Lako je uživati u zamjeranju — u osjećaju da nekome nešto dugujemo ili da je netko nama dužan. No kad se zamjeranje napokon otpusti, mir koji slijedi daleko je vrjedniji.

Često nemamo potpunu kontrolu nad odnosima u kojima smo povrijeđeni ili uvrijeđeni. Ponekad nam preostaje samo da se utješimo opomenom svetoga Pavla: „Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima!“ (Rim 12,18). Učinite ono što je u vašoj moći kako biste imali „čiste“ odnose, ali prihvatite i trenutak kad ste učinili sve što ste mogli.

No osjećaji koje u sebi nosimo — gorčina, ljutnja, zamjeranje — isključivo su naša odgovornost. Upravo njihovo otpuštanje može biti ključ sretnog, odnosno „blaženog“ života, kako bi rekao Aristotel. On dodatno pojašnjava da prava sreća može proizaći samo iz onoga što je u potpunosti pod našom kontrolom. Vanjske stvari — poput novca, ljepote, zdravlja ili ugleda — lako nam izmaknu iz ruku, pa stoga ne mogu biti temelj sreće. To jednostavno nema smisla. Prema tome, hoćemo li oprostiti ili ne — to je odgovornost koja pripada isključivo nama.

Inspiraciju možemo pronaći i u pjesmi američkog benda The Avett Brothers iz Sjeverne Karoline. Pjesma se zove No Hard Feelings i započinje pogledom na kraj života.

Kad me tijelo više ne bude moglo nositi
i napokon me pusti na slobodu,
hoću li biti spreman?

Kad mi noge više ne budu mogle prijeći ni milju
i kad moje usne oproste se posljednjim poljupcem,
hoće li mi ruke biti mirne

Kad položim svoje strahove, nade i sumnje?
Prstenje s prstiju i ključeve kuće
— bez ikakvih teških osjećaja.

Stihovi zatim priznaju uzaludnost zadržavanja gorčine:

Bog zna, nikome nisu donijeli mnogo dobra,
mene su samo držali u strahu i hladnoći.

Kako kaže poslovica: „Zamjeranje je poput ispijanja otrova uz nadu da će umrijeti netko drugi.“

Oprost znači — oprostiti

Lako je pomisliti da je ogorčenost naša privatna imovina, nešto čime možemo raspolagati kako želimo. No ona je tek još jedan oblik samozadovoljstva — otrovna mješavina ljutnje i ogorčenosti. Razlikuje se vrlo malo od drugih, očitijih oblika pretjerivanja: promiskuiteta, zlouporabe novca, neobuzdane ambicije ili neumjerenosti u jelu i piću. Jedina stvarna razlika jest bol koja prati uvredu. Sveti Pavao zato upozorava: „Srdite se, ali ne griješite.“

Jedna od najneugodnijih Isusovih prispodoba jest ona o nemilosrdnom sluzi iz Evanđelja po Mateju (18,21–35). Petar dolazi Isusu kako bi provjerio ne očekuje li od apostola da oprost shvate preozbiljno. Uvjeren da zna odgovor, pita: „Gospodine, ako se moj brat ogriješi o mene, koliko puta da mu oprostim? Do sedam puta?“ Broj sedam, naravno, ima snažno teološko značenje — simbolizira puninu i savršenstvo — pa je Petar bio siguran da je ponudio više nego dovoljno. Isusov odgovor morao ga je zateći: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset i sedam puta“, što znači — bez granice.

Isus potom ispriča prispodobu o kralju koji je odlučio svesti račune sa svojim slugama. Jedan mu duguje deset tisuća talenata zlata. Jedan biblijski talenat iznosio je oko 28 kilograma, što znači da je dug bio oko 280 tisuća kilograma zlata. Prevedeno u današnje vrijednosti, riječ je o iznosu većem od milijardu i pol dolara. Kako sluga nije mogao vratiti dug, gospodar je naredio da se on, njegova žena i djeca prodaju u ropstvo. Sluga tada pada na koljena moleći za strpljenje. Gospodar se smiluje i — otpisuje mu dug.

No taj isti sluga potom nailazi na drugog slugu koji mu duguje znatno manji iznos — stotinu srebrnjaka. Umjesto da mu oprosti, baca ga u tamnicu dok ne vrati dug. Kad je gospodar za to doznao, pozvao je slugu i rekao:

“Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svomu drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?”

I u gnjevu ga predaje mučiteljima. Isus završava upozorenjem: „Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.“

Svi trebamo milosrđe

Čini se da je danas milosrđe rijetka pojava. Izreka „tri udarca i ispadaš“ zamijenjena je nečim poput: „jedan udarac i gotovo — čak i ako se dogodio prije trideset godina, nehotično ili iz neznanja“. Godine 1963. J. R. R. Tolkien odgovorio je čitatelju koji se pitao je li Frodo u “Gospodaru prstenova” doživio neuspjeh jer u završnom trenutku nije bacio Prsten u vatru Mordora, nego ga je prisvojio. Iako je zadatak na kraju izvršen zahvaljujući Gollumu, Frodo je posrnuo. Tolkien objašnjava da Frodo nije bio neuspjeh — dao je sve od sebe noseći teret koji ga je postupno razarao. Zaslužuje razumijevanje i milosrđe.

Frodo, dodaje Tolkien, zaslužuje milosrđe i zato što ga je sam iskazivao Gollumu, oslovljavajući ga njegovim starim imenom, Sméagol, vjerujući u mogućnost njegova otkupljenja.

Ljudsko stanje: „istinska tuga“ i „sretna krivnja“

Bez obzira na sakramente, Pismo ili dobra djela, ljudi ostaju nesavršeni i potrebni milosrđa. Avett Brothers to ponovno izražavaju u pjesmi True Sadness:

Jer se još uvijek budim potresen snovima
i mrzim to priznati, ali čini se
da nitko nije u redu.
Skineš li nekoliko slojeva,
naći ćeš
istinsku tugu.

Nagrada odnosa očišćenog iskrenim oprostom nije tek povratak na staro stanje, nego nešto bolje. Kao što kaže vazmeno bdjenje: „O sretna krivica, koja nam je pribavila tako velikog Otkupitelja.“ Otkup ne briše samo grijeh — on odnos može učiniti boljim nego što je bio prije.

U Psalmu 84 „Dolina suza“ simbolizira mjesto gorčine i suza, koje se prolaskom pretvara u izvor:

Blažen komu je pomoć u tebi…
Prolaze li suhom dolinom,
u izvor je vode promeću
i prva je kiša u blagoslov odijeva.
Snaga im raste od časa do časa.

Mnoge novogodišnje odluke ne prežive ni do Super Bowla. Možda bi ova godina mogla biti godina — bez teških osjećaja.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Word on Fire.