Ako je, dakle, ljubav jedini način da nam se drugi otvori, da iziđe iz sebe, da postane dobar, da se promijeni, onda je ljubav način kako možemo izvesti svakog čovjeka s njegova lutalačkog puta. To znači da nema pedagogije, metoda, nema opomena i uvjeravanja koji bi mogli popraviti drugog čovjeka. Ne postoje ni kazne ni zatvori, pa ni prijetnja smrti, koja bi čovjeka mogla osloboditi od zla. Samo ljubav dotiče čovjekovu slobodu, jer samo je ljubav prostor u kojem čovjek može slobodno odgovoriti onome koji ga zove. Sve što ograničava i uništava čovjekovu slobodu, onemogućuje čovjeku da progovori kao čovjek i da sebe ostvari, da postane dobar. Budući da samo ljubav potpuno čuva čovjekovu slobodu, ona je jedini prostor u kojem čovjek i društvo mogu postati dobri.

To je divna spoznaja. To znači da ni nad jednim čovjekom ne moraš očajavati. Na tebi je samo da ga zavoliš i on će se početi mijenjati. Potrebno je samo razumjeti čovjeka, sjesti do njega i dopustiti mu da ti govori, da bude onakav kakav jest, da ti se otvori i dopusti ti da uđeš u prostore njegove slobode. Želiš li drugoga mijenjati, on će se opet zatvoriti pred tobom. Jer, željom da se on mijenja ti ograničavaš njegovu slobodu. No, imaš li snage pustiti ga da bude kakav jest, pružaš mu mogućnost da i on tebe prihvati, te da se tako mijenja i spašava. Silom se nikoga ne može spasiti. Samo je ljubav pred čovjekom svemoćna, samo se ljubavi čovjek ne može oprijeti, jer jedino je ljubav prostor u kojem se cjelovito može odvijati njegova sloboda. Samo je u ljubavi čovjek potpuno čovjek. Ljubav je, međutim, Bog. Zato, Bog može mijenjati čovjeka. Trebaš Boga, želiš li popraviti bilo koga. Neka te Bog osvoji slobodom ljubavi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomislava Ivančića “Tako je malo potrebno”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.