Antonija Mesina, kći najsurovijega dijela otoka Sardinije, Barbagije, poznatog kao područje odakle potječu opasni zlikovci, dokaz je kako se i među stijenama i trnjem može rađati lijepo cvijeće.

Antonija je pripadala skupini mladih, koji se ni pod koju cijenu nisu htjeli odreći vlastita dostojanstva i časti, spremni do smrti braniti uvjerenje kako postoje darovi koji se ne mogu prinositi niti na jednome žrtveniku. U društvu poput našega – gdje se pojedine vrijednosti lako gube, ugušene mentalitetom čiji je cilj posjedovati stvari i ljude, te u njima uživati bez ikakvih granica i skrupula – Antonija ostaje uzor kojemu se valja s nostalgijom obraćati te njime nadahnjivati vlastiti život. Svetica je to koju valja zazivati kako bismo i sami ostali čvrsti u trenucima donošenja ključnih odluka.

Antonija je rođena 1919. g., u mjestu Orgosolo, kraju pastira i seljaka, grubih i oporih obrisa, koji su odmalena odlikovali i Antonijin značaj; odlučan i podržan, koji nije prihvaćao ništa što bi moglo povrijediti njenu čednost.

Pohađala je mjesnu katoličku školu u kojoj je primila dobar kršćanski odgoj, te naučila živjeti u skladu s načelima Evanđelja, puna ljubavi prema bližnjima i privržena obitelji. Ta je svoja uvjerenja živjela jednostavno, ali odlučno. Stoga njeno odbijanje popustiti pred zavođenjima, a potom i prijetnjama, jednoga nasilnika, nije predstavljalo nikakvu slučajnost, već plod življenja u vjeri i čvrstim uvjerenjima.

Bila je tek primila prvu svetu pričest, kada ju je 1935. g., dok se vraćala kući napao čovjek, koji ju je htio podvrgnuti svojim neurednim strastima, ali je ona radije umrla pod udarcima kamenja negoli popustila.

Blaženom ju je proglasio papa Ivan Pavao II., 4. listopada 1987. godine.

Mučenica je čistoće poput svete Marije Goretti.

Zaštitnica je žrtava silovanja i mučenica.