Prvi je uvjet dopustiti da nam se nešto daruje, ne biti samodostatan, ne činiti sve sam, jer to ne možemo, nego se otvoriti sa sviješću da Gospodin stvarno dariva…

Foto: Rawpixel

Kako doći do žive vjere, do uistinu katoličke vjere, konkretne, žive i djelotvorne? U konačnici vjera je dar. Dakle, prvi je uvjet dopustiti da nam se nešto daruje, ne biti samodostatan, ne činiti sve sam, jer to ne možemo, nego se otvoriti sa sviješću da Gospodin stvarno dariva. Čini mi se da je to otvaranje ujedno i prvi čin molitve: biti otvoren Gospodinovoj prisutnosti i njegovu daru. To je i prvi korak da bismo primili nešto što mi ne činimo i što u namjeri da to sami učinimo ne možemo imati. Ta gesta otvaranja, molitve – Gospodine, daruj mi vjeru! – mora se ostvariti čitavim našim bićem. Trebamo biti spremni primiti dar i dopustiti da nas dar prožme u našim mislima, našim osjećajima i našoj volji.

Nitko ne vjeruje sam od sebe

Ovdje mi se čini veoma važnim istaknuti ono bitno: nitko ne vjeruje sam od sebe. Uvijek vjerujemo u Crkvi i s Crkvom. Vjerovanje je uvijek zajednički čin, uključivanje u putujuću zajednicu, zajednicu života, riječi, misli. Vjeru ne “činimo” u smislu da je prije svega Bog onaj koji je daje. No vjeru ne “činimo” ni u smislu da je ne moramo izmišljati. Trebamo, da tako kažemo, dopustiti da upadnemo u zajednicu vjere, Crkvu. Vjerovanje je u sebi katolički čin. Ono je udioništvo u toj velikoj sigurnosti koja je prisutna u živomu subjektu Crkve. Samo tako možemo razumjeti Sveto pismo u raznolikosti čitanja koje se razvija tijekom tisuću godina. To je Pismo jer je dio, izraz jedinoga subjekta – Božjega naroda – koji je u svojemu hodočašću uvijek isti subjekt. Naravno, taj subjekt ne govori sam od sebe, nego je subjekt stvoren od Boga – prema klasičnu izrazu “nadahnut” – subjekt koji tu riječ prima, zatim je prevodi i priopćuje.

Božja Riječ živi u Crkvi

To je zajedničko djelovanje vrlo važno. Znamo da je Kur’an, prema muslimanskome vjerovanju, riječ koju je bez ljudskoga posredovanja doslovno dao Bog. Prorok tu nije važan. On ju je samo zapisao i priopćio. To je čista riječ Božja. Za nas pak Bog ulazi u zajedništvo s nama, traži našu suradnju, stvara ovaj subjekt i u tome subjektu njegova riječ raste i razvija se. Taj je ljudski dio bitan i omogućuje nam da vidimo kako pojedine riječi stvarno postaju Božja Riječ jedino u jedinstvu cjelokupnoga Pisma u živomu subjektu Božjega naroda. Dakle, prvi je dio Božji dar; drugi je dio zajedničko sudjelovanje u vjeri hodočasničkoga naroda, priopćavanje u svetoj Crkvi koja Riječ Božju prima, u Crkvi koja je tijelo Kristovo, oživljeno živom Riječju, božanskim Logosom. Iz dana u dan trebamo produbljivati to svoje zajedništvo sa svetom Crkvom, pa tako i s Božjom Riječju. To nisu dvije oprečne stvari da bih mogao reći: više sam za Crkvu ili više sam za Božju Riječ. Samo jedinstvom ovoga dvoga bivamo u Crkvi, pripadamo Crkvi; samo se tako postaje udovima Crkve, živi se Božja Riječ koja je životna snaga Crkve. A tko živi Božju Riječ, može je živjeti jedino zato što je živa i životna u živoj Crkvi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Benedikta XVI. “Naučiti vjerovati”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.