CRKVA U POČECIMA

Kako je izgledala misa prvih kršćana

Misa prvih kršćana: »Kanibalizam« i »ljudska žrtva« bile su optužujuće riječi često šaptane protiv prvih naraštaja kršćana. Ranokršćanski apologeti bavili su se njima kako bi ih mogli odbaciti kao objede. Unatoč tome, kroz iskrivljenu leću poganske objede možemo vidjeti što je bio najprepoznatljiviji element kršćanskoga života i bogoštovlja.

misa prvih kršćana

Kako je izgledala misa prvih kršćana?

To je bila euharistija: ponovno uprisutnjenje žrtve Isusa Krista, sakramentalno jelo u kojem su kršćani blagovali Isusovo tijelo i krv. Upravo je iskrivljavanje tih činjenica vjere dovelo do kleveta pogana protiv Crkve, premda je lako vidjeti kako su ih pogani mogli pogrješno shvatiti. U ranoj Crkvi samo je krštenima bilo dozvoljeno prisustvovanje sakramentima, a kršćane se obeshrabrivalo čak i da raspravljaju o ovim središnjim otajstvima vjere s nekršćanima. Tako je poganska mašta podivljala, potpirivana djelićima istine: »ovo je moje tijelo… ovo je kalež moje krvi… ako ne jedete tijelo Sina Čovječjega i ne pijete njegovu krv…« Pogani su znali da biti kršćaninom znači sudjelovati u nekim neobičnim i tajanstvenim obredima.

Biti kršćanin značilo je ići na misu. To je bilo tako od prvoga dana Novoga saveza. Samo nekoliko sati nakon što je Isus ustao od mrtvih našao se za stolom s dvojicom učenika. »Uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči… prepoznaše ga u lomljenju kruha« (Lk 24,30–31.35). Središnje mjesto euharistije također je očito u Djelima apostolskim, u sažetom opisu života prve Crkve: »Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama« (Dj 2,42). Pavlova Prva poslanica Korinćanima (11. poglavlje) sadrži pravi priručnik liturgijske teorije i prakse. Pavlova poslanica otkriva njegovo nastojanje da prenese točan oblik liturgije u riječima ustanovljenja koje je Isus izrekao na Posljednjoj večeri. »Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: ‘Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.’ Tako i čašu po večeri govoreći: ‘Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.’« (1 Kor 11,23–25). Pavao naglašava važnost nauka o stvarnoj prisutnosti i vidi pogubne posljedice u nevjerovanju: »Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje tijela« (1 Kor 11,29).

Prvi misal

Primjećujemo iste teme polazeći od knjiga Novoga zavjeta prema drugim kršćanskim izvorima iz vremena apostola i odmah nakon njih. Doktrinalni je sadržaj identičan, a i rječnik ostaje upečatljivo sličan, iako se vjera širila prema drugim zemljama i drugim jezicima. Svećenstvo, učitelji i apologeti prve Crkve bili su ujedinjeni u nastojanju da se sačuva euharistijski nauk: stvarna prisutnost Isusova tijela i krvi pod prilikama kruha i vina; žrtvena narav liturgije; nužnost valjano zaređenog svećenstva; važnost poštivanja obrednog oblika. To, dakle, svjedoči o kontinuiranom crkvenom euharistijskom nauku, od vremena Evanđeljâ do danas.

Osim knjiga Novoga zavjeta, najraniji sačuvani kršćanski spis liturgijski je priručnik – ono što možemo nazvati misalom – sadržan unutar dokumenta koji se zove Didahe (na grčkom »nauk«). Didahe je poznat i kao sabrani Nauk dvanaestorice apostola, vjerojatno sakupljen u Antiohiji Sirijskoj (vidi Dj 11,26), negdje između 50. i 110. g. Didahe koristi riječ »žrtva« četiri puta u opisu euharistije, jednom jednostavno navodeći »ovo je žrtva o kojoj je govorio Gospodin«1. Iz Didahea saznajemo i da je redovni liturgijski dan bio »dan Gospodnji« te da je bilo uobičajeno pokajati se za grijehe prije primanja euharistije.

»Na sam dan Gospodnji sakupite se zajedno i lomite kruh i zahvalite, prvo ispovijedajući svoje prijestupe, tako da vaša žrtva bude čista.«2 U redu žrtve, Didahe donosi euharistijsku molitvu koja je zadivljujuća u svojoj poeziji. Njezine odjeke možemo naći u liturgiji i himnima današnjih kršćana, istočnih i zapadnih:

»Kao što ovaj razlomljeni kruh bijaše razasut po brježuljcima, sakupljen postaje jedna jedina stvar, tako neka se okupi tvoja Crkva u tvome kraljevstvu sa svih strana zemlje; jer tvoja je slava i moć po Isusu Kristu u vijeke vjekova. Ali neka nitko ne jede i ne pije od ove euharistijske zahvale, osim onih koji su kršteni u ime Gospodina…

Svemogući Gospodine, stvorio si svemir, na slavu svojega imena; ljudima si dao hranu i piće za okrjepu, da ti zahvaljuju; ali nama si darovao hranu i piće duhovno i život vječni po svome Sinu…

Foto: Flickr.com/Lawrence OP

Spomeni se, Gospodine, Crkve svoje. Izbavi je od zla i usavrši je u svojoj ljubavi; i saberi je od sva četiri vjetra – Crkvu koja je posvećena – u tvoje kraljevstvo koje si za nju pripravio.«3

Korijeni u Izraelu

Liturgija prve Crkve uvelike se oslanjala na obrede i Sveto pismo drevnog Izraela, kao što to danas čini i naša liturgija. U drugom poglavlju razmatrali smo kako je Isus ustanovio misu tijekom blagdana Pashe. Njegova »zahvala« – njegova euharistija – ispunit će, usavršiti i nadmašiti pashalnu žrtvu. Ova je veza bila jasna kršćanima prvoga naraštaja, od kojih su mnogi bili pobožni Židovi. Tako su pashalne molitve ubrzo zadobile svoje mjesto u kršćanskoj liturgiji.

Pogledajmo molitve nad vinom i beskvasnim kruhom kod pashalnog jela: »Blagoslovljen si ti, Gospodine Bože naš, Stvoritelju ploda trsova… Blagoslovljen si ti, Gospodine Bože naš, Kralju svega svijeta, od koga primismo kruh plod zemlje.« Rečenica »Svet, Svet, Svet Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove« (Iz 6,3) još je jedan uobičajeni izraz židovskoga bogoštovlja koji je odmah našao svoj put do kršćanskih obreda. Susrest ćemo ga u knjizi Otkrivenja, ali javlja se i u pismu koje je sastavio četvrti papa, sv. Klement Rimski, oko 96. godine.

Prisjećanje na todu

Možda je najdojmljiviji liturgijski »predak« mise toda staroga Izraela. Židovska riječ toda, kao grčka riječ euharistija, znači »prinošenje zahvale« ili »zahvaljivanje«. Riječ označava žrtveno jelo koje se blaguje s prijateljima kako bi se proslavilo nečiju zahvalnost Bogu. Toda počinje prisjećanjem na neku smrtnu opasnost i potom slavi čovjekovo božansko izbavljenje iz te pogibelji. To je snažan izraz povjerenja u Božju suverenost i milosrđe.

Psalam 69 dobar je primjer. Usrdan vapaj za izbavljenjem (»Spasi me, Bože!«) istodobno je slavljenje onoga konačnog izbavljenja (»Božje ću ime hvaliti popijevkom… Jer siromahe Gospodin čuje.«).

Klasičan primjer tode je Psalam 22, koji počinje: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Sam Isus naveo je ovaj psalam dok je raspet umirao na križu. Oni koji su ga slušali prepoznali su na što se poziva i znali su da ta pjesma koja započinje vapajem napuštenih završava pobjedničkim tonom spasenja. Navodeći ovu todu Isus je pokazao svoju pouzdanu nadu u izbavljenje.

Sličnosti između tode i euharistije nadilaze njihovo zajedničko značenje zahvalnosti. Kardinal Joseph Ratzinger napisao je: »Strukturno gledano, cijela kristologija, doista cijela euharistijska kristologija, prisutna je u toda duhovnosti Starog zavjeta.«4 Toda i euharistija predstavljaju svoje bogoštovlje kroz riječ i jelo. Štoviše, toda kao i misa uključuje nekrvni prinos beskvasnoga kruha i vina.

Drevni rabini za todu su prorekli sljedeće: »U nadolazeće (mesijansko) vrijeme, sve će žrtve prestati osim žrtve tode. Ona ne će prestati za sva vremena«5 (Pesiqta, I, str. 159).

Ne prihvaćajte nadomjestke

Naš sljedeći svjedok novorođenoga crkvenoga euharistijskog nauka dolazi opet iz Antiohije Sirijske. Oko 107. godine sv. Ignacije, antiohijski biskup, često je pisao o euharistiji putujući zapadno prema svome mučeništvu. On govori o Crkvi kao o »mjestu žrtve«.6 A Filadelfijcima je napisao: »Pazite da imate samo jednu euharistiju. Jer jedno je tijelo našega Gospodina Isusa Krista, i jedan je kalež koji je znak jedinstva njegove krvi; jedan žrtvenik, jedan biskup, uz svećenike i đakone, moje suslužitelje.«7 U svojem pismu Crkvi u Smirni Ignacije se okomio na heretike koji su još u to rano doba poricali pravi nauk: »Oni se drže daleko od euharistije i molitve jer ne ispovijedaju da je euharistija tijelo našega Spasitelja Isusa Krista.«8  On savjetuje čitatelje o obilježjima prave liturgije: »Neka se smatra ispravnom ona euharistija koju je slavio biskup ili onaj kojemu je on to povjerio.«9

Sv. Ignacije je o sakramentu govorio takvim realizmom koji je sigurno bio sablažnjiv ljudima koji nisu bili upoznati s otajstvima kršćanske vjere. Sigurno su riječi poput njegovih, izvađene iz konteksta, izazivale sablazan u Rimskom Carstvu, što je uzrokovalo optužbe za kanibalizam. U sljedećim desetljećima obrana Crkve pala je na učenoga obraćenika iz Samarije, Justina. Justin je podigao veo tajnovitosti s drevne liturgije. Godine 155. pisao je rimskom caru opisujući ono što, čak i sada, možemo prepoznati kao misu. Ovdje vrijedi spomenuti duži navod:

»A u dan koji se naziva dan sunca, sastaju se svi na jednom mjestu, bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostola i proročke knjige. Kad čitač završi, onaj koji predsjeda ima nagovor te nas živom riječju potakne da nasljedujemo ove uzvišene primjere. Zatim ustanemo svi zajedno i prikazujemo molitve za sebe… i za sve druge, gdjegod da su, da budemo pravedni u svom životu i djelovanju, i vjerni zapovijedima, da bismo postigli vječno spasenje. Kada završimo s molitvama, izmijenimo poljupce. A poslije molitava, kako već rekosmo, donese se kruh, čaša vode i vina pomiješane, sve zajedno pruži se onome koji predsjeda nad braćom. On ih uzme i upravi molitve i hvale Ocu svega svijeta, po imenu Sina i Duha Svetoga i kroz neko vrijeme zahvaljuje (na grčkom: euharistein) da budemo dostojni ovih darova. Kada je završio molitve i zahvale, svi prisutni odobravajući kliknu:

»Amen.« Kada je onaj koji predsjeda zahvalio i narod odgovorio, oni koje zovemo đakonima daju prisutnima »euharistijskog« kruha, vina i vode i nose ih onima koji su odsutni.«10

Justin započinje svoj opis izravno ga smještajući u »dan sunca« – nedjelju, a na taj je dan Isus ustao od mrtvih. To poistovjećivanje »dana Gospodnjeg« s nedjeljom opće je svjedočanstvo ranih kršćana. Kao prvi dan bogoštovlja, nedjelja je ispunila i zamijenila sedmi dan, židovski šabat. Upravo je na dan Gospodnji, na primjer, Ivan, slaveći »u Duhu«, imao viđenje Otkrivenja (Otk 1,10).

Tekst i slike

Justin objašnjava žrtvu i sakrament Crkve. Međutim, ne umanjuje važnost stvarne prisutnosti. On koristi isti slikoviti realizam kao i njegov prethodnik Ignacije: »Hrana koja je izgovaranjem njegovih riječi postala euharistijom i koja blagovanjem hrani naše tijelo i krv, jest i tijelo i krv onoga Isusa, koji je tijelom postao.«11

Kada je razgovarao sa Židovima, Justin je išao i dalje i objasnio da su pashalna žrtva i žrtve u hramu bile samo nagovještaji jedine žrtve Isusa Krista i njezino liturgijsko prikazanje: »I prinos najboljeg brašna… koji je bio propisan da se prinese u ime onih koji su se očistili od gube, bio je vrsta euharistijskog kruha, čije je slavljenje propisao naš Gospodin Isus Krist.«

riba

Takvo je bilo katoličko ili opće iskustvo euharistije. Međutim, dok je nauk ostao isti u cijelome svijetu, liturgija je uglavnom bila mjesna stvar. Svaki je biskup bio odgovoran za slavljenje euharistije na svom području i postupno su različite regije razvile vlastite oblike liturgijske prakse: sirijska, rimska, galska i tako dalje. Iznenađujuće je, pak, koliko su sve ove liturgije – u velikoj mjeri različite – zadržale ono zajedničko. Uz nekoliko iznimaka sve imaju neke zajedničke elemente: obred pokajanja, čitanja iz Svetog pisma, pjevanje ili recitiranja psalama, propovijed, »anđeoski himan«, euharistijsku molitvu i pričest. Crkve su slijedile sv. Pavla u brižljivom prenošenju riječi ustanovljenja, riječi koje pretvaraju kruh i vino u tijelo i krv Kristovu: »Ovo je tijelo moje… Ovo je kalež moje krvi.«

Stari poznati pripjev

Od početka trećega stoljeća nadalje, trag papirusa pokazuje veću brigu oko očuvanja točnih riječi liturgija koje se pripisuju apostolima. Početkom 3. st. u sjevernoj Siriji izišla je na površinu još jedna zbirka primljene predaje: Didascalia Apostolorum (Učenje apostola). Didascalia uključuje stranice tekstova molitava kao i detaljne upute za liturgijske uloge i pravila ponašanja biskupa, svećenika, đakona, žena, djece, mladih, udovica, siročadi i putnika.

Oko godine 215. Hipolit Rimski napisao je svoje veliko djelo Traditio apostolica (Apostolska predaja), u kojem je izložio liturgijsko i teološko učenje koje je Crkva u Rimu čuvala od vremena apostola. Jedan dio iznosi gusto ispisanu liturgiju za ređenje svećenika. Dok u Justinovu opisu možemo »vidjeti« našu misu, u Hipolitovu djelu možemo je čuti.

SVEĆENIK: Gospodin s vama

NAROD: I s duhom tvojim.

SVEĆENIK: Gore srca.

NAROD: Imamo kod Gospodina.

SVEĆENIK: Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu.

NAROD: Dostojno je i pravedno.12

Iz istog vremena nalazimo najstarije tekstove liturgija koje se pozivaju na apostolsko podrijetlo, liturgije sv. Marka, sv. Jakova i sv. Petra – liturgije koje se još uvijek koriste na brojnim mjestima širom svijeta. Liturgija sv. Jakova bila je omiljeni obred stare jeruzalemske Crkve, koja je Jakova priznavala kao svoga prvog biskupa. Liturgije Jakova, Marka i Petra teološki su sažete, poetski napisane te bogate citatima iz Svetoga pisma. Sjetimo se, s obzirom na to da je malo ljudi znalo čitati, a još manje njih moglo si je priuštiti prepisivanje knjiga, liturgija je bila mjesto gdje su kršćani upijali Bibliju. Tako je od najranijih dana Crkve misa bila prožeta Svetim pismom.

Iako njihove riječi govore rječito o Kristovoj žrtvi, drevne liturgije jednako odjekuju u svojim tišinama:

Neka sav smrtan ljudski rod šuti i stoji u strahu i drhteći i ne razmatra u sebi ništa zemaljsko.

Jer Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, Krist naš Bog, dolazi biti žrtvovan,

i predan za hranu vjernima. I čete anđela idu pred njim sa svom moći i vlasti,

mnogooki kerubin i serafin sa šest krila, pokrivaju svoja lica i pjevaju glasno: Aleluja, Aleluja, Aleluja.

Imajte sve ovo na umu: zvukovi i tišine u prvim misama Crkve. Ponovno ćete ih susresti u nebu, kada ćemo pobliže razmatrati Knjigu Otkrivenja. Susrest ćete ih u nebu kada sljedeće nedjelje otiđete na misu.

Scott Hahn

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Gozba Jaganjčeva”.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.

Ostale tekstove Scotta Hahna iz niza “Gozba Jaganjčeva – Misa kao nebo na zemlji” pročitajte OVDJE.

———————————-

1     Didahe, 14,3.

2     Didahe, 14,1.

3     Didahe, 9,4–5, 10,3, 10,5.

4     Joseph Ratzinger, Feast of Faith (San Francisco: Ignatius Press, 1986), str. 57. Vidi također str. 51–60.

5     Vidi Hartmut Gese, Essays on Biblical Theology (Minneapolis: Augsburg, 1981), str. 128–133.

6     Vidi  njegove:  Poslanica  Efežanima  (5,2),  Poslanica Tralcima (7,2) i Poslanica Filadelfijcima (4), sve navedeno u Johannes Quasten, Patrology, sv. 1 (Allen, Texas: Christian Classics, 1988).

7     Sv. Ignacije Antiohijski, Poslanica Filadelfijcima, 4.

8     Sv. Ignacije Antiohijski, Poslanica Smirnjanima, 7.

9     Sv. Ignacije Antiohijski, Poslanica Smirnjanima, 8,1.

10   Sv. Justin mučenik, Apologija 1, 65–67. Vidi također Katekizam Katoličke Crkve, br. 1345.

11   Sv. Justin mučenik, Dijalog s Trifonom, 41.

12   Za dobar prijevod Hipolitova liturgijskog teksta vidi Lucien Deiss, Early Sources of the Liturgy (Staten Island, N.Y.: Alba House, 1967), str. 29–73.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 14. lipnja 2019.

Možda vam se svidi