Kršćanstvo je religija spasenja. Ali spasenja od čega i kako? Nažalost, ovdje su opet i sami kršćani tako često upropaštavali, tako često banalizirali nauk Evanđelja i Crkve o spasenju, dajući time povod neprijateljima religije da ga pojednostavljuju i banaliziraju.

„Kršćani su majušni i slabašni čovječuljci kojima je potrebno spasenje. Nama ne treba spasenje, mi ćemo sami sebe spasiti! U borbi ćeš pronaći pravo svoje! A može se dodati – i spasenje.”

Ovako ili otprilike ovako u tisuću varijacija kršćanstvu odgovara antireligija. Upravo zbog toga je bitno i neophodno shvatiti što znači riječ „spasenje” na jeziku Evanđelja i Crkve. Tu nije riječ o spasenju od nesretnih slučajeva, bolesti, patnji itd. I to bi kršćanima, naizgled, trebalo biti jasno, međutim, oni u svojoj religiji često vide nekakvo „osiguranje”, nekakvo jamstvo natprirodne pomoći koja, da tako kažemo, nadopunjuje prirodnu pomoć. Međutim, ovakvo shvaćanje spasenja je izopačeno i banalizirano. To potpuno očito slijedi iz svjedočenja samog Evanđelja o tome kako se one strašne izdajničke noći, kada je molio da ga „mimoiđe ova čaša“, Krist počeo žalostiti i tugovati (Mt 26, 37).

Kad bi kršćanstvo bilo religija spasenja od ovozemaljskih zala i patnji, onda bi ga trebalo proglasiti jednim velikim neuspjehom. Ali ne, kršćanstvo ne govori o tom spasenju, nego o spasenju čovjeka od one radikalne i tragične promjene koja se dogodila i koja se sve vrijeme događa u njemu samom, od promjene koju on nije sposoban samostalno ispraviti. Ime te promjene je smrt – smrt ne jednostavno kao prestanak života, nego kao pretvaranje života u jedno besmisleno gašenje, a cijelog svijeta u kozmičko groblje.

Spasenje od smrti ne želi onaj tko je slab, nego onaj tko je snažan. Slabić želi onu mravlju sreću koju mu nude ideologije što su se jednom zauvijek pomirile sa smrću. Slabić pristaje proživjeti kako proživi, a zatim umrijeti; snažan smatra da je to nedostojno čovjeka i njegova zadatka u svijetu. Time pada glavna optužba: „Vi kršćani ste slabići, zato vam je potrebno spasenje”. Ne treba spasenje samo nama, nego prije svega onom obličju svijeta i života koji živi u čovjeku i koji se svom svojom biti protivi besmislenoj taštini, čiji je kraj trulež i smrt. Spasenje je, dakle, prema kršćanskom shvaćanju, obnova onog života koji ne stari, za koji je čovjek i stvoren. I nije slabost nego snaga čovjekova u tome što ovo spasenje očekuje i dobiva od Boga. Jer Bog i jest taj život koji je čovjek izgubio kada se bez ostatka pokorio svijetu, kada se stopio s vremenom i smrću. I zajedno s apostolom Ivanom mi vjerujemo i znamo: „Život se očitova“ (1 Iv 1, 2).

Bog nas nije spasio prisilom i zastrašivanjem, nego očitovanjem među nama, u svijetu, radi nas i radi Života samoga svijeta. Života kao Božje mudrosti i dobra, života kao ljepote svijeta i čovjeka, života koji je u stanju svladati i preobraziti smrt. I taj se Život očitova, ne kao još jedna filozofska teorija, niti kao novi princip organizacije, nego kao Bogočovjek. Da, kršćanstvo uči i objavljuje da se u jednoj točki vremena i prostora, u jednoj Osobi javio božanski život u liku savršenog Boga i savršenog čovjeka, Isusa Krista iz Nazareta Galilejskoga.

Učeni skeptik, takozvani suvremeni čovjek, samo će slegnuti ramenima: „Kakva glupost!” Je li glupost ili nije, uglavnom evo već dvije tisuće godina ta Osoba, taj Život ima takvu vlast nad ljudskim srcem koja se ni sa čime ne može usporediti. Nema učenja, nema filozofije, koja se za to vrijeme nije promijenila. Nema države, nema oblika života koji nije otišao u povijest. I ako je postojalo, ako u povijesti svijeta postoji čudo, onda je to sjećanje na Bogočovjeka koji nije napisao nijedan redak, koji se nije brinuo što će o njemu reći poslije, koji je umro sramotnom smrću na križu, ali koji kao i prije živi u onima koji vjeruju u njega. On je zauvijek o sebi rekao: „Ja sam Put, Istina i Život“ (Iv 14, 6). I tim putem idu, tu istinu čuvaju, tim životom žive milijuni ljudi, tako da čak ni najmoćnija država, koja je prema jednom jedinom modelu organizirala čitav čovjekov život od rođenja do smrti, koja kontrolira svaku njegovu riječ, svaku misao, svaki uzdah, tu ne može ništa.

Krist je Spasitelj svijeta. Ovo je najstarija kršćanska tvrdnja. On je spasio svijet i sve nas time što nam je ponovno darovao život neovisan od smrti i vremena. Upravo to i jest spasenje. Kada čujemo kako apostol Pavao, nekoć progonitelj kršćana, kliče: „Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak“ (Fil 1, 21), možemo reći: „Da, u svijetu se dogodila nekakva radikalna promjena. Ljudi i dalje umiru, svijet je kao i prije pun rastanaka, tuge i patnje, ali u njemu se zapalio i nastavlja gorjeti plamen vjere. Vjere ne samo u to da će se naše postojanje nastaviti tamo negdje, izvan granica ovozemaljskog života – u to su ljudi vjerovali i prije Krista – nego da su sam svijet i sam život ponovno dobili smisao i dubinu, da se samo vrijeme ispunilo svjetlošću, da je vječnost ušla u naš život upravo ovdje i sada.” Ta vječnost je spoznaja Boga koju nam je otvorio Krist.

Nema više usamljenosti, nema straha ni tame, jer ja sam s vama, veli Krist, u sve dane – do svršetka svijeta (Mt 28, 20). Vječnost je ta zapovijed ljubavi koju nam je ostavio Krist: Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge (Iv 13, 35). I konačno, ta vječnost je mir i radost u Duhu Svetome, koju nam, po riječima Kristovim, nitko neće oduzeti (usp. Iv 16, 22). I sve je to spasenje.

Aleksandar Šmeman | Govori na Radiju Sloboda

Priredio: Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Protoprezbiter Alexander Schmemann ubraja se u red čuvene plejade pravoslavnih ruskih mislilaca i slovi za jednog od najvećih teologa Pravoslavlja i misionara Crkve 20. stoljeća. Jedan je od utemeljitelja suvremene misionarske misli, autor popularnih teoloških djela, vrsni propovjednik i majstor usmene riječi, ali iznad svega častan svećenik posvećen Pravoslavlju i svojoj Pravoslavnoj Crkvi.

Alexander Schmemann rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Schmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine,  a zaređen je za svećenika 1946. godine.

Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.