U naše doba sve mora biti “problem”. Naše je doba doba tjeskobe jer mi smo sami htjeli da bude tako. Naša nam tjeskoba nije nametnuta izvana, silom. Iznutra, iz sebe samih, mi je namećemo našemu svijetu i jedni drugima.

Biti svet u takvu vremenu bez sumnje znači putovati od prostora tjeskobe do prostora u kojemu tjeskobe nema, a možda biti svet u takvu vremenu znači i učiti od Boga kako ne biti tjeskoban usred tjeskobe.

Kako ističe Max Picard, to u osnovici vjerojatno znači ovo: živjeti u tišini koja u nama pomiruje proturječja na takav način da ta proturječja, iako ostaju u nama, prestaju biti problem (Svijet tišine, str. 66–67).

Proturječja su oduvijek postojala u čovjekovoj duši. Ali ona postaju trajan i nerješiv problem tek onda kada analiziranju dajemo prednost pred tišinom. Ne trebamo razriješiti sva proturječja. Trebamo živjeti s njima, izdići se iznad njih i promotriti ih u svjetlu izvanjskih, objektivnih vrijednosti kako bismo uvidjeli da su u usporedbi s njima ta proturječja beznačajna.

Tišina, dakle, spada u bit svetosti. U tišini i nadi oblikuje se snaga svetaca (usp. Iz 30,15).

Gornji tekst je izvadak iz knjige Thomasa Mertona “Misli u samoći”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.