje duša društva, ono što radu daje smisao.

Rad je više nego neka potreba ili neki proizvod. Knjiga Svetoga pisma koja govori o početku čovječanstva pokazuje da je Bog stvorio čovjeka “da radi” i čuva svijet (Knjiga Postanka 2, 15). Rad nije kazna, nego prirodna situacija ljudskoga bića u svijetu. Dok radimo, uspostavljamo odnos s Bogom i s drugima, a svaki pojedinac se može bolje razvijati kao osoba.

Primjerna reakcija tolikih stručnjaka pred pandemijom, bili oni vjernici ili ne, otkrila je tu dimenziju služenja i pomoći misleći na to da su svaki zadatak ili struka upravljeni nekome tko ima ime i prezime, nekome tko ima neotuđivo dostojanstvo. Svaki plemeniti rad se u krajnjoj liniji mora svesti na “brigu prema ljudima”.

Kada nastojimo raditi dobro i dok smo otvoreni prema drugima, naš rad, bilo koji, zadobiva sasvim novi smisao i može postati put susreta s Bogom. Nastaje mnogo dobra kada se u rad, čak i onaj sasvim rutinski, uključi perspektiva osobe koja služi i koja čini više nego što je dužna u odnosu na primljenu nagradu.

Kao i u prvo vrijeme kršćanstva i sada se primjećuje veliki potencijal svakoga laika koji nastoji biti svjedok evanđelja, rame uz rame s kolegama, dijeleći profesionalne težnje, obaveze i čovječanstvo posred sadašnje patnje prouzročene pandemijom i budućom nesigurnošću.

Svi kršćani su “Crkva” i usprkos vlastitim ograničenjima mogu oni u zajedništvu s Isusom Kristom unijeti ljubav Božju “u krvotok društva”, kako je to slikovito govorio sveti Josemaría Escrivá koji je propovijedao o svetosti u profesionalnom radu. Također i mi svojim radom i služenjem drugima možemo učiniti prisutnom Božju pažnju prema svakom čovjeku.

Praznik prvog svibnja znači danas i zabrinutost za budućnost, za sigurnost posla u kraćem ili dužem roku. Mi katolici se posebnom usrdnošću utječemo svetom Josipu Radniku kako nitko ne bi izgubio nadu, da se znamo prilagoditi novoj stvarnosti, da prosvijetli one koji moraju donositi odluke i koji nam pomažu da shvatimo kako je rad za ljude, a ne obrnuto.

Sljedećih mjeseci ili godina bit će važno „zapamtiti“ ovo što smo proživjeli, kao što je tražio papa Franjo, i sjetiti se da „shvaćamo da se nalazimo u istom čamcu, svi nestalni i bez cilja; ali istovremeno smo važni i potrebni i svi pozvani da veslamo skupa“.

O, kad bi nas ovaj 1. svibnja naveo da na kraju izolacije poželimo da obnovljena sloboda bude zaista sloboda „za služenje drugima“. Rad će tada, kao odredba Božja od početka, biti na prvom mjestu očuvanje svijeta, a to će ostvariti ljudi koji su u njemu nastanjeni.

*mons. Fernando Ocáriz je prelat Opusa Dei*