Tomasz Stachura profesor je na Poljoprivrednom sveučilištu u Krakovu, oženjen i otac troje djece.

Zapravo, otac četvero jer jedno od njih je u nebu.

Tomasz i njegova supruga Ewa su 2012. dobili curicu Ružu koja je, rođena s poteškoćama u razvoju, preživjela tek nekoliko sati.

Prema poljskim zakonima, Ewa i Tomasz mogli su odlučiti se na abortus, jer u toj državi isti je dopušten kod, medicinski rečeno, “teške malformacije ploda”, odnosno bolesti nerođena djeteta.

Oni su to odbili.

Četiri godine kasnije Tomasz je odlučio objaviti na društvenim mrežama svjedočanstvo o tome. Bilo je to u vrijeme “Crnog prosvjeda” kada su poljske feministkinje organizirale ulične prosvjede protiv prijedloga o potpunoj zabrani abortusa. Iako godinu dana star, status nije nimalo zastario jer govori o bezvremenskim vrijednostima.

Evo Tomaszova svjedočanstva.

#czarnyprotestJest to najtrudniejszy post w moim życiu ale stwierdziłem, że muszę go napisać, ponieważ jest to sprawa…

Objavljuje Tomasz Stachura u Subota, 24. rujna 2016.

“Ovo je vjerojatno najteži post u mom životu, ali shvatio sam kako ga moram napisati jer je ovo pitanje života i smrti.

Prije četiri godine čekali smo na rođenje naše curice Ruže. Tijekom prenatalnih pregleda otkrivene su kod nje ozbiljne poteškoće u razvoju, tako teške da Ruža nije imala šanse za preživljavanje nakon rođenja.

Naš ginekolog, koji je utvrdio dijagnozu, ‘brižno’ nam je preporučio abortus, ali nas je upozorio kako moramo požuriti s odlukom, jer će dijete uskoro biti staro 21 tjedan i neće biti moguće abortirati ga kako to zakon predviđa ako budemo odugovlačili.

Taj savjet koji smo dobili bio je za nas još teži udarac nego informacija o poteškoćama u razvoju naše curice.

Pitam se kakav bi bio naš život da smo poslušali savjet ‘brižnoga liječnika’.

Sasvim sigurno, ne bih držao na rukama svoju kćerkicu i ne bih mogao provesti s njom najljepše trenutke na svijetu, koji su potpuno promijenili način na koji gledam na život. Sigurno ne bi imala svoj grob na kojemu možemo zapaliti svijeću i sjećati se kako je bila s nama barem nakratko. Bez sumnje, neprestano bismo se pitali nije li možda dijagnoza bila pogrešna. Sigurno ne bih više imao djece. Sigurno bih se naljutio na Gospodina Boga i cijeli svijet zbog svega.

Izabrali smo život. Ruža se rodila, bila je s nama nekoliko sati i to vrijeme bilo je jedno od najtežih i istodobno najljepših u našim životima.

Kada držite na rukama bespomoćno dijete i znate da će ono uskoro umrijeti, osjećate tako veliku ljubav da je niste u stanju primiti i cijelo vrijeme plačete, od sreće i od tuge istodobno. U tom trenutku osjetio sam što je čista bezuvjetna Ljubav.

Život je veliki dar – ne oduzimajmo drugima pravo na njega”, napisao je Tomasz.

Goran Andrijanić | Bitno.net