Upoznajte pet nevjerojatnih tinejdžera koji su svoje živote posvetili Bogu

Dugo nečija beatifikacija nije izazvala takvu pozornost, pa čak i u nekatoličkoj javnosti, kao ona 15-godišnjeg talijanskog tinejdžera Carla Acutisa.

Njegov svetački život isprepleten s računalima, Pokemonima i Facebookom inspirirao je mnoge, a super je znati da on nije jedini takav primjer u Crkvi.

O tinejdžerima postoje mnogi – često negativni – stereotipi, no zaboravljamo da su oni sposobni živjeti izvanredne živote. Odlučili smo vas podsjetiti na neke od njih.

Carlo Acutis

Foto: carloacutis.com

Što napisati o ovom dečku, a da već nije spomenuto na našim stranicama?

Carlo je po mnogočemu ‘prvi’ među uzdignutima na čast oltara. Tako je on prvi blaženik ‘milenijalac’, prvi koje je imao Facebook profil i prvi koji je, prema riječima njegove majke, uživao igrajući Pokemone.

Bio je veliki zaljubljenik u računala i Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu. Te dvije ljubavi spojio je izradom kataloga euharistijskih čuda iz cijelog svijeta koji je objavio na svojoj stranici.

Nakon preuranjene smrti (bolovao je od leukemije) objavljena je i knjiga o njegovu životu pod nazivom “Euharistija – moja autocesta za nebo”.

Kolika je bila njegova ljubav prema Presvetom očituje se u rečenici koju je jednom zapisao: “Što više primamo euharistiju, to postajemo sličniji Isusu, kako bi na ovoj Zemlji već imali predokus neba.”

Gotovo svakog dana sudjelovao je na misi, molio krunicu, klanjao se pred Presvetim, a nekoliko dana prije smrti svoj je život posvetio Gospodinu za Crkvu i papu.

Premda je živio intenzivnim duhovnim životom, radosno je proživljavao mladost, što je utjecalo na sve njegove vršnjake. Njegovo hrabro suočavanje s leukemijom mnoge je uvjerilo kako u njemu ima nešto posebno. Kad bi ga liječnik pitao kako se osjeća, odgovarao bi: “Ima ljudi koji puno više trpe od mene!”

Svojoj majci je pak govorio: „Mama, nemoj se bojati, jer je Isusovim utjelovljenjem život pobijedio smrt. Nema potrebe bježati od smrti, jer nas u vječnom životu očekuje nešto posebno. Naš cilj mora biti beskonačan, a ne konačan. Naša domovina je beskrajna. Nebo nas je oduvijek čekalo.“

Carlo Acutis je i moćni zagovornik kod Boga. Dovoljno je samo podsjetiti na čudo brazilskog dječaka koji je, unatoč medicinskim prognozama, ozdravio od teške bolesti nakon što su se on i njegova obitelj molili talijanskom tinejdžeru.

Alexia González-Barros

Časna službenica Božja Alexia rođena je 1971. u Madridu, u pobožnoj katoličkoj obitelji koja je uz nju imala još četvero djece. Svoju prvu svetu pričest primila je u Rimu 1979., nakon čega je na općoj audijenciji imala priliku primiti blagoslov i poljubac od pape Ivana Pavla II.

Pet godina nakon toga, Alexia se počela žaliti na bolove u leđima. Iako doktori ispočetka nisu ništa otkrili, iduće godine su ustanovili da ima tumor koji ju je postepeno paralizirao, te zbog kojega je bila podvrgnuta četverima operacijama.

Tijekom svoje bolesti, patnje je prikazivala za Crkvu i papu moleći posebice dvije molitve:

„Isuse, želim da se moje stanje popravi, želim biti zdrava; ali ako ti to ne želiš, ja želim ono što ti želiš.“

„Gospodine, za sve one koji se mole za mene, vrati im za njihove molitve stostruko: za sve one koji mi čine usluge, vrati im stostruko također.“

Preminula je 5. prosinca 1985.

Inače, papa Franjo potpisao je dekrete o herojskom stupnju kreposti za Barros u isto vrijeme kad i za Carla Acutisa.

Chiara Badano

Blažena Chiara Badano (1971. – 1990.)  u dobi od devet godina pridružila se Pokretu fokolara, a osnivačica Chiara Lubich nadjenula joj je nadimak “Luce” – svjetlo.

Bila je skijašica, plivačica i iznad svega tenisačica. Silno je voljela pjevati i plesati, a njezini bližnji je pamte po blistavom osmijehu. Nije se prestala smijati ni nakon što joj je dijagnosticiran karcinom kostiju, zbog kojega se povukla s teniskih terena i plesnih podija.

Tijekom bolesti je često ponavljala: “Isuse, ako ti ovo želiš, želim i ja.”

Umrla je u devetnaestoj godini, nakon dvije godine borbe s tumorom kostiju. Prije smrti izjavila je: “Ne plačite nada mnom. Ja idem kod Isusa. Na mojoj sahrani ne želim ljude koji plaču, nego koji glasno pjevaju.“

Matteo Farina

Foto: Matteofarina.com

Matteo je rođen 1990. godine, a odrastao je u snažnoj kršćanskoj obitelji u gradu Brindisiju na jugu Italije.

Već s osam godina počeo je često ići na svetu ispovijed, a s devet godina je tijekom korizme pročitao Matejevo evanđelje. Bio je veliki ljubitelj Gospine krunice koju je molio svakodnevno, a razvio je i štovanje prema sv. Franji i Padru Piju.

U dobi od devet godina sanjao je kapucinskog sveca koji mu je rekao kako mora pomoći drugim ljudima shvatiti da su radosni oni koji ne griješe “kako bi svi zajedno radosno došli u kraljevstvo nebesko”.

Godine 2003., dok je imao 12 godina, počeo je osjećati simptome onoga što je kasnije dijagnosticirano kao tumor na mozgu. Od tada je počeo voditi dnevnik u kojem je zapisao da su glavobolje koje je imao “jedna od onih avantura koje promijene tvoj život i život drugih. Pomažu ti biti snažniji i rasti, iznad svega u vjeri.”

Tijekom idućih šest godina Matteo je imao nekoliko operacija na mozgu te se podvrgnuo kemoterapiji. Između boravaka u bolnici nastavio je živjeti uobičajenim životom tinejdžera: pohađao je školu, družio se s prijateljima, osnovao bend i imao ljubavnu vezu. Kasnije je nazvao svoj odnos s djevojkom Serenom “najljepšim darom” koji mu je Bog mogao darovati.

S 15 godina razmišljajući o apostolatu među prijateljima koji je uvijek bio prisutan u njegovu srcu zapisao je: “Želio bih se integrirati među svojim vršnjacima, bez potrebe da budem prisiljen oponašati ih u pogreškama. Želio bih biti uključeniji u grupu a da pritom ne moram odbaciti svoje kršćanske principe. To je teško. Teško, ali ne i nemoguće.”

Naposljetku mu se stanje pogoršalo te su mu nakon treće operacije lijeva ruka i noga ostale paralizirane. Često je ponavljao: “Moramo živjeti svaki dan kao da je posljednji, ali ne u tuzi smrti, nego u radosti zato što smo spremni susresti Gospodina!”

Matteo je preminuo 24. travnja 2009. okružen članovima svoje obitelji i prijateljima.

Antonija Mesina

Antonija Mesina

Blažena Antonija Mesina poznata je i kao “mučenica čistoće”.

Rođena 1919. g., u mjestu Orgosolo na Sardiniji, grubom kraju s ljudima koji su odmalena odlikovali i Antonijin značaj; odlučan i podržan, koji nije prihvaćao ništa što bi moglo povrijediti njenu čednost.

Pohađala je mjesnu katoličku školu u kojoj je primila dobar kršćanski odgoj, te naučila živjeti u skladu s načelima Evanđelja, puna ljubavi prema bližnjima i privržena obitelji. Ta je svoja uvjerenja živjela jednostavno, ali odlučno. Stoga njeno odbijanje popustiti pred zavođenjima, a potom i prijetnjama, jednoga nasilnika, nije predstavljalo nikakvu slučajnost, već plod življenja u vjeri i čvrstim uvjerenjima.

Jednog jutra vraćala se sa svete mise, kad ju je napao Ignazio Catigu i pokušao silovati. Mesina mu je, prema izvještajima, dvaput uspjela pobjeći, ali ju je Ignazio treći put srušio. Djevojka se nastavila braniti, a Ignazio – nemoćan da slomi njezin otpor – ju je 74 puta udario kamenom. Njezin napadač uhićen je i osuđen na smrt.

Blaženom ju je proglasio papa Ivan Pavao II., 4. listopada 1987. godine.