Razmišljat ćemo u nekoliko razmatranja o molitvi Gospodnjoj – Očenašu. U Evanđelju sv. Luke čitamo: “Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: ‘Gospodine, nauči nas moliti, kao što je Ivan naučio svoje učenike’.” (Lk 11,1) Tada je Isus povjerio svojim učenicima i Crkvi do svršetka svijeta molitvu koja je “doista sažetak svega Evanđelja.” (Tertulijan)

Evanđelist Matej ovako donosi kako je Isus predao tu najizvrsniju molitvu: “Vi, dakle, ovako molite: Oče naš koji jesi na nebesima …” (Mt 6,9) To je molitva Crkve, nju Crkva moli u euharistijskom slavlju, u sakramentima, u svim svojim javnim obredima. Tu molitvu zovemo Gospodnjom, jer nam je predana od Gospodina našega Isusa Krista. Kad god kažemo “Molitva Gospodnja”, uvijek se to odnosi na Očenaš!

Katekizam Katoličke Crkve kaže: “Sva Pisma (Zakon, Proroci i Psalmi) ispunjena su u Kristu. Evanđelje je ‘Radosna vijest’. Njen prvi sadržaj sažeo je sv. Matej u Govoru na gori. Molitva je Očenaša pak u središtu toga navještaja. U tom okviru nalazi objašnjenje svaka prošnja molitve koju nam je Gospodin predao.” (KKC br. 2763, str. 673)

Tko je Bog? Kakav je Bog? Svaka religija, kao plod ljudskih napora u traženju Boga, ima svoju sliku Boga, svoje poimanje Boga koje je zalutalo sve do mnogoboštva. Istinu o Bogu otkriva nam Bog sam u Objavi čovjeku o sebi, i o čovjeku kao i o svemu stvorenomu. Punina Objave Isus je Krist. On nas uvodi u neizrecivu tajnu Boga živoga i vječnoga. Isus Krist nam na savršeniji način objavljuje kakav je Božji odnos prema čovjeku i kako se čovjek ima odnositi prema svome Stvoritelju. Sto je Bog meni, a što sam ja Bogu? To je bitno pitanje ljudske egzistencije. To je najveća Istina koja se tiče svakoga čovjeka u svakom vremenu i civilizaciji. To je bitni odnos razumnoga bića i bitni smisao čovjeka kao slobodnoga bića.

Isus je Krist dar ljubavi Očeve. On govori o svom Ocu i našem Ocu. U svojoj molitvi na Posljednjoj večeri upućenoj Ocu, Isus moli: “Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu, te svijet uzvjeruje da si me ti poslao.” (Iv 17, 21) Isus Krist nam objavljuje da je od Oca poslan, ali on nam naviješta još jedan dar Očev: Duha Svetoga. Isus govori učenicima: “A kada dođe Branitelj koga ću vam ja poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene.” (Iv 15, 26) Isus Krist nam objavljuje da je on vječni Sin Očev i s Ocem jedno od vijeka, rođen od Oca njegovom samospoznajom kao Riječ. No on također otkriva da su Otac i Sin vječno disanje ljubavi, a ta ljubav je Duh Sveti. Tako nas Isus uvodi u najveću Božju tajnu, u tajnu Presvetoga Trojstva. To je sržna istina o Bogu u Objavi. U jednoj i jedinoj Božjoj naravi odvija se od vijeka zajedništvo triju božanskih osoba: Oca koji je počelo bez počela, Sina rođenoga od Oca od vijeka – vječne Riječi, Duha Svetoga koji je ljubav Oca i Sina. Otac je poslao Sina, da se uprisutni među ljudima kao čovjek rođen od Djevice i da bude Spasitelj ljudi od grijeha. Duh Sveti dar je Oca i Sina, da posvećuje ljude i da u krštenju ostvaruje u čovjeku posinjenje u Sinu. Tako u sakramentu novoga rođenja od Boga, (usp. Iv 1,13) krštenik postaje u Sinu posinjeni sin, krštenica posinjena kći i tako postaju hram Duha Svetoga.

Tako Otac vječnoga Sina postaje i naš Otac; nas usvaja kao svoju djecu i ljubi nas kao svoje sinove i kćeri. To je, dakle, Bog meni i ja Bogu. On je moj Otac, a ja sam njegov sin. Zato nam Isus Krist – Sin Božji – govori: “Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi.” (Iv 15, 9) Isus nam objavljuje Očevu ljubav i poziva nas da prihvatimo tu ljubav koju u nas ulijeva Duh Sveti. Zato nas je Isus učio moliti Očenaš!

U tom smislu uči Katekizam: “U euharistiji, Gospodnja molitva pokazuje također eshatološko obilježje svojih prošnji. Ona je izrazita molitva ‘posljednjih vremena’, vremena spasenja koja su počela izlijevanjem Duha Svetoga, a koja će biti dovršena ponovnim dolaskom Gospodnjim. Za razliku od molitava Staroga saveza, prošnje Očenaša osnivaju se na otajstvu spasenja, koje je, jednom zauvijek, već ostvareno u raspetom i uskrslom Kristu.” (KKC br. 2771, str. 676) “Euharistija i Očenaš smjeraju Gospodnjem dolasku ‘dok ne dode’. (1 Kor 11, 26)”. (KKC br. 2772, str. 676)

Kad sve to razmislimo, onda razumijemo da je Očenaš zaista molitva koju dijete uči moliti već na rukama svoje majke. To treba biti dnevna molitva svakoga kršćanina, obiteljska molitva kao što je i molitva Crkve. Onaj koji svakodnevno moli Očenaš, dnevno se priznaje sinom Očevim i takvim će se priznati i u dramatičnom trenutku svoga prijelaza s ovoga svijeta u vječni život. Bit će to za njega dolazak u Očev zagrljaj!

Jedan je naš branitelj za vrijeme Domovinskoga rata pričao kako se našao u očitoj smrtnoj opasnosti i tada je molio Očenaš, sabrano kao nikada u životu. Da, ne samo u opasnosti, nego svaki dan, i kad nam ide sve dobro, molitva Gospodnja, iskrena i sabrana, trebala bi nam rasvijetliti dušu istinom da znamo i svjesno priznajemo Boga svojim Ocem. Očeva je ljubav neizreciva! Takvom ljubavlju Otac nebeski ljubi svoju djecu. Dakle, ljubljeni smo neizrecivo. Pitajmo svoju savjest da li tu ljubav uzvraćamo životom dostojnim sinova i kćeri Božjih! Amen!

kardinal Franjo Kuharić, 9. siječnja 2002.

Gornji tekst je ulomak iz knjige kardinala Franje Kuharića S Bogom lice u lice u izdanju Glasa Koncila. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Više o knjizi pročitajte na ovom linku!