HOD PREMA ISTINI
Wilfrid Stinissen: Želimo li imati sličnost s Bogom, moramo stvoriti red u svom životu
Svugdje gdje vlada red odsjeva nešto od Boga. Onog trenutka kad Bog počne negdje djelovati, ne može ništa drugo nego stvarati sklad i red.
„Red vodi Bogu”, kaže Toma Akvinski (1125-1274). Pavao piše zajednici u Korintu gdje su neobuzdani jezici stvorili nered: „Bog nije Bog nesloge, nego mira” (1 Kor 14, 33).
Najveći red postoji u Božjem biću. Unatoč tomu što je Bog trojica, nema sukoba, nema u Njemu zbrke. Naprotiv, u toj raznolikosti postoji najveće jedinstvo, najveći sklad. Zato svaka vrsta reda ima u sebi nešto božanskog. Svugdje gdje vlada red odsjeva nešto od Boga. Onog trenutka kad Bog počne negdje djelovati, ne može ništa drugo nego stvarati sklad i red.
Ovo jasno proizlazi iz izvješća o stvaranju. Prema Bibliji stvaranje je jedno veliko nastajanje reda. U početku vlada kaos – nered. Ali tijekom stvaranja ovaj se nered pretvara u kozmos, tj. u skladnu i uređenu cjelinu. Izvorno, sve je ležalo razbacano: nebo i zemlja, svjetlo i tama, dan i noć. Ali Bog rastavlja nebo od zemlje i svjetlo od tame. Malo pomalo sve zauzima svoje pravo mjesto. Nastaje svjetski red i poredak. Velika snaga koja sve ovo ureduje jest Duh Božji koji lebdi nad vodama. Onog trenutka kad Duh Sveti dođe u dodir s bezličnom masom koja se nalazi “u početku”, sve postaje strukturirano i organizirano. Izaija ne može sakriti svoje divljenje na redom stvaranja: „Podignite svoje oči prema nebu i gledajte; tko je to stvorio? On je onaj koji izvodi vojsku svega toga na broj, koji zove sve po imenu i zbog njegove velike sile i jake moći ne izostaje ni jedan jedini” (Iz 40, 26).
Da Duh Sveti stvara red, znaju svi koji imaju barem neko iskustvo molitve. Potrebno je samo otvoriti Knjigu psalama. Kaotičan i smeten čovjek uzvikuje u svom strahu, duševnim tjeskobama Bogu, tuži se i protestira. Kad čitamo neke psalme, imamo osjećaj da slušamo, čujemo prvotne krikove čovjeka. U psalmu 22., psalmu koji je Isus u svojoj boli na križu molio, možemo vidjeti cijeli razvoj: od meteža do reda u svemiru, od nereda do reda. Knjiga o Jobu je prekrasan i slikovit opis promjene koja se događa za vrijeme molitve. Buntovni i neposlušni čovjek postaje miran, složen i zamršen čovjek postaje skladan. Ne možemo doći u dodir s Bogom, a da ne dobijemo barem nešto od Njegova sklada.
Želimo li imati sličnost s Bogom, moramo stvoriti red u svom životu. Započnimo s periferijom. Red znači da sve ima svoje mjesto i da se sve nalazi na svom mjestu. U sobi u kojoj vlada nered teško je moliti. Jedva da možemo pretjerati naglašavajući važnost vanjskog reda. Nered ima nešto uzbunjujuće u sebi Što je teško sjediniti sa šutnjom koju tražimo u molitvi. Ne bismo nikad trebali leći u krevet a da nismo najprije napravili red na svom pisaćem stolu. Smatramo li i doživljavamo li usnuće kao vježbanje umiranja (predati duh svoj u ruke Očeve), prirodno je da najprije stvari i predmete dovedemo u red. Završavamo život dana. Kad se probudimo sljedećeg jutra, može to biti pravo uskrsnuće.
Na dubljoj razini red znači da postoji mjesto u našem dnevnom programu za sve što je potrebno i važno. Često postoji mjesto za nevažne stvari, ali ne za ono što najviše trebamo. Imamo čudnu sklonost da uvijek želimo odgoditi bitne stvari za kasnije, dok sadašnjost upotrebljavamo za nevažne stvari. Upravo sada nemam vremena za molitvu ili meditaciju, ali možda navečer. Ali navečer sam mrtav umoran. Možda u subotu ili nedjelju? Ali u subotu moram malo dulje odspavati, pospremati kuću, otići u kupovinu. U nedjelju cijela obitelj ide na izlet.
Medu onima koje nazivamo dobrim kršćanima postoje pojedinci koji sanjaju o dubljem molitvenom životu kad dođu u mirovinu. Kakva naivnost! Tko zna hoće li doživjeti vrijeme za mirovinu, a ako to i doživi, hoće li tada biti tako vitalan da može započeti novi život? Sada, kad još imamo snage, treba bitnome dati prvo mjesto. Mnogi ljudi umru, a da nikad nisu imali vremena za bitno. Njihov život je završio prije nego što je zapravo i započeo.
Ne možemo sve ovo prepustiti slučaju, ili našoj „dobroj volji”. Našoj dobroj volji potreban je vanjski okvir. Ne samo tijelo nego čitav čovjek osjeća se dobro ako ima redovitost u svom životu, ako ima dobre običaje. Ono što je lijepo s dobrim običajima jest u. štedimo puno energije. Relativno je lako imati jutarnju meditaciju kad to činimo svako jutro, kad to ulazi u program točno kao i jutarnja higijena i doručak. Tada si ne moramo svaki put postavljati pitanje Hoću li ili neću? Stvar je jasna!
S vremenom se pojavljuje određena potreba. Potrebna nam je jutarnja molitva kao što nam je potrebna i jutarnja gimnastika. Potreba se tako razvija i raste da čovjek na koncu više ne može biti bez svoje meditacije. Zahvaljujući dobrim običajima, stvaramo dobre potrebe. Točnije rečeno, probudili smo svoju izvornu potrebu. Kad se to dogodilo, sve tada ide spretnije. Umjesto da se mučno borimo protiv mnoštva vanjskih potreba, sad se predajemo svojoj izvornoj potrebi – čežnji za Bogom. Ova izvorna potreba sada viče puno glasnije od svih perifernih potreba. Umjesto da donosimo odluku da imamo svoju meditaciju, sada je potrebna posebna odluka da nemamo meditaciju. Život postaje jednostavniji. „Amor meus pondus meum”, kaže sveti Augustin. „Ljubav je moj uteg” (sila teža), ona me vuče u pravom smjeru. Onaj tko je iskusio uteg ljubavi, može se sve više pripuštati njezinoj snazi. Ali mnogi ne dožive ovaj uteg na početku. Potrebna je askeza s jasnim ciljem kako bi izvorna, bitna potreba mogla biti zapažena i otkrivena.
Radu pripada također da od vremena do vremena imamo dan povučenosti i tišine. Iznimka su roditelji koji imaju malu djecu. Božji je plan bio da svakog tjedna imamo jedan dan počinka, tišine i povučenosti. Subota u Starom Zavjetu, a nedjelja u Novom Zavjetu zamišljena je kao dan Gospodnji, taj je dan kad pravimo odmak između samih sebe i svoga rada, ne da bismo se bacili u drugi posao nego da bismo bili otvoreni i slobodni za Boga. Mir subotnji i mir nedjeljni vraćaju se božanskom „redu”.
- Nedjeljni mir je više od prikupljanja snage. On ima religiozno značenje koje možemo opisati u trima stavcima. Nedjeljni počinak je prigoda da čovjek prinese svoj rad Bogu. Bog je stvorio čovjeka da „vlada nad svom zemljom” (Post 1, 26). Čovjekova vladavina ipak nije suverena. On vlada nad zemljom kao Božji namjesnik. Nedjelja daje čovjeku mogućnost da izričito prizna i javno očituje svoju poslušnost. Nedjeljom čovjek govori Bogu: „Sve što sam učinio, učinio sam u tvojoj službi. Ja nisam gospodar nego Ti”.
- Nedjeljom čovjek može doživjeti da rad nema zadnju riječ i nije najvažniji u životu, kako neki ideolozi žele da vjerujemo. Obratno, čovjekovo nastojanje pogođeno je određenom nutarnjom neplodnošću. I ovo je spomenuto u pripovijesti o stvaranju: „Zato neka je prokleta zemlja poradi tebe… Trnje i korov rađat će ti, i ti ćeš jesti poljsko zelje” (Post 3, 17-18). Naš rad je jednim dijelom uzaludan, i to moramo znati. Ne smijemo biti opsjednuti svojini radom, ne biti robovi rada. Nedjeljom smijenio bez grižnje savjesti doživjeti neplodnost rada, a ipak biti sigurni da se Bog o nama brine.
- Nedjelja je dan kad počivamo u Bogu, kad smo slobodni za Njega. Nedjeljom smijemo reći: „Samo u Bogu počiva moja duša” (Ps 62, 2). Tijekom tjedna se brinemo i skrbimo za mnoge stvari i previše (Lk 10, 41), ali se nedjeljom usredotočujemo na jedino što je potrebno.
Poželjno je da imamo dublji uvid u značenje nedjelje, i da mi, u mjeri u kojoj možemo, ponovno uspostavimo izvorni red i nanovo učinimo nedjelju danom Gospodnjim. Mnogima od nas je ipak to teško, a možda i nemoguće. Živimo u društvu u kojem je ova spoznaja izgubljena, i ne možemo se do kraja izvući iz sistema. U slučaju da nedjelja za nas ne funkcionira više kao dan počinka i kao dan Gospodnji, poželjno je da od vremena do vremena potražimo mir i počinak neki drugi dan. Na primjer, jedanput na mjesec ili svaki drugi mjesec. Vjerujem da je to od životne važnosti. To se smatra potrebnim i u samostanu, gdje se ipak običava živjeti mirnije i životom više uronjenim u Boga.
Potrebni su nam redoviti dani kad samo mislimo na ono što je bitno, kad si ponovno postavljamo veliko pitanje: Odakle dolazim? Kamo idem? Što je smisao moga života? Koje mjesto Bog zauzima u mom životu? Što znači smrt za mene? Da li je Bog radostan kad pogleda na moj život?
Svi oni koji redovito uzimaju vrijeme za dan počinka znaju kakav blagoslov s tim danom dolazi.
Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Hod prema istini” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.