Jesi li se već, dragi čitatelju, uvjerio kako je nezahvalnost najgora čovječja mana? I najopasnija. Naime, biti zahvalan znači biti sklon novim životnim mogućnostima. Ti sebi nisi sam darovao život, sve što imaš, poklonjeno ti je s neba. Svaki tren tvoga dana, novi tjedan, mjesec i godine tvoga života su dar odozgo. Nisi mogao naručiti roditelje, nisi unaprijed naručio prirodu u kojoj živiš, tijelo u kojem prebivaš. Sve si dobio. Jesi li ikad zahvalio Bogu što ti je sve to darovao i uveo te u život?

Zahvalan je onaj čovjek koji je uvidio da njegovi dani i njegov život ovise o Bogu. Zahvalan je onaj koji se uvjerio da čovjek živi više od onoga što prima, nego od onoga što načini. Čovjek, u stvari, živi toliko koliko je zahvalan.

Nezahvalan čovjek smatra da sve što ima, kuća u kojoj se rodio, roditelji, škola, zrak koji diše i umjetnička djela koja promatra, sve je njegovo i nikome za to ne duguje zahvalnost. Nezahvalnu čovjeku nije potreban nitko, a druge treba samo da ih sebi podčini i za sebe iskorištava. Nezahvalnik je stoga tlačitelj, kradljivac, pa i ubojica. On sebično živi u tuđemu. Dobio je od Boga i od ljudi, a vlada se kao da je njegovo. On živi od ljudi, a vlada se kao da ljudi žive od njega.

Zahvalan čovjek, naprotiv, uvijek je realan, ponizan, on vidi svijet i stvari onakvima kakvi jesu. Neprestano će rasti jer je spreman dobivati, primati. On zato uživa u prirodi, sluša glazbu, žubor potoka, on će se diviti prekrasnoj simfoniji, on će uživati u ljepoti morskih valova i sili njihovoj, on će osluškivati tišinu zvjezdanog neba, ali i zadrhtati pred munjevitim oblačnim nebom kad zagrmi snagom i silinom. Zahvalan čovjek je zapravo onaj, koji neprestano uči, koji sve zapaža i koji se zna čuditi. Zahvalan čovjek je zato kreativan, može biti veliki umjetnik i veliki znanstvenik. Zahvalni ljudi su ljudi velika srca i hrabri. Oni znaju živjeti s drugima, znaju se pomiriti, oni znaju razumjeti, svijet gledati svjetlijim očima, sposobni su praviti mostove, sposobni su paliti svjetla u mraku srdaca, isto tako sposobni su zaustavljati ratove i činiti život čovječnijim.

U Isusu nalaziš uzor zahvalnog čovjeka. Kad mu je Veronika pružila rubac da otare svoje znojno i krvavo lice, on joj iz zahvalnosti vrati svoj lik na rupcu i učini je slavnom. Tisućljećima je spominju kao ženu koja je pomogla Isusu. Samo zahvalni postaju slavni. Nezahvalni ostaju u sramoti, osamljeni, oni su već mrtvi. Zahvalni ne mogu nikada ostarjeli, pa i kada je tijelo staro, oni su duhom sve mlađi.

Zahvalni znaju davati, jer oni uvijek maju. Njihova je jedna ruka uvijek usmjereno prema nebu da prima, a drugo prema ljudima da daje. Oni su potok koji nikada ne presahne.

O, kada bi se i ti, poštovani čitatelju, našao među njima! Neko te nebo obdari zahvalnošću.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Povratak nade”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.