“Sin propasti.” “Bilo bi bolje za tog čovjeka da se nikada nije rodio!” Užasne riječi za nekoga tko je očito doživio užasan kraj, a izrekao ih je Onaj koji je bio sveznajući i koji je njihovom objektu posvetio svu pažnju.

Govorimo o Judi Iškariotskom, izdajniku našega Gospodina. Pretežno uobičajeno tumačenje takvih izraza tijekom vremena jest da je Juda bio, da jest i da će uvijek biti među prokletima. Sveti Ivan Zlatousti, sveti Augustin, sveti Toma Akvinski, sveti Alfonz — popis bi se mogao nastaviti unedogled: Juda je očito u paklu.

Ja ne mogu reći da imam bilo kakve radosti od pomisli, a još manje od uvjerenja, o prokletstvu duše, a još manje o duši izabranog apostola. Siguran sam da ni ovi sveci nisu. Unatoč tome, ne mogu se natjerati da sa sigurnošću proturječim tako teškim autoritetima. Čini se da je tužna činjenica dobro utemeljena u tradiciji.

Doduše, postoje neke očite iznimke, osobito unutar istočne katoličke tradicije. Origen u svom komentaru Matejeva Evanđelja daje nadu za Judu, koji je bio toliko ispunjen grižnjom savjesti da je impulzivno želio prethoditi našem Gospodinu u smrti kako bi ga mogao susresti u njegovoj “goloj duši” i moliti za oprost. Sveti Grgur iz Nise sklon je mišljenju punom nade. Sveti Siluan Atonski kaže da se već sada treba moliti za njegovo spasenje.

Papa Benedikt je rekao ovo o Judi:

Odluka [našega Gospodina da Judu učini apostolom i sudrugom] zamračuje misterij oko njegove vječne sudbine, znajući da [se] Juda “pokaja […] i vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama govoreći: »Sagriješih predavši krv nedužnu!«'” (Mt 27,3-4). Iako se otišao objesiti (usp. Mt 27,5), nije na nama da osuđujemo njegov postupak, stavljajući se na mjesto beskrajno milosrdnoga i pravednoga Boga.

Ostaje tajna Gospodinove odluke, tim više što ga Isus izriče vrlo strogu osudu: “[…] Jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega.” (Mt 26,24)

Jasno je da ne se bismo trebali prečvrsto držati ikojega tumačenja vječnoga gubitka duše. Crkva nema suprotan proces od kanonizacije. Ne postoji nikakvo posebno prosvjetljenje koje se može primiti iz činjenice prokletstva duše, dok je blaženstvo duše ispunjeno svjetlom milosti i objave, i tako ga sveta Crkva svečano naviješta. Naša je poruka otkupljenja, a zadani ishod za kršćane je spasenje.

Sveti Ivan Pavao II., dok je bio kardinal-nadbiskup u Krakovu, dobio je od Pavla VI. zadatak da održi godišnje korizmene duhovne vježbe za Rimsku kuriju. Održao je niz svojih konferencija, nazvanih “Znak osporavan”, o tradicionalne četiri posljednje stvari: smrti, sudu, nebu i paklu. U svojoj konferenciji o paklu, nagađao je da možda postoji naredba koja nam nije otkrivena i koja bi riješila problem na nepoznat način. Ipak, rekao je da je tradicionalni prikaz tog učenja sve što znamo iz objave.

Pa ipak, čak i u srednjem vijeku, u djelu svetog Tome Akvinskog (u “Raspravljanim pitanjima o istini” i u “Zapisu o četvrtoj knjizi Pouka”), čitamo da je prema svetom Ivanu Damaščanskome duša cara Trajana u paklu vraćena u život i primila milost pokajanja molitvama jednoga svetoga redovnika. Toma kaže da su Trajan i drugi slučajevi poput njegova prešli iz stanja sadašnje pravde, prema vlastitim zaslugama, u jedan od “viših uzroka”, čime je njihovo spasenje bilo osigurano. To se nimalo ne razlikuje od nagađanja Ivana Pavla!

Dok sveti Pio V. nije modernizirao “Rimski misal”, on je sadržavao niz molitava za svetu misu za dušu u čije se spasenje sumnja. Te su molitve bile u mnogim misalima toga vremena. U zborniku takve mise molilo se da se barem umanje, ako ne i posve uklone patnje koje je duša podnosila! I ovdje nisu mislili na čistilište.

Dakle, možemo vidjeti, čak i ako ove stvari nisu dio široko poznatoga vjerskoga nauka, one su i dalje imale i imaju svoje mjesto. I ne treba postati rahnerijanac, modernist, progresivac, univerzalist ili pop-teolog da bi se uvidjeli ti presedani i mogućnosti. Oni nam daju mnogo više nade i povjerenja od puke ideje da Bog stvarno ne bi dopustio da netko padne u vječni pakao. Možemo se nadati spasenju čak i najgorih od nas, a da ne zapadnemo u sentimentalni naturalizam i doktrinu univerzalnog spasenja.

Možda najhrabriji i najustrajniji u tvrdnji o mogućnosti oslobođenja od pakla prokletih bio je sveti Alfonz Liguori. U svojemu djelu “Marijine slave”, on prenosi primjer za primjerom kako je Gospa oslobodila dušu iz pakla zbog odanosti te duše njoj u životu, usprkos njezinim velikim grijesima. Te duše bivaju vraćene u život, pokaju se, a zatim ponovno umiru da bi ovaj put otišle u raj. Mnogo ranije, čak je i sveti Augustin imao homiliju tijekom koje je mrtvac bio oživljen kako bi primio milost pokajanja i ponovno umro. Nastala je velika strka, a on je pozvao stenografe da zabilježe događaj!

Samo su jansenistički heretici optuživali svetog Alfonza da potkopava evanđeosko učenje o paklu. On je to jasno naučavao, kao i Ivan Pavao II. u Katekizmu Katoličke Crkve i u djelu “Prelazak praga nade”.

Važniji od činjenice Judina prokletstva ili – ako je moguće – njegova milosrdnog spasenja je primjer koji je pred nama. On se kaje, ali samo do očaja. Žali zbog svog pada, priznaje svoju nepravdu, ali ne odlazi odmah tražiti oproštenje. Svaki grešnik, barem svaki teški grešnik je Juda, onaj koji je izdao Gospodina. Sveti Petar ga je također izdao i to u isto vrijeme, a ipak je Petar bio obnovljen istinskim kajanjem. Izjavio je: “Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.”

Sigurno je da će Bog dati istinsko kajanje, koje otklanja i smrtni grijeh, ako ga molimo, a osobito ako molimo s povjerenjem, i molimo po zagovoru Gospe, Majke milosrđa i Utočišta grešnika. I namjeravamo se dobro ispovjediti čim budemo mogli. Sada je vrijeme za tu dobru ispovijed!

Uostalom, liturgija nas uči u jednom od zbornih molitava nedjelje kroz godinu: “Bože, koji svoju svemoć najviše pokazuješ pošteđujući i smilujući se…” Sveti Toma uči sa svetim Augustinom da je oproštenje jednog smrtnog grijeha veće djelo Božje od stvaranja cijelog izvanjskog svemira. A ipak se to stalno događa u stotinama tisuća sakramentalnih ispovijedi! Ako uklanjanje našega grijeha zahtijeva svemoguću moć, nije teško razumjeti da tako velika moć može učiniti stvari koje nadilaze našu maštu, čak i onkraj groba.

Između pretposljednjeg i posljednjeg daha može nastati novi svijet. Između mosta i vode, kako je vidio sveti Ivan Vianney, može se zadobiti spasenje.

Kajanje, dobra ispovijed i pokora koju nalaže svećenik i koja se dobro izvršava bit će naš najbolji prinos u ovo sveto vrijeme. Svećenikovo odrješenje učinit će za nas daleko više nego što možemo željeti ili se nadati. Nadajmo se dobru za sve, i prionimo uz sredstva milosti, pa ćemo sigurno umaći vatri pakla! Ili, neizmjerno bolje – bit ćemo dostojni slave neba i uskrsnuća!

Izvor: Catholic Answers | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.