Susreli smo se na ulici. Zove se Ljiljana, djevojka od oko dvadeset pet godina koja teško hoda i teško govori, jer je hendikepirana. Odmah je zaželjela da razgovaramo. Rekla je da je prije nekoliko godina postala kršćanka, vjernica. Ali da se nikako ne može odlučiti da slijedi Krista. Preteško joj je činiti to što Isus od nje traži. Sad stoji na raskrižju, rekla je. Ili će se potpuno opredijeliti za Krista, ili će ga potpuno napustiti. Jer ne može dugo ostati ovako, u zrakopraznu prostoru. Što da radi, upitala me.

Odgovorio sam da Isus ništa drugo ne traži od nje nego samo to da ga voli i da ima povjerenja u njega. Isus želi da ona prihvati svoju situaciju, da se ne smatra odijeljenom od života, jer svaki je čovjek više ili manje hendikepiran. Ima djevojaka koje se nikad ne udaju, ima drugih koje su slijepe, ima gluhih, ima djevojaka koje su izgubile nogu ili ruku, ima djevojaka koje nemaju radno mjesto, koje su morale ostati kod kuće, ima onih koje su bolesne psihički i duhovno, postoje djevojke koje se boje, straše, žive u panici, ne žele se pojaviti pred ljudima. “Prema tome”, rekao sam Ljiljani, “tvoja je hendikepiranost nešto normalno. Kada to da ti je teško hodati i govoriti prihvatiš kao nešto normalno, tada ćeš moći sa svakim razgovarati i svatko će te takvu prihvaćati, kao normalnu djevojku. Na neki način svatko od nas hoda u svojem ritmu i na svoj, osobni način. Ti hodaš na taj način jer su ti noge stradale. Slušaj ljude kako govore različito, jedni visokim tonom drugi niskim, jedni brzo, drugi sporo, jedni mucaju, ne znaju izreći rečenicu, a drugima to ide od ruke. Ti imaš svoj način govora, on je samo tvoj i on je za tebe normalan. Uostalom, nije to najvažnije u životu. Ako prestaneš sebe samosažalijevati, ako prestaneš biti depresivna zbog toga što ti je teško govoriti i teško hodati, tad ćeš početi misliti na druge, voljeti druge, činiti nešto za druge. Tad će ti srce biti radosno. No, tad će se i ljudi početi više zanimati za tebe, neće te više smatrati invalidom, neće te sažalijevati, nego te uzimati ozbiljno. Tako ćeš se moći i udati, dobiti radno mjesto i raditi upravo ono što je za tebe prikladno. Eto”, završio sam, “to je ono što od tebe traži Isus. Da imaš povjerenja u njega i da iz tog povjerenja zavoliš sebe čitavim srcem kako bi onda mogla živjeti punim plućima, raditi za druge i voljeti ljude.”

Pokušala je prigovoriti mojem razlaganju pa je rekla da Isus od nje traži obraćenje, da nosi svoj križ, da se odreče svega, da ide u crkvu svaki dan, da svaki dan čita Sveto pismo i da bude, jednostavno, sveta. “Kako ću ja sve to?” završila je s pitanjem.

‘Tvoje obraćenje”, odgovorio sam joj, “jest upravo u tome da shvatiš da te Bog voli. On tebe treba baš takvu, jer ima s tobom savršeni plan koji ne može izvesti nitko drugi, nego samo ti, odnosno on preko tebe. Bog te je želio, on te je trebao, on čezne za tobom. Ti ne bi postojala kad te on ne bi volio i trebao. Time što se opireš prihvaćanju svoje situacije i svoje invalidnosti, ti se opireš izvedbi njegova plana, a time i svojoj sreći u životu. Isus je za tebe dao život, dao ti je Crkvu, dao ti je svećenike, dao ti je krštenje i ispovijed, on je uz tebe i hoće da budeš sretna. Odreći se svega, upravo to znači zavoljeti njegov plan sa sobom, ili, drugim riječima, zavoljeti svoj život i otvoriti se Bogu i ljudima, te živjeti onako kako najbolje možeš. Uzeti pak svoj križ ne znači ništa drugo nego upravo to što si hendikepirana, što ti je teško i što bi htjela biti kao mnoge druge djevojke potpuno i fizički i u svakom pogledu zdrava, a to upravo nisi, to je upravo križ koji se od tebe traži da ga prihvatiš. Jer životna radost ne ovisi o tome imaš li noge ili ruke, ni o tome vidiš li i čuješ sve, nego prihvaćaš li sebe sa svim onim što imaš i iskorištavaš li i ono malo sposobnosti koje imaš.” “Jedna djevojka”, rekao sam Ljiljani, “tvojih godina, zvala se Helen Keller. Bila je slijepa, gluha i nijema. Bila je poput divlje životinje, agresivna i nesposobna da išta sa sobom učini. Jednog je dana uspjela razumjeti doticaje i vanjske znakove koji su je naučili komunicirati s ljudima. Od tada je postala genijalna. Razradila je svoj sustav života i postala glasovita u cijelome svijetu, te uzorak na kojem se ohrabruju bezbrojni invalidi, hendikepirani i unesrećeni.”

Djevojka je sve to slušala. Izgledala je preobraženo. A tada je rekla: “Vi ste predivan čovjek, hvala vam što ste me opet uveli u život.” Susreo sam je drugi, treći i četvrti dan, svaki put mi je domahivala rukom da je sada postala najsretnija djevojka na svijetu. Čita knjige, piše, razgovara s ljudima, razgovara s Isusom Kristom, duhovno se obogaćuje, raste, a prije svega uči voljeti sebe i svoju situaciju.

Moguće je izrasti i moguće je biti čovjek u svakom narodu, u svakoj situaciji ili u bilo kojoj bolesti. Prvi korak k tome jest moliti Boga da ti oprosti što ne prihvaćaš svoju situaciju, što nemaš povjerenja u njega, što si samosažaljiv, depresivan, rezigniran. A onda mu zahvaljivati za svoj život i u zajedništvu i u prijateljstvu s njime rasti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Duhovno pomoći čovjeku”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.